Benjamin Clementine, trenutno bez sumnje jedan od najvećih svjetskih kantautora, gotovo pa je fascinantan izvođač. Nešto od toga zasigurno leži i u njegovoj često podcrtavanoj fizičkoj pojavi – riječ je o vrlo visokom, neobično markantnom čovjeku, koji već samim izlaskom na pozornicu ispunjava prostor svojom snažnom prisutnošću. Tu je, dakako, i glas, njegov moćan i ekspresivan tenor, u sasvim drugoj kategoriji uvjerljivosti u odnosu na kantautorski mainstream, ali i njegovo držanje na pozornici; impozantna suverenost, pa i drskost, koja proizlazi iz potpune jasnoće – kako njegove, tako i publike – da mu pozornica, da mu sve pozornice u potpunosti pripadaju. Suverenost je to koja ne proizlazi iz privilegija nego je mukotrpno izborena.

Clementine se rodio u sjevernom Londonu, u izrazito konzervativnoj katoličkoj obitelji ganskog porijekla. U djetinjstvu je trpio maltretiranje u školi, a već sa šesnaest godina obustavio je školovanje i napustio dom. Još kao tinejdžer potpuno sâm odlazi u Pariz, gdje samouk svira na ulici, bez stalnog smještaja, ponekad spavajući i na cesti. Njegov talent je tamo i primijećen, s vremenom dobiva i agenta i sve ozbiljnije angažmane, da bi širu javnu pažnju dobio svojim prvim EP izdanjem "Cornerstone" iz 2013.

Na svjetskoj sceni definitivno se etablira kao jedan od vodećih talenata svojim debitantskim albumom "At Least for Now" iz 2015., koji mu donosi i Mercury, jednu od najprestižnijih britanskih glazbenih nagrada. Narednim albumom "I Tell a Fly", kojim na glazbeno odvažan način reagira na globalne društvene i političke krize, pokazuje da je isključivo zainteresiran za razvoj autentičnog autorskog pristupa, bez povlađivanja očekivanjima publike i kritike.

Najrecentnije izdanje, "And I Have Been", objavljeno je krajem prošle godine i predstavlja svojevrstan povratak osobnim temama – kako vlastite prošlosti, tako i života s partnericom, kantautoricom Flo Morrissey. Riječ je ujedno o prvom dijelu trilogije, čiji nastavci se iščekuju, dok Clementine u zadnje vrijeme najavljuje sve snažnije okretanje prema glumačkoj karijeri.

Prvu ulogu ostvario je u filmu "Dina" Denisa Villeneuvea iz 2021., a trenutno je angažiran na filmu "Blitz" Stevea McQueena, koji je još uvijek u fazi produkcije. Van pozornice, njegova razmetljivost pretvara se u mirnu, odmjerenu toplinu i pristupačnost, koju ne može narušiti ni jurnjava između dugačke tonske probe na vrućini i nastupa koji ga, u trenu kada s njime razgovaramo, iščekuje na šibenskoj Tvrđavi svetog Mihovila. S Clementineom smo govorili o njegovoj karijeri, počecima, uspjehu, glazbi i njenom odnosu prema društvenim i političkim temama.

U relativno kratkom periodu prešli ste put od mladića koji sa strepnjom prelazi Kanal i odlazi na europski kontinent, poput protagonista vaše pjesme "Winston Churchill's Boy", do zrelog čovjeka koji kontemplira i miri se s vlastitom prošlošću i nasljeđem, kao na vašem zadnjem albumu "And I Have Been". U zadnje vrijeme mnogo govorite o tranziciji u smislu umjetničkih interesa. Gdje se trenutno nalazite umjetnički i glazbeno?

Trenutno sam više kompozitor, nego pjevač. Glazbu danas drugačije vidim, ona je baš poput matematike. Matematika vas čini svjesnima gdje se trenutno nalazite, a srce vas odvodi na razna mjesta u životnim jednadžbama. Tu se trenutno nalazim. Dakle, što se moje umjetničke tranzicije tiče, prije svega sam kompozitor, a onda možda i glumac, što je također karijera koja me zanima.

Morali ste se izboriti za svoj trenutni status, počevši s teškim djetinjstvom u Velikoj Britaniji i potom prekarnim, proleterskim životom u Parizu. Pretpostavljam da vam je to dalo dosta čvrstoće karaktera, manje tolerancije za gluposti, ali i uočljivu dozu suosjećajnosti. Kako su ta rana iskustva oblikovala vašu reakciju na uspjeh koji se dogodio nakon prvog albuma "At Least for Now"?

