Aleksandar Vučić i ovih je dana ponovio da više neće biti predsjednik Srpske napredne stranke. Neupitni lider naprednjaka tvrdi da se neće kandidirati za predsjedničku funkciju na unutarstranačkim izborima koji će se ove jeseni održati na svim razinama organiziranja SNS-a. Zbog hibridnog parlamentarno-predsjedničkog sustava u Srbiji koji dopušta neposredno izabranom predsjedniku države da bude i predsjednik stranke koja ga je kandidirala za tu funkciju, Vučić se ne mora povući s čela SNS-a, a na taj se korak ipak odlučio, tvrdi, kako bi i osobnim primjerom potaknuo značajno pomlađivanje stranačkog vodstva i temeljitu kadrovsku i političku obnovu naprednjaka.
Jesenji unutarstranački izbori u SNS-u najavljeni su kao priprema stranke za parlamentarne i lokalne izbore koji će se održati u proljeće sljedeće godine. Opozicija i nezadovoljni dio javnosti već duže vrijeme optužuju SNS da je pod Vučićevim vodstvom okupirao državu i Srbiju uvrstio među autoritarne i diktatorske zemlje. Dio opozicije otišao je i korak dalje pa je okupljen u Savezu za Srbiju odlučio bojkotirati nacionalni i pokrajinski parlament te sve gradske i lokalne skupštine, a najavio je i da će bojkotirati sljedeće parlamentarne i lokalne izbore ako im se na njima ne osiguraju ravnopravni medijski i svi drugi izborni uvjeti. Kritike i zahtjevi dijela opozicije, a pogotovo dijela javnosti i civilnog sektora, dobili su odjek i u ovogodišnjem izvještaju Europske komisije o napretku Srbije u pretpristupnom pregovaračkom procesu te u izvještajima pojedinih međunarodnih mjerača medijskih i drugih sloboda u pojedinim zemljama.
Kao zemlji koja se mukotrpno probija kroz proces pristupanja Europskoj uniji, Srbiji je svaki pad na ljestvicama političkih, ekonomskih i inih sloboda dodatni teret koji joj otežava ionako krhku međunarodnu poziciju. Povlačenjem s funkcije predsjednika SNS-a Vučić se odriče temeljnog uporišta svoje sadašnje političke moći jer kao predsjednik stranke koja ima parlamentarnu većinu, uz ovlasti predsjednika države, operativno kontrolira i zakonodavnu i izvršnu vlast. Tim potezom otklanja makar formalni argument da je prigrabio svu vlast u svoje ruke. Ostaje predsjednik države koji na druge grane vlasti može utjecati samo uz suglasnost budućeg predsjednika i vodstva SNS-a i to pod uvjetom da naprednjačke stranačke liste bez Vučića na čelu pobijede na izborima i opet osvoje parlamentarnu većinu. A i najodaniji nasljednici, pokazalo se na mnogim stranama, pa i u Srbiji i Hrvatskoj, mogu se u danim okolnostima kopitnuti i krenuti svojim političkim putem, odričući se vođa koje su koliko jučer slijedili po principu ‘kud’ on okom, tud’ ja skokom’.
Vučićeva najava da neće više biti predsjednik SNS-a nameće srpskoj opoziciji, pogotovo onom njezinom dijelu koji bojkotira parlament i tvrdi da će bojkotirati i izbore, nuždu da već ove jeseni naglavačke okrenu svoju politiku bojkota i radikalne kritike Vučićevog režima. Kad u SNS-u započne unutarstranački izborni proces, pogotovo ako će imati demokratski štih (više kandidata, tajno glasanje…), opozicijsko čerečenje Vučićevog autokratskog režima, koje traje od konca prošle godine i koje je već sada na unutarnjoj političkoj sceni izgubilo početni zamah masovnih prosvjeda, pretvorit će se u lajanje na mjesec. Ako SNS u sljedeću izbornu godinu uđe s novim stranačkim vodstvom i dobrano provjetrenim kadrovskim i izbornim listama, a opozicija s istim liderima nastavi birače mamiti samo prozivanjem Vučićevog režima, parlamentarni i lokalni izbori bit će puka formalnost kojom će se naprednjačka vlast dodatno učvrstiti, a opozicija svesti na debatni klub na čije se kritike više nitko u zemlji i svijetu neće ni osvrtati, a kamoli ih nabijati na nos vladajućima.
