Netko je tu lud, pomislio bi novinski čitatelj da naiđe na izjavu kakvog trgovca, na primjer direktora Konzuma ili Name, kako mu Ustav garantira zaradu. Tko? Ili taj direktor ili novinar koji je tako nešto napisao. To nije bilo moguće ni u planskim privredama zemalja nekadašnjeg sovjetskog bloka, a kamoli u otvorenoj, tržišnoj ekonomiji današnje Hrvatske. Pa ipak, upravo je to ovih dana ustvrdio direktor Hrvatske udruge banaka Zdenko Adrović. ‘Redovne se kamate moraju obračunati’, vrišti naslov intervjua s dotičnim gospodinom u Jutarnjem listu, jer se ‘u protivnom krše ustavna prava banaka, a i klijenti bi ostvarili dohodak u vidu dara’. Je li u redu uspoređivati banke s Konzumum ili Namom, a bankare s njihovim rukovodiocima? Naravno da jest. Što je novac? Roba koja zamjenjuje svaku drugu robu. A što su banke i bankari? Trgovci. Kao što oni u Nami trguju čarapama, a u Konzumu salatom, tako ovi trguju novcem. Sve ostalo samo su mistifikacije, dim i magla koje bankari vole dizati oko svog posla.
S gospodinom Adrovićem upustili su se u polemiku ustavni stručnjaci, dokazujući kako država ima pravo u krizi proglasiti moratorij na otplatu kredita i da za vrijeme moratorija nema ni kamata. Mogli su dodati da je država uvijek na neki način i suvlasnik banaka na svom području, kako je svojevremeno tvrdio prvi guverner Hrvatske narodne banke, dr. Ante Čičin-Šain. Ali usprkos svim njihovim argumentima, gospodin Adrović zna da je on u pravu. I pritom uopće ne griješi. Za banke u Hrvatskoj ne vrijede naime propisi po kojima se moraju ravnati svi drugi, pa ni Ustav. One su svoja pravila ponašanja utvrdile same i nema nikoga tko će im osporiti pravo da ih smatraju neprikosnovenima. Kad gospodin Zdenko Adrović kaže Ustav, on ne misli na dokument koji je izglasao Sabor, već na njihova, bankarska pravila koja su u Hrvatskoj iznad svega drugoga. Pa i iznad Ustava.
U sporu zakona koji vrijede u zemlji i bankarskih pravila kod nas su uvijek prevladala ova druga. Tipičan primjer su svojevremeno bili tzv. investicijski fondovi, za bankare odličan posao, dok bi po zakonima bila riječ o običnoj prijevari. Pa ipak, nitko banke nije ništa pitao, niti je onim famoznim institucijama sistema palo na pamet da je to njihov posao. Valjda su i one smatrale da banke znaju što rade. A one su to, naravno, dobro znale. Osnovale su investicijske fondove kao konkurenciju oročenoj štednji. Ti su fondovi bili mnogo povoljniji jer su ulagačima nudili i do deset puta veću dobit. Neki neugodan zadah morao se osjetiti odmah. Zašto banke konkuriraju same sebi i otkud odjednom ta njihova silna velikodušnost? Ali fondovi su se reklamirali, skoro kao Coca-Cola, a prvi ulagači pričali su bajke o silnoj lovi koja im se odjednom našla na računima. U čemu je bila razlika? Kod oročene štednje kamata je bila mala, ali novac u banci siguran, i to i glavnica i kamata. Sav rizik je snosila banka, koja je morala kreditirati pouzdane i dobre poslove da može štedišama isplatiti kamatu i sama ostvariti zaradu. Jednostavno rečeno, banke su morale raditi svoj posao. Investicijski fondovi preokrenuli su sve to naglavačke. Umjesto kamata, nudili su profit i to čak preko 40 posto. Ali sada je sav rizik snosio ulagač, a banke su, umjesto da traže sigurna i profitabilna ulaganja, mogle špekulirati kako su željele. Kockale su se tuđim novcem, pa ako su dobile, profit se dijelio. Ako su izgubile, sav gubitak je padao na teret ulagača. Jesu li oni mogli utjecati na poslovanje fondova? Naravno da nisu, ali bilo im je ponuđeno da biraju rizične, srednje rizične ili nisko rizične fondove. Rizični su, naravno, nosili najviše profite, ali u svim fondovima oni su bili znatno viši od kamata na oročenu štednju.
