Hrvatske vlasti nisu odlučne samo u oružano-trgovačkoj i politički faktičnoj podršci Izraelu u njegovom zločinačkom uništavanju Palestinaca i Palestine. Kroz prva dva dana ovog tjedna, one su jednako odlučno pokazale da neće dopustiti ni eventualni višak, ako bi ga same tako procijenile, ovdašnjeg protivljenja takvoj politici.
O kojoj mjeri toleriranja je riječ, vidjeli smo kad je sedamnaestero aktivistkinja i aktivista jučer ujutro sjelo na skaline ispred Ministarstva vanjskih i europskih poslova RH u Zagrebu. Neko vrijeme imali su tako priliku tamo uzvikivati protestne poruke kao što su: „Free, free Palestine“, „Grlić Radman, srami se, ruke su ti krvave“, „Plenki, Plenki, gdje se kriješ, genocidu ruke miješ“, „Izrael i Hrvatska, dva ratna zločinca“, i druge.
Zaposleni u ministarstvu, naravno, mogli su ući i izaći i na druga vrata, pa neometano nastaviti, tko li je od njih za to već zadužen, diplomatskom potporom genocidu. Očitovanje aktivistkinja, pisano uz ovaj protest, podsjetilo nas je da se ta državna institucija „pokazala kao dosljedan i pouzdan partner izraelskoj vlasti kroz godine okupacije, aparthejda i genocida“. Nasuprot tome, one su svojim građanskim neposluhom zatražile „prekid svih veza s Izraelom, od gospodarskih i vojnih do energetskih i obrazovnih, i hitno zaustavljanje genocida u Gazi“.
No interventna policija ubrzo je demonstrante strpala u maricu i odvela prekršajnom sucu. Tad smo svi, a naročito oni na vlastitoj koži, saznali što točno hrvatske vlasti, izvršne i pravosudne, namjenjuju već i nenasilnim buntovnicima protiv njihove genocidno-kooperantske pozicije.
Osmero je aktivista i aktivistkinja obrađeno, prekršajno-zakonski, u popodnevnim satima, a ostale su neočekivano zadržane da prenoće u pritvoru na Oranicama.
I naivno bi bilo reći da za to nije bilo razloga ni potrebe, ako imamo u vidu da ne može ni genocid biti malena stvar, niti je sama potpora za njegovu provedbu tako neznatna činjenica, pa onda niti reakcija tih lojalnih kooperanata ipak ne smije posve izostati. Morali su dakle pridodati dozu kazne preko onoga što je zakonski predviđeno, izmisliti nemogućnost obrade u istom danu pa ih zatim podvrgnuti noćnom pritvoru.
Tamo na Oranicama, kako će se čuti sutradan, stečeni su svi uvjeti za prikladno maltretiranje neposlušnih pred režimom, od oduzimanja osnovnih potrepština do prenatrpanosti prostora. Za noćenje su izdvojene samo žene, pa je njih devet završilo u dvije ćelije; jednu su podijelile s tamo zatečenom izvjesnom starijom gospođom, srčanom bolesnicom operiranog kuka. „Preko noći bilo joj je loše“, opisala nam je kasnije jedna od njih, „a trebala je ići na WC. Kako nije mogla koristiti čučavac, pritiskale smo zvono za hitne slučajeve. Ali nitko nije došao najmanje 20 minuta. Inače su cijelu noć svjetla bila upaljena, a grijanje snažno pojačano. Nije bilo osnovnih higijenskih uvjeta, poput sapuna, samo čučavac i strunjače za ležanje.“
U svakom slučaju, jasno su shvatile cilj iživljavanja policije i pravosuđa, očito namjerenih da im ga silom utuve u glavu. „Smatram da je postupanje policije, uključujući zatvaranje, usmjereno jedino ka tome da se demotiviraju bilo kakvi slični prosvjedi protiv genocida nad Palestincima. Ovo je očigledno poruka države da postavljaju i zapravo šire nove granice represije, s neizrečenom porukom: ako organizirate prosvjed protiv genocida, znate što vas čeka. No ovo nas uopće neće obeshrabriti. Ako išta, ovo sve treba motivirati na još veće prosvjede. Ne smijemo dozvoliti da ovo postupanje postane novo normalno, da strah nadvlada otpor“, mogli smo čuti ispred zagrebačkoga Općinskog prekršajnog suda jutros, odmah nakon njihova procesuiranja i puštanja na slobodu - do daljnjeg.
No taj proces, odnosno serija pojedinačnih sudskih postupaka, još nisu gotovi, te je neizvjesno kako će točno završiti, izuzmemo li privremenu zabranu približavanja ministarstvu na manje od 100 metara.