Začuđujuće je pritom u kojoj mjeri veći dio srpske opozicije kaska za Vučićem i njegovim naprednjacima. Na primjer, više je pouka iz izbora za gradsku vlast u Istanbulu ili iz netom održanih lokalnih izbora u Albaniji izvukao Vučićev SNS nego opozicija okupljena u SzS-u. Nakon što su turski predsjednik Erdogan i njegova stranka, unatoč svemu, uvjerljivo izgubili izbore u Istanbulu, Vučić je ubrzao proces promjena u vlastitoj stranci kako na sljedeće izbore ne bi izašla s istom pričom i istim ljudima, a njegova navodno ljuta opozicija nastavila je tamburati po bojkotu izbora i plakati nad svojom hudom medijskom sudbinom i hendikepima koje joj navodno nameću srpska izborna pravila po kojima se već nekoliko puta mijenjala vlast u Srbiji, umjesto da se makar malo ugledala na pobjednika istanbulskih izbora Ekrema Imamoglua i temeljito se spremila kako bi kao zapeta puška dočekala izbore i u uvjetima koji su kreirani tako da na njima vladajući pobijede, a opozicija izgubi. Nakon albanskih lokalnih izbora koje je oporba bojkotirala, vlast uvjerljivo dobila, a EU i ostatak svijeta priznali kao legitimne, Savez za Srbiju ponavlja grešku albanske opozicije i srlja u bojkot izbora, a ne odustaje ni od bojkota parlamenta, štoviše, disciplinira i one članove pojedinih stranaka koji se tome protive i sudjeluju u radu skupština u koje su ih građani izabrali.
Savez za Srbiju od bojkota parlamenta i izbora ne odustaje ni unatoč tome što istraživanja javnog mnijenja već pola godine pokazuju da izborni rejting Vučićevog SNS-a ostaje neokrznut njihovim političkim djelovanjem, ali i da njihov stoji u mjestu. Pritom SNS bez koalicijskih partnera dobiva preko 50-postotnu podršku birača, a SzS pet puta manju, pa ne može ni sanjati da će u dogledno vrijeme doći u poziciju da kreira parlamentarnu većinu i bira neku svoju koalicijsku vladu, jer ankete govore da bi uz SNS i SzS izborni prag prešli tek Dačićevi socijalisti (oko deset posto), Šešeljevi radikali, Pokret slobodnih građana Sergeja Trifunovića i pokoja koalicija manjih stanaka ako je uspiju sklopiti prije izbora.
Kako sada stvari stoje, vlast se u Srbiji u dogledno vrijeme može promijeniti jedino ako se dogodi veliki slom u Srpskoj naprednoj stranci. Pod Vučićevim vodstvom takav scenarij nije bio ni na vidiku. Sudeći po reakcijama nekih suradnika koji se protive njegovu odlasku s funkcije stranačkog predsjednika, u SNS-u čuči strah od podjela i potom gubljenja biračke podrške ako se Vučić doista povuče. Takav raskolnički razvoj unutarstranačkog izbornog procesa u SNS-u istovremeno bi bio jedina nada inertnoj i jalovoj srpskoj opoziciji da na ruševinama Vučićeve stranke pokuša sklepati neku svoju vlast. Međutim, ni tada to ne bi bio njihov uspjeh, već rezultat Vučićeve odluke da napusti stranačku predsjedničku funkciju i pokuša renovirati SNS kako bi zajedno nastavili upravljati Srbijom i u sljedećem desetljeću.
