>

novosti logo

Kolumne Kolumne

Bijeda hrvatske desnice

Zašto su se posvadili Hasanbegović i Esih, vrag bi ga znao. Jedino pouzdano jest to da hrvatska desnica nepovratno tone zato što je od sebe napravila mentalnog zarobljenika jugoslavenstva, tako da je u stare gradiške više ne šalju Brozovi agenti nego ona samu sebe

Stvar je poznata pod nazivom ‘sukob na ljevici’, a radi se o velikim trvenjima među hrvatskim i jugoslavenskim komunistima prije Drugog svjetskog rata, o čemu neki dosta znaju, ali većina nedovoljno. Smještam sebe negdje između pa ću s dužnim oprezom iznijeti najkraću verziju te priče. Elem, s jedne strane imate Tita, koji se tada vjerno držao sovjetske verzije socijalizma, s druge Miroslava Krležu, koju je u tu verziju već tada počeo sumnjati. Ali stvari su se u međuvremenu okrenule gotovo pa naglavce, jer se Tito sukobio do ruba oružanog obračuna sa Staljinom, a Krleža je u posprdnoj, doduše poslije uvelike ublaženoj interpretaciji, stekao etiketu ljevičara ‘od glave do (četrdeset) pete’. No pustimo sve to, jer namjera nam je pokazati da je ljevica tada i kasnije (samoupravljanje, nesvrstanost) bila prava medonosna košnica novih ideja, i vjerojatno je jedan od glavnih razloga njenog propadanja to što je osamdesetih godina, možda i prije, prestala proizvoditi te nove ideje.

Fokus nam je ovdje na nečem drugom, to je hrvatska desnica, koja nasuprot spomenutoj košnici sliči na napuštene termitnjake, koji prijeteći strše iz zemlje, ali u njima nema života, ni vidljivih znakova da će se on ikada vratiti. Doduše, ima muvinga i sukobljavanja i više nego na ljevici u spomenutom razdoblju, ali ti su sukobi idejno prazni i besadržajni, čak se ne zna ni oko čega se vode. Tako je barem u Hrvatskoj. Drugdje u Evropi situacija je ipak nešto drukčija, postoje i neka zrnca klasne podloge njenog pojavljivanja, a i kakva-takva logika njenog međusobnog sukobljavanja. Ako ništa drugo, teritorijalne pretenzije desnih stranaka i pokreta u pravilu se isključuju s teritorijalnim pretenzijama drugih ‘bratskih’ desnih stranaka, a ima i svjetonazorskih trvenja, pa francuska desnica ne podnosi poljsku jer je previše klerikalna, a ova nju jer je previše sekularna. Kod nas ništa od toga. Postoje, doduše, katolički više ideologizirane, pa i fanatizirane udruge i stranke, i one koje su to manje, ali granica među njima nije jasno povučena ni oko toga ni oko ičega drugoga. Koji je recimo razlog sadašnjeg bratoubilačkog (sestroubilačkog) rata između Zlatka Hasanbegovića i Brune Esih u Neovisnima za Hrvatsku? To ni bog ne zna.

Postoje, istinabog, natruhe u nekim Hasanbegovićevim izjavama da je on protiv Tuđmanove ‘pomirbe’ i njegove ratne politike u Bosni i Hercegovini, ali on to nikada nije ukomponirao u nekakav cjeloviti i koherentan program. Kao što ni Esih nije osmislila nekakvu platformu iz koje bi se vidjelo je li i ona za to ili protiv toga. Zato se cijeli ovaj sukob na desnici svodi na stupor nepostojećih razlika, tako da se sva ‘analitika’ svodi otprilike na sljedeće. Drmator desne medijske scene, osuđeni narkodiler Velimir Bujanec, želi približiti Hasanbegovića svojoj novoj ljubimici Ruži Tomašić, dok se Esih navodno približava svojoj nekadašnjoj šefici Kolindi Grabar-Kitarović, s kojom je Bujanec u međuvremenu iskopao ratne sjekire. Uh! Čovjek se strese nad tim napetim dramoletom. Ipak, postoji dobra strana ovog banalnog i burlesknog igrokaza, a to je da se pokazuje kako hrvatska desnica, koliko god napasno brbljava i vlastohlepna bila, nije zapravo uopće potrebna jer njen prostor sasvim dobro ispunjava HDZ. I samo je s rijetkim iznimkama (svojedobno pravaši Ante Đapića i sada suverenisti Ruže Tomašić) dopuštao da u taj prostor privremeno uđe netko drugi. Kada mu to više nije potrebno, jednostavno stisne gumb off.

