>

novosti logo

Kolumne Kolumne

Bendžo u Grabu

Neko od onih koji sudbine drže u svojim šakama, učinio je da mi u Grabu zasvira bendžo i uz njega zapjeva niko manji no Rečko Međedović. Zasvirao je bendžo u Grabu, ljetos, kad se Grab već uvelike raz-grabio, kad se sveo na dvije kuće i ovu koja je umotana gustišom nad potokom

Iako za svoje godine, a i onako, imam odlične zube, molim čitaoca da činjenicu što i ovu priču (nedavno je bila još jedna) počinjem na zubarskoj stolici upiše u slučajnost. Dakle, u utorak 16. jula 2019, prema večeri, tek što je zubar i zubni hirurg Edib Skadranin, u svojoj ordinaciji u Novom Pazaru, završio posao na mojoj ogradi zubnoj, i dok anestezija još drži, zvoni mi telefon. Rečko Međedović. Teško da bi mi se u taj čas mogao javiti bolji glas. Rečko, evo me na zubarskoj stolici, za pet minuta izlazim, gdje da se vidimo. Dođi do mene, od Ljubljanske do Jalije ti nije daleko, nisi mi vidio novu kuću. Odem do Rečkove kuće, on me dočeka radosno, ponudi da uđem, predložim da ostanemo u dvorištu. Sjednem na stolicu u avliji, Rečko uđe u kuću, iznese bendžo, sjedne na drugu stolicu, njegova snaha nam iznese kahve, meni popušta anestezija, počne da me šarafi bol. Ali, ali, ali! Ali: kad Rečko udari trzalicom u svoje čudesno sviralo, meni se svijet sredi i uredi, a iz najduže izduženih sjenki po dvorištu krene povjetarac. A kad Rečko zapjeva Da mi je znati, Bože moj/ Đe se nalazi dragi moj, osjetim kako mi na gležnjevima izrastaju krila. Kad zasvira drugu Sinoć mi je ruža procvala/ Samo jedna taze ostala, prije no počne pjevati zovnem Mija Raičevića. Naravno, Mijo odgovori spremno, pjesmar kakav jeste nije mogao ne predosjetiti da mora biti tu kad je važno. Tako je Rečko, lirski izdanak velike epske zajednice Međedovića, zahvaljujući tehnološkom napretku, iz pazarske Jalije pjevao na uho i jednom merakliji na Karaburmi.

Kad mi je, sa još desetak pjesama, ada ka rukom, maknuo zubnu bol, zamolio sam protomajstora Rečka da mi izloži adaptacije koje je načinio na svom instrumentu. Sve ne može ovdje stati, ali može najvažnije: on je svome sviralu načinio pragove e da ga može svirati kao gitaru. Ta prepravka je učinila da Rečkova svirka i pjevanje budu jedan od prepoznajnih znakova novopazarskog pjevanja sandžačkih pjesama. Nazalno, u pola glasa, da i pocrnio nokat pobijeli od toga zvuka i toga glasa uz taj zvuk.

Red svirke, red pjesme, već se ljetna noć dobro spustila na Pazar, te sam morao krenuti. Tada mi Rečko kaže kako bi bilo lijepo da se vidimo ovih dana, kako je subota dobar dan za to, a kako u petak on ne može, jer neće biti u Pazaru, obećao je da će svirati i pjevati u Muhovu!

- U Muhovu, čuh li te dobro?

- Čuo si dobro. Moj komšija Ramiz Šabanović, zvani Krznar, evo iz ove kuće preko puta, puni 70 godina, pa su njegove kćeri i sinovi odlučili da mu prirede iznenađenje, da mu ja sviram i pevam, u Muhovu, on gore ima jednu kuću, te ću tako u petak već od kasnog popodneva biti u toj kući.

- E sad me, Međedoviću, dobro čuj: Ramiz Šabanović ima kuću samo katastarski u Muhovu, a istinski ta se kuća nalazi u Grabu! Birokratsko razbojništvo nekoga iz opštine Novi Pazar izbrisalo je, ima tome preko trideset godina, iz spiska naseljenih mjesta i Grab i Koškovo i Jedru i sve nazvala Muhovo! Ramiz Šabanović je po ocu od Šabanovića iz Graba, a po majci od Gudževića iz Muhova. Njegova kuća je više u Grabu, na dnu Graba je, to je uz Pušinski potok, u samom podnožju gromade po imenu Koznik. Grab, utuvi, to je Muhovo taman koliko si ti Avdo Međedović!

I dođe tako petak, 19. jula 2019, i u kasno popodne dođe Rečko u kuću na osami Ramiza Krznara, pa mi se javi da je došao. A padala kiša, a bila grmljavina, a nestalo struje. I ja siđem da prisustvujem prvoj i najprvoj proslavi rođendana u Grabu. I prvom i najprvom koncertu za bendžo u Grabu. I nakon pola sata uštimavanja i svirke bez struje, dođe struja. Dvadesetak ljudi, djece, snaha, zetova i prijatelja Ramizovih veselili su se do pred ponoć. Gostoljubivi i dobri Ramiz je bio sretan i razgovorljiv, a ja mu ovako napismeno javljam da je Rečko u njegovoj kući na njegov 70. rođendan, ispunio moju davnu želju da mi u Grabu zasvira bendžo.

