Na prvi pogled na političkoj sceni, svjetskoj i domaćoj, ništa novoga. Kao da je sve već viđeno. Je li zaista?

Scenarij je poznat još iz Ukrajine, a primijenjen je i u Siriji (malo modificirana varijanta – ranije u Libiji, odnosno Egiptu, pa potom u Venezueli). Prvo – izbori. Drugo, poražena strana optuži vlast da vara i da je ona zapravo izgubila. Dokazi? Osim vjerojatnoće, nema ih, niti se itko trudi objaviti ih. Treće, mirne demonstracije (jer u svim tim državama osnove za nezadovoljstvo ima). Četvrto, vlast nervozno reagira, policijskom represijom. Peto, demonstracije postaju nasilne uz pomoć iz inozemstva pristiglih aktivista, nerijetko i novca. Šesto, vlast reagira još nervoznije, što Zapad predstavlja parolom: upotreba sile protiv vlastitog naroda. I sedmo, zahtjevi ‘međunarodne zajednice’ za smjenom vlasti (u Ukrajini strani su predstavnici, npr. američki senatori i evropski ministri, čak otvoreno dolazili na Majdan, da bi svojim govorima potaknuli masu). Ili, a to je drugi, jednostavniji scenarij: prvo, ubijen je, pod nerazjašnjenim okolnostima, ili je iznenada teško obolio neki kritičar Putinovog režima. Drugo, smrt, odnosno oboljenje proglasi se urotom Kremlja. Dokazi: nema ih, u najboljem slučaju – indicije. Treće, Rusiji se uvode sankcije, mimo Ujedinjenih naroda – to se podrazumijeva.

Zar baš tako? Da, baš tako.

Na primjer – Libija. Kada je zbog naftnih interesa trebalo rušiti Gadafija, organizatorima se potkrala ‘mala’ pogreška. Neprimijećena. Demonstranti, kao spontani, odjednom su svi mahali novim novcatim nekadašnjim libijskim zastavama. Odakle te zastave nakon desetljeća Gadafijeve vladavine obilježene (i) novom zastavom, to ‘borce za demokraciju’ nije zanimalo. Ruse se prevarilo i navuklo na to da u Vijeću sigurnosti glasaju za zonu zabrane leta nad Libijom, što je Zapad iskoristio kao zeleno svjetlo za bombardiranje i ubojstvo pukovnika Gadafija (obavili lokalni djelatnici). Umjesto slobode i demokracije došli su anarhija i rasulo. I traju do dana današnjega. No nafta teče.

Na primjer – Sirija. I tu su energenti u pitanju. I tu sve ide poznatim redoslijedom: mirne demonstracije, policija, demonstranti koji odjednom pucaju, a puca i režim. Ovoga puta Ujedinjeni su narodi zaobiđeni. Iz tzv. Opservatorija za ljudska prava (jedan čovjek u Britaniji, navodno nekadašnji sirijski obavještajac koji je promijenio stranu) lansiraju se lažne vijesti, praćene agresivnom političko-medijskom kampanjom, svedenom na jednu rečenicu: Asadovi su dani odbrojeni, on mora otići (zanimljivo, potpuno istu rečenicu čujemo sada u odnosu na Lukašenka u Bjelorusiji). Jednom prevareni, Rusi ne upadaju u nove zamke. Podržavaju Asada, nakon nekoliko godina i vojno (formalnopravno opravdano jer je sirijska vlada tu intervenciju tražila). Višekratno ponovljene optužbe kako sirijski režim koristi kemijsko oružje nikada nisu bespogovorno dokazane (Asad je predao ono što je imao upravo Amerikancima, da unište), a izvještaji u kojima se na to upozorava završavaju u ladicama. Danas se tvrdnja da Asad upotrebljava bojne otrove protiv vlastitog naroda na Zapadu uzima kao dokazana činjenica.

Na primjer – Egipat. Nezadovoljstvo dugogodišnjim predsjednikom Mubarakom, prije svega njegovom težnjom da na mjesto šefa države dovede svojega sina, rezultiralo je njegovom smjenom, ali ne i demokracijom što su je prizivali demonstranti, nego vladom Muslimanske braće. A ona je svojom politikom izazvala vojni udar i izbore na kojima je pobijedio njegov organizator, današnji predsjednik Egipta.

Na primjer – Venezuela. I opet isto. Predsjednika Madura optuže da je varao na izborima. Pobjednikom proglase oporbenog političara Guaidoa. Njega s pompom primaju u Bijeloj kući, a određeni broj poslušničkih režima odmah ga priznaje kao predsjednika. Ali ni to, ni demonstracije, ni sankcije ne uspijevaju polučiti ono što je svojedobno – na poticaj izvana, što je danas dokazano – tako glatko ostvareno u Čileu. Za razliku od Čilea, venezuelska je armija ostala vjerna predsjedniku.

