>

novosti logo

Intervjui Intervjui

Andrej Nikolaidis Padne li Syriza, dolazi Zlatna zora

Nade su velike, no neće biti lako: Grčka sada ulazi u otvoren sukob s Trojkom, kamatašima dakle. A kamataši imaju običaj da dužnicima lome kosti, nekad bukvalno, nekad metaforički. Jasan je i najgori scenario: da, recimo, Syriza ne uspije, pa da to rezultira uzdizanjem još jednoga, ovog puta grčkoga fašizma

Andrej Nikolaidis, pisac iz Ulcinja, objavio je u izdanju zagrebačkog Algoritma novi roman ‘Devet’ u kojem, kako sam kaže, nastavlja s porodičnim ciklusom započetim u ‘Sinu’ i ‘Dolasku’. No prije pitanja o recentnom djelu zamolili smo ga da prokomentira najnovije političke događaje u Grčkoj i odgovori nam smatra li pobjedu Syrize i našom pobjedom.

- Evo su pobijedili. To je velika stvar: sad ćemo, naime, vidjeti šta je danas istinski domet istinske ljevice. Neće biti lako – Grčka sada ulazi u otvoren sukob s Trojkom, kamatašima dakle. A kamataši imaju običaj da dužnicima lome kosti, nekad bukvalno, nekad metaforički. Biće tu sva sila pritisaka na Grčku: od diplomatskih, preko finansijskih, a svakako i propagandnih. Mogla bi i Turska okupirati još koje grčko ostrvo, sad je svakako dobar trenutak… Grčkoj će biti mnogo teže odbiti platiti dug nego Islandu. U svakom slučaju, nade su velike. Jasan je i najgori scenario, njega znamo od Waltera Benjamina: da, recimo, Syriza ne uspije, da to bude još jedna neuspješna lijeva revolucija, pa to rezultira uzdizanjem još jednoga, ovog puta grčkoga, fašizma. Da, na koncu, Zlatna zora dođe na vlast.

Crna Gora je apsolutno nebitna zemlja, na repu i rubu svega, i tačno vidim šta je sljedeće. Kad su bila aktuelna tzv. arapska proljeća, ovdje ste imali pokušaj ‘crnogorskog proljeća’, pa ‘Fejsbuk proteste’. Sad će se proruski ljevičari, koji nisu čitali marksiste nego Miroslava Lazanskoga i teoretičare zavjere, baciti na stvaranje ‘crnogorske Syrize’

Komedija lišena humora

Treba li apstinirati od izbora dok se na njima ne pojave stranke poput grčke Syrize? Naime, u Hrvatskoj su nedavno bili predsjednički izbori i mnogi su bili zadovoljni jer je puno ljudi na njih izašlo, premda je činjenica da polovina stanovništva uopće ne glasa?

To šta pola ne glasa ne znači da druga polovina neće izglasati idiota koji će imati jednaku vlast i nad onima koji glasaju i nad onima koji to odbijaju. Ponekad ljudima dopizdi izbor manjeg zla. Tako je izbore izgubio Ivo Josipović, tako ih je prije njega izgubio Boris Tadić. Ponekad je ne učiniti ništa najmoćniji potez koji imamo na raspolaganju – evo, zvučim kao lik iz ‘Kung-fu pande’. Mislim da se stranke poput Syrize ne pojavljuju, to treba stvoriti. Ne znam kako je to vama izgledalo, ali vjerujte mi, iz perspektive ‘izvanjca’, dakle moje perspektive, bilo je očito da se kod vas u Hrvatskoj godinama unazad nešto dešava. Imali ste Subversive, OK, bio je to spektakl ali i mnogo više od toga, tu se stvar kuvala. Je li Srećko Horvat doveo Aleksisa Ciprasa i predstavio ga kao budućega grčkog premijera? Jeste. Ko se tome smijao, evo mu ga sada. Imali ste studentske akcije, mlade i harizmatične ljude koji personifikuju novu ljevicu, ljude iz regiona koji su se okupljali u Zagrebu jer je bilo jasno da je baš tu postjugoslovenski centar ljevice. Bilo je jasno da će biti stvorena partija. Radnička fronta nije pala sa neba. Ko je čitao ili čuo Matu Kapovića, moralo mu je biti jasno da se on ne zajebava, da će taj nešto poduzeti. Kao šta vam, kad slušate mene, mora biti jasno da ja neću ništa poduzeti. Ja sam ipak pisac, za mene svijet postoji samo da bih se na njega mogao žaliti. Ovaj odvratni svijet doista jeste najbolji od svih mogućih svjetova: bar se čovjek ima na šta požaliti.