Zbog mojih prethodnih iskustava, uspjeh koji mi se tada dogodio za mene je postojao samo na papiru – pravi uspjeh, u muzičkom smislu, već je bio tu. U tom trenu sam razmišljao: "U redu, sada sam dobio to, to, to i to, ova osoba govori nešto, a ova osoba nešto drugo o meni." Za mene osobno čitava ta situacija nije promijenila ništa, ali zahvalan sam zbog toga što sam dobio tu papirnatu potvrdu, zato što bi neki drugi muzičari ubili za nju.

 

Moć narodu

Premda sebe opisujete kao muzičkog konzervativca, vaš drugi album "I Tell a Fly" je sve samo ne konzervativan. U određenoj je mjeri također izazvao podijeljena mišljenja kritičara i kritičarki. No njegovi se stilski izbori doimaju jasno opravdanima tematskom građom, prije svega društvenom i političkom krizom u Europi i SAD-u. Možete li nam reći nešto više o načinu na koji ste pristupili tom odnosu između koncepta albuma i njegovog zvuka?

U vrijeme kada sam snimio "I Tell a Fly", nisam baš bio na dobrom mjestu. Radi se o albumu koji me natjerao da shvatim da sam mogao otići u krivom smjeru. Nema ničeg lošeg u tome. Taj teret slobode koja mi se dogodila je zapravo smisao mog drugog albuma. Zbog svojeg života, zbog situacija u kojima sam se nalazio, uvijek sam morao raditi stvari na svoj način.

Kao što to može biti blagoslov, također može biti i prokletstvo. Još uvijek sam ponosan na taj album. Moje namjere su bile vrlo jasne: da progovorim o stvarima za koje sam smatrao da me smetaju. Nije se radilo o tome da podignem pesnicu i uzviknem: "Moć (što god to bilo) narodu (tko god to bio)!" Ne, to nije bio moj cilj. Moj cilj je bio isključivo da uočim nešto u društvu i da stvorim nešto što će te pojave podcrtati.

Afričkog sam porijekla, ali to me ne bi trebalo priječiti da vidim dobre stvari u Europi. Ljudi koje volim, uz koje sam odrastao, koje sam slušao i čitao, ne mogu to promijeniti. Neke od njih ne volim, neki su naprosto grozni, pa i neki klasični kompozitori

Moglo bi se reći da je riječ o najizrazitije političkom albumu od sva tri koja ste objavili. Međutim, politika vaše muzike nikada nije doslovna, ostavljate mnogo prostora slušatelju da prokljuvi značenje. Kako shvaćate odnos toga što radite prema političkom i društvenom kontekstu koji vas okružuje?

U takvim je stvarima najbolje slijediti pisce poput Hemingwaya. On je uvijek pisao svoja djela tako da ostavi ljudima da formiraju vlastito mišljenje i da samostalno promišljaju stvari. Vjerujem u takav pristup. Smatram da u tome leži ljepota života – dozvoliti ljudima da dođu do vlastitih zaključaka, da koriste vlastite sposobnosti, zato što nije moguće živjeti ovaj život a da ne izražavamo sebe. To je na neki način poput smrti.

S jedne strane, vaši su tekstovi fragmentirani i otvoreni, koristite neologizme kao što su "Copening" ili "Weakend", poigravate se jezikom i kao autor i kao izvođač. S druge strane pak u raznim prilikama spominjete potrebu da govorite za ljude koji to nisu u mogućnosti, zato što ranije ni vi sâmi niste bili te baš u pjesmi "Weakend" pjevate o "davanju riječi kako bi im se zaliječila srca". Drugom prilikom ste rekli kako smo bez jezika svi osuđeni na propast. Možete li nam reći nešto više o tom odnosu potrebe da se poigravate i potrebe da komunicirate?

Čini mi se da je Dante rekao da je jezik bez književnosti nešto poput tijela bez glave. Ako ne slušamo Dantea, koga ćemo slušati! (smijeh) Mislim da je važno koristiti sve vještine koje imamo na raspolaganju kako bismo stvorili ono što ste u mojem slučaju nazvali fragmentima misli. Moj cilj je omogućiti različitost perspektiva u interpretaciji moje muzike i svijeta.

U pjesmi "By the Ports of Europe", koristim se životinjama kao metaforom političke situacije u Europi, slično kao u Orwellovoj "Životinjskoj farmi", s kojom su nas dosta gnjavili u školi i prisiljavali nas da je čitamo. Naravno, ja nisam ni prvi ni zadnji koji je posegnuo za takvim postupkom. Naravno, postoji strah u meni, kao i svakoj osobi, da me se ne svrsta u jednu kategoriju – recimo, političkog ili nekog drugog glazbenika. Razmišljao sam o tome dosta dok sam radio na albumu jer nisam želio biti onaj koji pokazuje prstom na nekoga ili nešto. Svi smo mi vrlo nesavršeni – zato su nam vlasti takve kakve jesu, zato postoji podjela na srednju i radničku klasu. Postoje brojni problemi, a samo ih mi kao kolektiv možemo popraviti.