Još nešto im je bilo zajedničko. Svi su, bez iznimke, dobro poslovali i ulagačima donosili očekivanu dobit. To je bilo dovoljno da čak i nevjerni Tome zatvore knjižice s oročenom štednjom i izvade novac iz madraca. A onda je odjednom nastao muk. Prvo su nestali dobici, a onda su se počele topiti i glavnice u fondovima. Neki su ulagači (nekadašnji štediše) vadili ostatak novca iz fondova, ali banke su im za to naplaćivale trošak. Ostali su se nadali da je gubitak samo privremen. Da će se uskoro sve vratiti na staro. Naravno, ništa se nije vratilo, pa je ulagačima preostalo samo da šute i kriju svoju sramotu. Kako su bili naivni.
Hrvatska je u tom trenutku već imala jedno slično iskustvo. Bio je to tzv. financijski inženjering iza kojeg je, kako se poslije pokazalo, stajao tada aktualni ministar financija, davno pokojni Jozo Martinović. Njemu su financijski inženjeri svake večeri nosili novac u papirnatim kesama. Princip je bio isti i obično se naziva piramidalnim. Bitno je da se velik broj ljudi navede da uplaćuje novac, pa se iskazuje dobitak sve dok je priliv veći od odliva. Kad se pokupi sav novac, dobiti više nema, pa kazaljka krene prema dolje. Na kraju dobro zarađuju samo osnivači takvih piramida. U većini zemalja piramidalno poslovanje je zakonom zabranjeno, kao oblik financijske prevare.
Investicijski fondovi hrvatskih banaka pokazivali su sve karakteristike piramidalnog poslovanja, koje je zemlja već iskusila s kloakom financijskog inženjeringa. Prvo su svi dobivali, da bi onda svi počeli gubiti i da bi se na koncu sve pretvorilo u golemi gubitak za jedne i isti takav dobitak za druge. Pa ipak, nijedna od za to zaduženih i plaćenih institucija sistema nije maknula ni malim prstom. Nitko nije pitao na kakvim su to poslovima fondovi prvo tako dobro zarađivali, a na kakvim su onda svi, simultano, počeli gubiti. Ni pravosuđe, ni Hrvatska narodna banka, ni Vlada… Pojeo vuk magarca.
Slijedio je gigantski posao sa švicarskim francima, koji je mogao funkcionirati svugdje gdje se primjenjivala devizna klauzula. Banke su tu držale i platno i škare, pa su mogle krojiti i kredite i otplate po svojoj želji. Prvo su skrojile tečaj švicarca koji je te kredite činio mnogo povoljnijim nego one vezane uz euro. A onda su, odjednom, sve okrenule naglavačke i dobar dio nacije dovele u dužničko ropstvo. Glavni argument za primjenu devizne klauzule, da su u devizama i obveze banaka prema štedišama, pritom nije imao nikakvog smisla. Niti su Hrvati štedjeli u švicarskim francima, niti je franke itko vidio. Bila je to samo papirnata manipulacija, s ciljem pljačke primjenom starog piramidalnog trika. Nijedna od institucija sistema ni sad nije reagirala. Jedino je guverner Hrvatske narodne banke Boris Vujčić rekao da je on u jednom intervjuu upozorio na opasnosti… Kao da policajac upozori građane da ne idu u mrak i smatra da je time obavio svoj posao.
Ali ljudska je pohlepa beskonačna, pa su se i banke previše zaigrale, što je dovelo do organiziranog otpora prevarenih građana. Morali su se organizirati sami, jer je nada da će institucije sistema početi raditi svoj posao jedina ostala u Pandorinoj kutiji, dok su sva zla odavno izletjela. A zašto se sad javlja gospodin Zdenko Adrović? Zato što banke traže profit usprkos svim nevoljama u kojima se našla zemlja, pa i cijeli svijet, a uz to njuše i šansu za novi dobar posao. Država će morati uliti golem novac u oživljavanje privrede. Neka se zna da banke računaju na svoju funtu mesa i da će je uzeti po Ustavu koji vrijedi samo za njih.
Potražite novi broj tjednika Novosti od petka na kioscima. Informacije o pretplati pronađite ovdje.