Ima li u Crnoj Gori kakvih lijevih inicijativa koje negiraju postojeći poredak ili ga barem stavljaju pod znak pitanja?

Ne. Dinamika crnogorskog društva posve je drugačija i od hrvatskog, a kamoli grčkog. Politička scena kreće se na polju markiranom krajnostima za NATO/protiv NATO-a (pri čemu anti-NATO pokret vodi krajnja, proruska desnica) ili onom za funkcionalniju demokratiju, efikasniji kapitalizam i više uticaja EU-a – više uticaja EU-a, al’ da nas puste da muljamo. A glavna priča je hoće li ikada doći do smjene vlasti, pri čemu je i ona jedina koju smo imali bila katastrofalna – Milo Đukanović je zamijenio staro komunističko rukovodstvo, dakle bolje od sebe. Organizovane političke partije se takmiče u tome ko će imati podršku zapadnih ambasadora, nipošto ne idu kontra njihove volje, poput Syrize. EU-integracije niko ne osporava. Crna Gora je apsolutno nebitna zemlja, na repu i rubu svega, i u njoj se sve dešava sa zakašnjenjem. Crna Gora je komedija lišena humora. Tačno vidim šta je sljedeće. Kad su bila aktuelna tzv. arapska proljeća (da podsjetim – ne zna se koje je od tih proljeća donijelo tužniju jesen), ovdje ste imali pokušaj ‘crnogorskog proljeća’, pa ‘Fejsbuk proteste’. Sad će se proruski ljevičari, koji nisu čitali marksiste nego Miroslava Lazanskoga i teoretičare zavjere, baciti na stvaranje ‘crnogorske Syrize’.

Brisel dixit!

Zašto su napadi islamističkih radikala usmjereni na kulturne ciljeve, kao što su novinske redakcije? Zašto se ne fokusiraju na one kapitalističke, poput burze u Frankfurtu (dakako, bez ljudskih žrtava – da prije napada obavijeste zaštitare i portire da se maknu) ili NATO-ovih baza? Otkud to političko sljepilo?

Ne bih se stavljao u poziciju ideologa ili savjetnika islamističkih radikala, ali meni se čini da oni funkcionišu kao, da to formulišem poljoprivrednom terminologijom, strašilo i štetočina. Sa jedne strane, islamom straše nemuslimane, a sa druge čine strahovitu štetu samim muslimanima. Sve u svemu, odlično igraju ulogu u poretku kojim upravljaju berze i banke. Carl Schmitt je u jednom bio u pravu: politika počinje izborom neprijatelja. Ako oni finansijski kapital ne prepoznaju kao neprijatelja, nego masakriraju novinare (i to ne novinare CNN-a ili NYT-a, nego male anarhističke redakcije), onda možemo razumjeti jedino da ne vode politiku protiv svevlade finansijskog kapitala. Ako muslimani iz Novog Pazara kao najveći problem na svijetu vide ‘Charlie Hebdo’, pa izlaze na ulične proteste zbog toga a ne zbog bilo koje od drugih užasnih stvari kojima su svi ljudi izloženi (ali, hajde da zauzmemo krivu poziciju tih demonstranata, pa da kažemo da su baš muslimani izloženi), onda je jasno da su to protesti apsolutne nemoći i ne-spoznaje. Uopće, ideja da neko ima pravo na odmazdu zato šta je uvrijeđen je monstruozna, kao šta je monstruozno i raspravljati o pravu na takvu odmazdu. Da ne govorim o tome da je ideja ‘kolektivne uvrijeđenosti’ karikatura sama po sebi. Vi i ja, i svaki drugi čovjek na svijetu, proguta stotine uvreda svaki dan. Zamislite situaciju u kojoj bismo svi na svaku uvredu pucali. Zamislite situaciju u kojoj ateistički militanti pucaju na monoteiste jer ih vrijeđa njihovo tvrdoglavo odbijanje empirijskih dokaza, da hrišćani pucaju na muslimane jer ih vrijeđa to šta islam Hrista priznaje za jednog od poslanika ali ne i za Božijeg sina, šta je temelj hrišćanskog vjerovanja. Kakav bi to lijepi vjerski rat bio… u međuvremenu, treba li pomenuti, profitirala bi industrija oružja i banke, koje rado daju kredite za rat. Biznis ez južual dakle. Da ne govorimo o tome da se danas, nakon islamističke intervencije, ‘Charlie Hebdo’ prodaje bolje nego ikada.