 

Evropa u fokusu

Pjesma "Ports of Europe" koju ste upravo spomenuli vraća nas albumu "I Tell a Fly", na kojem se nalazi. Jednom ste prilikom rekli da na njemu koristite čembalo jer vas podsjeća na Europu. Velik dio europske književne i muzičke tradicije vam je važan, poput Williama Blakea, Claudea Debussyja ili Erika Satieja. S druge strane, iskusili ste život u nekadašnjim kolonijalnim centrima Europe, Londonu i Parizu. Što Vam Europa predstavlja – kulturno, muzički, politički?

Europa je bogata poviješću. Naravno, postoje i brojne druge povijesti, kojih sam svjestan. Svjestan sam u kojem trenutku je Europa konačno počela rasti. To se očito nije dogodilo prije pedeset tisuća godina. Kao i ostatak svijeta, Europa je nekoć bila divljina. Postoje brojni razlozi zbog kojih se renesansa počela događati u Firenci, kao što se prije toga stvari nisu slučajno događale u Grčkoj ili Rimu ili na onome što danas zovemo Zapadom.

U mnogo pop muzike ćete slušati o ljubavi, ali meni ta ljubav nikad nije zvučala pretjerano iskrenom ili istinitom. No kada sam je u konačnici otkrio i iskusio, sa svom prtljagom koja dolazi s njome, u tom trenu sam konačno odlučio pisati o ljubavi i odnosima

Postoje brojne turobne i mračne strane Europe. No također postoje i brojne njene velike i fascinantne strane. Čini mi se da je jedan od razloga zbog kojih mi je Europa uvijek u fokusu njena bogata kulturna i umjetnička povijest, koju obožavam. Ne mogu reći da mi je žao zbog toga. Odrastao sam ovdje, ne mogu se praviti. Naravno, afričkog sam porijekla, ali to me ne bi trebalo priječiti da vidim dobre stvari u Europi. Bio bih lažnjak, ne bih govorio istinu, ne želim živjeti svoj život kao lažac.

Ljudi koje volim, uz koje sam odrastao, koje sam slušao i čitao, ne mogu to promijeniti. Neke od njih ne volim, neki su naprosto grozni, pa i neki klasični kompozitori. Na primjer, Mozart, ne mislim da je on dobar kompozitor. On je nešto kao pop-muzičar klasične glazbe. No, to je samo moje mišljenje. Ako ćemo razgovarati o klasici, ne zanima me govoriti o Mozartu. Međutim, postoje ljudi kao što su Schönberg, Šostakovič, Debussy – to je jedna nevjerojatna tradicija koje se ne želim odreći.

U tematskom smislu, većina vaše muzike bavi se izražavanjem društvenog kroz osobno iskustvo i obrnuto. Na zadnjem albumu, "And I Have Been", čini se da veći naglasak stavljate na osobno i intimno. Recite nam nešto više o okolnostima koje utječu na takve odluke.

Kada sam razmišljao o prvom i drugom albumu, shvatio sam da su njihove teme različite. Kako stječem iskustvo kao umjetnik, shvaćam da ponekad treba zamišljati o onome o čemu drugi ljudi razmišljaju, premda to zapravo nije važno. Prvi album bio je osoban, drugi ne toliko, a za treći nisam mogao pobjeći od promjena koje su se počele događati u mojem osobnom životu. Radi se tome da sam postao otac muž i na neki način nalik svojem ocu.

Morao sam se pozabaviti tim iskustvima. Uzevši u obzir svoj prvi album i uspjeh koji je došao s njime, mislio sam da neće biti problema da govorim o vlastitim iskustvima. O tome se zapravo radi, o mojem otkrivanju ljubavi. Znate, veći dio svojeg života nisam zapravo znao što je ljubav. U mnogo pop muzike ćete slušati o ljubavi, ali meni ta ljubav nikad nije zvučala pretjerano iskrenom ili istinitom. No, kada sam je sâm u konačnici otkrio i iskusio, sa svom prtljagom koja dolazi s njome, u tom trenu sam konačno odlučio pisati o ljubavi i odnosima, što nisam mogao ranije.

Vremena su sve teža, konfliktnija i kompliciranija od perioda pandemije, u kojem je "And I Have Been" nastao. Nalazite li u tome neku vrstu pokretača za vlastiti rad?

Apsolutno.