Na primjer – slučaj Skripalovih, trovanje na tlu Velike Britanije bivšeg sovjetskog špijuna Skripala (koji je promijenio stranu) i njegove kćeri. I tu je odmah prozvan dežurni krivac (‘uobičajeni sumnjivac’, izraz će biti poznat filmofilima iz kultnoga filma ‘Casablanca’). Čvrstih dokaza nema, no i bez toga optuženi su Rusija i Putin. Ruski zahtjev da ih se uključi u istragu ignoriran je, podatak da je bojni otrov novičok moguće i proizvesti i nabaviti izvan Rusije zanemaren je, Skripalovi su, mada je bila najavljena njihova skora smrt, preživjeli i nestali, neznano kamo. No tvrdnja da je Rusija otrovala Skripalove danas je ‘povijesna istina’.

Na primjer – Iran. Trumpova Amerika izašla je iz multilateralnog sporazuma kojemu je svrha bila spriječiti tu zemlju da svoje nuklearne kapacitete osposobi za proizvodnju nuklearnog oružja, tvrdeći – bez dokaza – da Iran radi upravo na stvaranju takvoga oružja. Evropski supotpisnici godinu dana obećavali su Iranu da će sporazum održati na snazi i – nisu učinili ništa. Pa je Iran počeo s aktivnostima na koje po sporazumu (iz kojega se Amerika povukla!) ne bi imao pravo, da bi se Trump iznenada sjetio i sporazuma i Ujedinjenih naroda i tražio da Vijeće sigurnosti uvede sankcije Iranu.

Da, sve viđeno i sve jasno. Ipak, ima tu i nešto novoga. Vidljivo je to na ‘slučajevima’ Bjelorusija i Navalni. Doza bahate otvorenosti kojom se u slučaju Bjelorusije provodi miješanje u unutarnje stvari drugih država do sada je neviđena. Vođa bjeloruske oporbe iz druge države (!) poziva Lukašenka da odstupi i potiče građane Bjelorusije da i dalje demonstriraju. Oporbeno vijeće za koordinaciju otvoreno traži prekidanje svih veza s Rusijom i ulazak Bjelorusije u EU i NATO. Pri čemu se očito nitko ne želi prisjetiti kako je SAD, kada su Sovjeti montirali svoje rakete na Kubi, stavio Kubu pod pomorsku blokadu i doveo svijet na sam rub novoga globalnog sukoba. A rakete NATO pakta u Bjelorusiji bile bi za Moskvu isto ono što su bile sovjetske rakete na Kubi za Washington. Lukašenko (a o njemu bi se svašta moglo reći) odbija nove izbore i svi su se silno uzbudili. U Americi, Trump (o kojemu bi se također svašta moglo reći) uporno izbjegava odgovoriti na pitanje hoće li priznati rezultat predsjedničkih izbora ako izgubi. I? Nikome ništa.

Istu bahatu otvorenost vidimo i u slučaju iznenada teško oboljelog ruskog disidenta Alekseja Navalnog. Odmah je ‘bilo jasno’ da je riječ o trovanju, naravno po nalogu Putina. Zašto bi Putin nakon uspješno provedenog referenduma likvidirao oporbenjaka koji je, doduše, miljenik zapadnih medija, ali objektivno nije opasan za njegovu vlast, time se ne bavi nitko. No vlade Njemačke, Francuske i Velike Britanije ‘vrlo su zabrinute’, Navalnoga njemačkim avionom prebacuju u berlinsku bolnicu, u nalaze ruskih liječnika koji kažu kako ni u krvi ni u urinu nije bilo tragova bilo kakvog otrova nitko ne vjeruje, a njemački liječnici i prije prvoga pregleda kažu kako ‘trovanje nije isključeno’.

Na domaćoj sceni bahatu otvorenost, ovdje u kontekstu pandemije, pokazuje predsjednik Vlade. Svakome iole objektivnom jasno je da je Nacionalni stožer civilne zaštite prvih nekoliko tjedana besprijekorno obavljao svoj posao i uspio broj zaraženih koronavirusom svesti na svega nekolicinu dnevno. Potom je stranački discipliniran i doveden u funkciju stvaranja uvjeta za održavanje izbora. A onda su mjere popuštanja nastavljene i proširene, kako bi se spasili prihodi od turističke sezone. Pa sada imamo brojke oboljelih kao nikada ranije. I premijera koji to komentira riječima o političkoj odluci kojom je preuzet i određeni rizik. Da, rizik jest, ali odgovornost za ovo što imamo danas? Tko je za to odgovoran?

Dakle, jest već viđeno, ali jest i novo. Nova je doza bahatosti kojom se ni ne pokušava sakriti motive djelovanja, uske, sebične, usmjerene na ostvarivanje političkih, ekonomskih, pa i imperijalnih interesa. To je novo, ali i neizmjerno opasno.