Islamistički radikali odlično igraju ulogu u poretku kojim upravljaju berze i banke. Carl Schmitt je u jednom bio u pravu: politika počinje izborom neprijatelja. Ako oni finansijski kapital ne prepoznaju kao neprijatelja, nego masakriraju novinare, onda možemo razumjeti jedino da ne vode politiku protiv svevlade finansijskog kapitala

Postoji li u Crnoj Gori problem kredita u francima? I ako postoji, kako bi ga se moglo riješiti? Pitam to ne samo zbog tog problema, nego i stoga što je u vašem novom romanu cijeli jedan ekscerpt vezan uz pojam i problem duga (Nietzsche, Le Goff, Benjamin). Je li možda rješenje da se odustane od otplate?

U tzv. crnogorskoj javnosti novac se tretira kao govno. Kao apsolutno nebitnu stvar. Mislite da neko ovdje priča o dugu, francima, bankama koje gule kožu? Ma jok, ovdje se drvi o djevojčici iz Bara koja je na nastavu došla sa hidžabom, o Putinu, o Velikoj Albaniji, o Bosancima koji traže Sutorinu, o Amfilohiju, o ugroženosti Srba, Bošnjaka, Albanaca, Hrvata u Boki i, napokon, samih Crnogoraca… Svi se zapravo takmiče ko je više ugrožen. Napokon, i ja o tome napišem pokoju, traže redakcije. Ko će pored svih tih bitnih tema misliti o novcu? I svi čekaju šta će reći ambasadori. Jer, još ne znate što ste učinjeli, dok ne čujete (ne dobroga guslara nego) američkog ambasadora. U crnogorskom javnom prostoru metastazira autokolonizacija. Ne samo da niko ne osporava nalaze institucija finansijskog kapitalizma i zapadnih ambasada, nego se ti nalazi uzimaju kao apsolutna istina, jedini validni, pa se čitavo političko polje pomjera shodno tim nalazima. Izvještaji evropskih institucija iščekuju se ne sa pažnjom sa kojom katolici čekaju papinu riječ, nego kao da iz Brisela stiže lično Mojsije sa novih deset zapovijesti. Brisel dixit! A političari, nevladini aktivisti i slobodni intelektualci vise po ambasadama, po ambasadorskim prijemima i druženjima sa osobljem ambasada. Naravno da nema lijeve inicijative, jer svi na vlast žele doći uz podršku ambasada, a podrške ambasada nema ako ste komunjare. Ako nešto lijevo i bude, to će finansirati neka ambasada, recimo ruska.

Paranoja je narativ

Treba li dobar pisac donekle biti i paranoik? Takvim se, naime, činite u romanu ‘Devet’, gdje opasnost vreba odasvud, i od bivših i od sadašnjih struktura…

Nije zgorega. Paranoja je narativ. Biti paranoičan znači pričati priče. Baš kao šta ih pričaju i pisci. U ‘Devet’ je naš paranoik novinar po profesiji. A tek u novinarstvu paranoja nije višak. Naprotiv: svaka dobra novinska priča počinje nepovjerenjem u zvaničnu verziju. Paranojom dakle.

Jeste li možda cijeli roman napisali da biste u podtekstu opisali jednu lijepu ljubavnu priču (ujedno i nemoguću jer je, valjda, takva svaka prava ljubavna priča), onu između glavnog junaka i Marije? Odnosno, niste li vi možda prije pisac ljubavnih nego političkih romana?

Mislim da moji romani nisu politički. I kad govorim o politici (a govorim!), govorim zapravo o nečemu drugom. ‘Devet’ je i ljubavni roman, i čini trilogiju sa romanima ‘Sin’ i ‘Dolazak’. To je trilogija o poreknutom roditeljstvu, o napuštenoj djeci. To su u biti egzistencijalistički romani. Sve ostalo – politika, apokalipsa, ubistva, noir – samo je skretanje pažnje, vatromet na noćnom nebu. Kad vatromet prođe, ostaje samo tama. Vatromet je tu da stvori iluziju da tamo ima nečega. A te tri knjige govore suprotno: da nema ničega.

1/1