Postoji tu i nešto važnije, a to je da se hrvatska desnica smjestila s krive strane povijesti. Ako to usporedite sa situacijom u Srbiji, vidjet ćete da ondje desnica parazitira na gubitništvu u devedesetima, tako da čak i dobar dio tzv. građanske opozicije visi za vratom Aleksandru Vučiću zbog ‘izdaje Kosova’. U hrvatskom slučaju ta gubitnička situacija ne postoji, naprotiv, ona je dobitnička jer je Hrvatska sačuvala sve svoje teritorije i još se preko nekadašnje Herceg-Bosne praktički proširila na prostor susjedne države. Dakle, za hrvatsku desnicu tu zapravo nema nikakvog posla. Može još samo ustašovati, što ona obilno i radi, ali to po definiciji uključuje i Hrvatsku do Drine, što je toliko nerealno da se nitko s time ne pojavljuje u javnosti. Ali ona jednostavno nema drugu temu. Nezainteresirana je za socijalnu situaciju, pa onda i za socijalno propadanje zemlje, što je desnica u Evropi koristila u prošlosti, pa djelomično i danas, kao pogonsko gorivo na kojem je rasla. Ovdje kod nas desnice nigdje nije bilo kada su se događali veliki ekonomski lomovi ili prelasci u strane ruke Ine, banaka, Agrokora, brodogradilišta. Nju ekonomska situacija u zemlji ne zabrinjava, iako najnovije demografske sunovratice jasno govore da to ugrožava najvitalnije nacionalne interese, a potencijalno prijeti i opstanku zemlje.

Za hrvatsku desnicu je nacionalni interes ugrožen nečim sasvim drugim. Naime, Hrvatska je navodno nedovoljno dejugoslavenizirana (Karamarko je o njoj čak govorio kao o odlomljenom ‘ostatku Jugoslavije’) i departizanizirana. I oko toga ona stvara psihozu permanentnog izvanrednog stanja, u kojem navodno udbaške i druge aveti bivše države iz pozadine vuku konce. To će reći da je Hrvatska samo vojnički dobila rat devedesetih, pa njega treba nastaviti općom političkom mobilizacijom kako bi napokon postala prava i čista ne-Jugoslavija. Ukratko, hrvatska desnica je mentalni zarobljenik komunističkog jugoslavenstva, s tim da je ovaj put u izmaštane stare gradiške ne šalju Brozovi agenti i špiclovi, nego je ona tamo smjestila samu sebe. I onda se zakonomjerno nađe u klinču sa samom sobom, kao sada Hasanbegović i Esih, a prije toga nebrojene pravaške stranke, jer izmišljena jugoslavenska opasnost ne može prekriti sve njihove pukotine, bez obzira na navodnu blizanačku ideološku srodnost.

Zapravo nikakve ideologije tu ni nema, pa ni minimalnog intelektualnog kapaciteta da se uvijek istim nacionalističkim i suverenističkim frazama udahne kakav-takav novi život (recimo, kroz sadašnju talijansku vladu kojom dominira desnica provlači se ideja o zajamčenom temeljnom dohotku, a čak i Donald Trump zagovara obnovu ‘socijalističke’ teške industrije). Hrvatska desnica darovita je samo u težim fizičkim poslovima, kao što su šatorske, crkvene i duge opsade državnih institucija dok je na vlasti SDP, što smjesta prestaje kada se vrati HDZ. Istina, i s njim u posljednje vrijeme vodi verbalne ratove jer koalira navodno s antihrvatskim partnerima, ali tek nakon što je iz takvih koalicija sama izašla ili se prestala pojavljivati na njegovim izbornim listama.

Iz toga je jasno da je desnica HDZ-ov igrač s rezervne klupe, što je u gorim vremenima rezultiralo time da je glumila opoziciju samo zato da bi je iznutra razbijala. Ipak, glavni razlog njene bijede je što joj je jedina programska odrednica samostalna Hrvatska bez obzira na to kakva bila, i zato je izgubila smisao postojanja. Pa ako smo uvodno rekli da je ljevica propala jer više nije bila sposobna proizvoditi nove ideje, za desnicu se može reći da je zapravo odavno mrtva, samo se još čeka da joj to netko kaže.

1/2