Želja da mi bendžo zasvira u Grabu u meni je davnašnja, ima bezmalo pola stoljeća. Početak ima negdje juna mjeseca 1970. godine, u Pazaru, o tome će biti riječi drugi put, a ovdje ću samo reći kako se ona oblikovala i jačala. Ovo posljednje se presudno dešavalo u kući braće Đerlek u Novom Pazaru. Muhamed, poznat i pod imenom Max, današnji poznati karikaturista, zasvirao bi ponekad na gitari, a uz njegovu bi svirku zapjevali njegov otac Nazim i stric Atif, koga su svi zvali Tifčo. Tifčo je bio jedini informbiroovac iz Pazara, imao je u kući Lenjinova djela na ruskom, jako je lijepo pjevao, osjećajno i meraklijski. Zauvijek će mi biti nepojmljivo da je takav meraklija, takva ljudska duša mogla biti poslana na robijanje. Jednom je kod Tifča svratio neko sa bendžom, dok sam živ neću zaboraviti kako braća Đerlek složno, u pola glasa, nazalno i osjećajno pjevaju: Ne prolazi pokraj mojih vrata/ srce mi je ranjavo. Pred sobom su, kao istinski meraklije, imali koji kuhani krompir, malo sira i pijuckali su pomalo rakije. Njihovo pjevanje je bilo nježno i nezaboravno. Oni nisu pjevali da bi pili, niti su pili da bi pjevali, bili su gospodstveni i umjereni u svemu, samo im je merak bio neizmjeran.

Muhamed, koji je sa mnom išao u gimnaziju, a kasnije više puta i dijelio sa mnom sobu po beogradskim studentskim domovima, tvrdio je da je najbolja pratnja pazarskim pjesmama bendžo. Riječ u Pazaru ima dugouzlazni naglasak na e, i u izgovoru je đ češće nego : bénđo. Muhamed je svakako želio da svira na bendžu, često bi to i glasno rekao, a i u meni je oblikovao i osnažio želju, koja je evo do sad ostala neizgovorena: maštao sam da mi Muhamed dođe u Grab na nekoliko dana i da odemo na Gudžalište pa da se razvalimo od bendža i od pjevanja. Želio sam i da moji roditelji i rođaci čuju taj zvuk i to pjevanje, pa da čujem šta o tome kažu. Bendžo na pazarsku alaturka nije se mogao čuti ni na radiju ni na televiziji, živio je u Pazaru u nekoliko kuća i u pokojoj kafani. U Beogradu smo Muhamed i ja jednom išli da gledamo pošto je bendžo. Bio je skup za nas studente, a poslije smo otišli na razne strane, te se nije namjestilo, nije bilo suđeno da mi Muhamed zasvira u Grabu.

Ali, ali, ali. Neko od onih koji sudbine drže u svojim šakama, učinio je da mi u Grabu ipak zasvira bendžo i uz njega zapjeva niko manji no Rečko Međedović, koga nisam ni poznavao kad sam maštao o bendžu u Grabu. Rečko je zasvirao i zapjevao u kući koja nije ni postojala kad sam o bendžu snivao. Zasvirao je bendžo u Grabu, ljetos, kad se Grab već uvelike raz-grabio, kad se sveo na dvije kuće i ovu koja je umotana gustišom nad potokom. Zasvirao je bendžo kad ga više ne može čuti niko od onih za koje sam želio da ga čuju. Ali je barem zasvirao na njemu neko koji je prije trinaest godina, početkom jeseni, svirao u tršćanskoj Casa della Musica i kome su se divili i hvalili ga prisutni etnomuzikolozi, profesori muzike i muzičari. Bio sam na tom koncertu i čuo sam ih kako ga hvale, i njega i njegovu svirku i njegov bendžo.

Kažem bendžo, a bolje bi bilo reći da je to, rukom Rečka Međedovića, unikatno priređena verzija ‘turskog bendža’, ona koja se skoro 90 godina na turskom zove cümbüş (od te je riječi naš džumbus). Rečko je cümbüş priredio tako da ga može svirati kao gitaru, to jest alaturka kao alafranga. Šest dvostrukih žica, malo istanjen vrat, aluminijski rezonator i pragovi. I to je učinio tako da svojom svirkom i pjesmom one koji ga slušaju digne u omamljenost i u zanos, ili kako on kaže, da se digne ćalsatara. Eto, a da nema one zubarske stolice u ordinaciji Ediba Skadranina, ne bih bio ni čuo bendžo u Grabu.

1/2