Po onome što smo doznali od dijela odvjetnikâ aktivističkih optuženica i optuženika, sud je za početak trebao objediniti postupke za taj isti, zajednički predmet, ali nije učinjeno tako. Jedan od efekata razdvajanja je različit zadani rok za dostavu pisane obrane uoči nastavka procesuiranja te izricanja presude.
No pohapšeni aktivisti nisu smjeli biti razdvajani niti ovako na one koji ne moraju, i one koji moraju noćiti u pritvoru, nego su pušteni trebali biti baš svi. Odvjetnici su uvjereni da je već i time policija prekršila ovlasti, te da je ukupan tretman daleko nesrazmjeran prestupu koji se optuženima stavlja na teret. Za usporedbu, pozivaju se na znani primjer velikog protestnog skupa u Varšavskoj ulici 2010. godine.
Tom prilikom je privedenih bilo gotovo deset puta više, ali su svi pušteni za nekoliko sati, dok je u ovom slučaju zadržana devetorka lišena slobode na ukupno oko 23 sata.
A ništa nije ovaj put bilo radikalnije u ponašanju demonstranata, nego što je bilo tad, osim što je sadašnji povod za takvo okupljanje i blokadu ipak nemjerljivo ozbiljniji. Pritom se ovima danas konkretno zamjera kršenje dvaju članaka Zakona o prekršajima protiv javnog reda i mira: zbog vikanja i zbog oglušavanja na uputu policije da se udalje s lica mjesta i raziđu iz skupine.
No budući da ne postoji ništa normalnije od okupljanja i javne buntovne vike na sav glas, u slučaju da režim negdje potpomaže genocid, optužene su sucima odgovarale mahom: „Ne smatram se krivom. Ne priznajem prekršaje za koje me se tereti“.
Slično razmišljaju u Kući ljudskih prava u Zagrebu, pozivajući se na Europski sud za ljudska prava koji je u nizu presuda ustvrdio da su privođenja i kažnjavanja zbog sudjelovanja na mirnom protestu, zapravo restriktivne mjere protiv osnovnih prava. „Usprkos nedorečenosti Zakona o javnom okupljanju u pogledu regulacije spontanih okupljanja, dosadašnja policijska praksa pretežito je bila nerestriktivna prema neprijavljenim prosvjedima do 20 građana“, objavili su iz te organizacije.
„Jučerašnje policijsko postupanje“, dodali su, „suprotno je takvoj pozitivnoj praksi koja je olakšavala izražavanje legitimnih političkih i društvenih stavova koji su temelj svakog pluralističkog i demokratskog društva.“
U skladu sa svim tim, odvjetnici privedenih aktivistkinja i aktivista svakako će za njih zatražiti oslobađajuće presude.
Dok idući tjedan ne vidimo je li prekršajno sudište na istoj frekvenciji s egzekutivom iz Prve policijske postaje Zagreb, evidentno krajnje neprijateljski nastrojenom prema ovim demonstrantima, ili je možda barem malo umjerenije, nećemo s uma smetnuti dva momenta koji stoje u tijesnoj vezi s čitavim tim problemom.
Prvo, nervoza policije nesumnjivo potječe iz opće i valjda općepoznate strepnje ovog režima uoči predstojećih lokalnih izbora. Kad se netko dovoljno drzak našao da mu usred toga još u lice baci i fakte o upletenosti u jedan zločin, povijesno nezabilježen po specifičnoj izvedbi i simultanom svjedočenju kompletne globalne javnosti, ta nervoza prešla je u totalnu nadrkanost.
Nesretni je HDZ, na čelu s premijerom Andrejem Plenkovićem, na svu silu instalirao javnog tužitelja Ivana Turudića, pa ga angažirao da kampanjski bučno vija muža jedne opozicijske liderice, a ovi mu na Zrinjevcu predbacuju zbog najobičnijeg ulizivanja najvećim svjetskim moćnicima.
I nikako da mu objasne da ništa drugo tu više nije obično, da nadmašuje čak i ovdašnje provincijski liberalne kriterije uvlakaštva.
Drugo, najšira domaća javnost ipak je podijeljena oko pitanja zatiranja Palestinaca i Palestine – ne misle ni približno svi kao naše vlasti. Dalo bi se i drukčije zaključiti prema tragu na pojedinim portalsko-komentarskim forumima, gdje je nad aktivistkinjama sa Zrinjevca izvršen masovni pokušaj verbalnog silovanja i osude na smrt u mukama, za čime se neće osvrnuti nijedna pravosudna instanca.
Svejedno, neki su raniji navrati pokazali da mnogi ovdje itekako dobro razumiju što se to čini i u naše ime, i suosjećaju s Palestincima. Sad je pak udareno po onima koji nisu dopustili da se išta zaboravi, koji traže od vlasti da se konačno distancira od izraelskog zločina, dok još ima živih Palestinaca i političkog života u ovom društvu.
