>

novosti logo

Društvo Društvo

Babaroge za osnovce

Povjesničar Domagoj Švigir objavio je poraznu analizu udžbenika povijesti, u kojima se negativni stereotipi o Srbima stvaraju pomoću generalizacije, diskriminacije te sukobljavanja ‘nas’ i ‘njih’

Slika zbivanja u vezi sa srpskom nacionalnom manjinom u hrvatskim udžbenicima povijesti od 1990. do 2012. godine najvećim dijelom je negativna, prepuna stereotipa i iskrivljenih tumačenja, unatoč uravnoteženijim sadržajnim odmacima koji su se desili nakon prvog desetljeća hrvatske neovisnosti. Zaključak je to analize 36 osnovnoškolskih udžbenika koju je proveo povjesničar Domagoj Švigir. Prema članku koji je objavio u časopisu ‘Hrvatski zbornik’, dvije su faze bile ključne za stvaranje takvih predodžbi o Srbima u hrvatskim osnovnim školama. Prva je otpočela 1992. godine uvođenjem ‘ratničkih udžbenika’, a druga 1996. plasiranjem paralelnih udžbenika u nastavu.

U prvoj skupini se izrazito negativni stereotipi o Srbima stvaraju pomoću generalizacije, diskriminacije te sukobljavanja ‘nas’ i ‘njih’. ‘Velikosrpska hegemonija’ postaje ključan sintetski pojam u oblikovanju slike o Srbima u pedagoškoj literaturi, dok je prošlost Hrvata i Srba u ovim udžbenicima isključivo prošlost sukoba. ‘Tu skupinu udžbenika najbolje karakterizira kontinuitet negativnih prikaza Srba od prvih udžbenika iz 1992. godine, pa sve do udžbenika iz 2008. koji, u vrijeme kada je demokracija trebala u Hrvatskoj disati punim plućima, pišu o žrtvama Srbima ‘koji su si sami za to krivi”, navodi Švigir u analizi. ‘Srpsku krivnju’ za vlastito stradanje pronalazi i u dijelovima pojedinih udžbenika koji se bave uzrocima i posljedicama ustaške politike. Četnicima je, za razliku od ustaša, pridana riječ ‘genocid’, iako su ga i jedni i drugi prakticirali tokom Drugog svjetskog rata. U takvim udžbenicima Srbi su ključni krivci za stradanje Hrvata u prvoj i drugoj Jugoslaviji. Federacija južnoslavenskih naroda portretirana je kao ‘država komunističkog tipa s naslijeđenom srpskom prevlašću’. Isti opis je prenesen na devedesete, gdje se srpski narod kolektivno poistovjećuje s Miloševićevom politikom.

Drugu skupinu, po Švigiru, čine svi udžbenici koji Srbe pokušavaju prikazati uravnoteženije, odmjerenije, s više uvažavanja. No problem ovih udžbenika ostaje drugi kriterij, opet nametnut od države, kroz nastavni plan i program. ‘Taj plan i program strogo propisuje sadržaj koji udžbenik mora pokriti, tako da ostavlja malo mogućnosti za inovaciju. Kada se inovacija i dogodi, pa se počinje pisati o srpskim žrtvama u vrijeme ratova devedesetih, počinju političko-ideološki pritisci’, zaključuje Švigir.

Ističe da ovakve konstrukcije ne bi trebale čuditi ako se uzme u obzir izjava bivšeg predsjednika HDZ-a Tomislava Karamarka o novom pisanju udžbenika ili istup bivšeg ravnatelja Agencije za odgoj i obrazovanje Vinka Filipovića, koji je izjavio da je Domovinski rat tema koja ne smije i ne može biti interpretirana na različite načine. ‘Pa onda vjerojatno i slika Srba mora biti tako interpretirana’, kaže Švigir.

1/1