Novosti

Društvo

Birokratski eldorado

Bivši članovi SK koji su uzeli iskaznice HDZ-a ostali su u svojoj prirodnoj sredini. Kakav je to poredak koji su zagovarale obje stranke? Za odgovor je dovoljna jedna riječ. Birokratski!

0japdn4gy8qugwrv99vob5o9dq5

Masovni prelazak u HDZ nije bio samo klasično pretrčavanje pod šator pobjednika – Franjo Tuđman (foto Siniša Hančić/PIXSELL)

Sa svih se strana čulo: Ja sam oduvijek bio za današnjicu… To je kao dobar vic pričao jedan zagrebački novinar, opisujući nakon prvih višestranačkih izbora atmosferu u svom rodnom gradu. Moglo se činiti da je riječ samo o demonstraciji oportunizma prirođenog ljudskoj naravi, ali uskoro se pokazalo koliko je bilo istine u toj naoko šaljivoj izjavi. Slijedio je naime masovni prelazak dojučerašnjih članova SK u HDZ, koji ih je prihvaćao raširenih ruku. Ali opet, nije ni to bilo samo ono poznato pretrčavanje pod šator pobjednika. Nova stranka bila je prirodni nasljednik nekadašnjeg Saveza komunista i to po svom temeljnom određenju. SK se već odavno pretvorio od partije koju je definirala pjesma ‘Nek’ silan bude taj pokret naš…’ u stranku poretka, a HDZ se tako odredio od svog početka. Bivši članovi SK koji su uzeli iskaznice HDZ-a ostali su u svojoj prirodnoj sredini.

Kakav je to poredak koji su zagovarale obje stranke? Za odgovor je dovoljna jedna riječ. Birokratski! Odustavši od samoupravljanja kao specifičnog oblika demokracije (iako se i dalje u njega zaklinjao), Savez komunista se sam birokratizirao i u cijelom društvu omogućio ubrzano jačanje birokratske vlasti. U federativnoj Jugoslaviji (mnogi ne bez razloga tvrde da je ona zapravo bila konfederacija) u prvom je redu jačala republička birokracija. Ona je pritom za sve svoje neuspjehe i promašaje okrivljavala druge. U burleski koja se igrala u nekadašnjoj Jugoslaviji, posebno u njenom zadnjem desetljeću, dakle poslije Titove smrti, sve su republičke birokracije uvjeravale svoju javnost da ih drugi eksploatiraju. I to bez iznimke, od Vardara pa do Triglava, od Makedonije koja je smatrala da razvijeniji jeftino koriste njeno tržište i sirovine, do Slovenije koja je ‘južnu braću’ doživljavala kao utege na nogama. I Kosovo (imalo je više autonomije nego Bavarska u Saveznoj Republici Njemačkoj), u koje je Jugoslavija ulagala ogroman novac (razvijalo se 60 posto brže od Yu-prosjeka), smatralo se eksploatiranim. ‘Trepča radi, Beograd se gradi’, skandirali su prosvjednici na Kosovu 1980-ih godina i iskreno vjerovali u to. Teza o eksploatiranosti nije bila patent hrvatskih nacionalista. Uzalud je jedna grupa zagrebačkih ekonomista (među kojima su bili dr. Branko Horvat i dr. Željko Rohatinski) izračunala da je sve to dim i magla. Trebao je samo jedan Slobodan Milošević da se u cijeloj zemlji pojave njegovi klonovi, pa da se balon pun tog dima podigne u neslućene visine.

Bez sumnje je točno da je radikalni, pa i ustaški nacionalizam uvezen s povratnicima iz emigracije. Ali u velikoj mjeri on je naslijeđen i od nekadašnjeg Saveza komunista. U svojim torbama donijeli su ga partijski kadrovi, koji su, uostalom, i osnovali HDZ. Tko u to sumnja, neka pogleda njihov spisak s Franjom Tuđmanom na čelu. Došljaci iz Kanade tek su poslije preuzeli vodeću ulogu. Zajednički su im bili nacionalizam i velikodržavlje, čime su pretvorili Hrvatsku u raj za sve brojniju birokraciju.

O svemu tome sada pišemo jer se u svijetu ponovno traži alternativa liberalnom kapitalizmu, a u tome prednjače neke ozbiljne političke snage, u prvom redu britanski laburisti koji se uz nacionalizaciju pojedinih strateških industrija, kako je ovog autora upozorio jedan sjajno informirani čitatelj, pripremaju i za uvođenje radničke participacije u upravljanju. Naravno, kad dođu na vlast, što se u ovom trenutku čini realnim i to ne u predalekoj budućnosti. Istovremeno, kaže isti čitatelj, današnje generacije u Hrvatskoj ne znaju ništa o samoupravljanju s kojim je zemlja živjela desetljećima.

Ovaj autor, koji se godinama zalagao za samoupravljanje kao alternativu bilo okrutnom Staljinovom ‘socijalizmu’, bilo Brežnjevljevoj močvari, ni danas ne zna odgovor na pitanje je li ono bilo utopija. Sasvim sigurno je bilo naivno očekivati da će birokratizirana partija razvlastiti samu sebe. Žalosno je bilo gledati kako se isti ljudi na solemnim partijskim skupovima zaklinju u jedno, da bi odmah poslije toga nastavili raditi nešto sasvim drugo. Ili kako bi se posipali pepelom i obećavali da će se vratiti samoupravljanju čim bi se suočili s nekom krizom, bilo s Đilasom, bilo s Rankovićem, bilo sa studentskim buntom 1968., bilo s nacionalistima, bilo s liberalima. Čim je pijesak vremena zameo staru gardu s Titom na čelu, birokracija je potpuno prevladala.

Samo dva primjera kako je ona izokrenula u svoju korist doslovno svaku društvenu promjenu. U drugoj polovici 1970-ih godina Jugoslavija se pripremala za vrijeme poslije Tita, pa je po uzoru na Švicarsku uvedeno kolektivno predsjedništvo, čiji se predsjednik mijenjao svake godine. Naravno, po republičkom ključu, kako bi se osigurala nacionalna ravnopravnost i izbjeglo nametanje jedne ličnosti. Birokracija je to prihvatila na doslovno tragikomičan način. Recept je prepisan na mnoge niže razine društva, kao da svugdje postoji problem nacionalne ravnopravnosti i opasnost nametanja političara s ambicijom da postane novi Tito, pa su se na jednogodišnji mandat birali čak i funkcionari u općinama. Bio je to birokratski eldorado, donekle sličan onome što danas označava pojam ‘uhljeb’. Odjednom su mnogi stekli šansu da ispune svoje ambicije, makar samo na jednu godinu. Kratko, ali slatko. Ta birokratska igra ipak nije zahvatila izvršne funkcije u saveznoj i republičkim vladama, jasno je i zašto, pa su se političari počeli dijeliti po botaničkoj definiciji na listopadne i zimzelene.

Drugi primjer je dramatičniji. Riječ je o organizaciji poduzeća, pri čemu je najvažnije bilo stvaranje tzv. osnovnih organizacija udruženog rada. Namjera je bila da tržište uđe do najnižih razina poduzeća, što bi omogućilo racionalno odlučivanje samoupravljača. Tržište, to je značilo cijene po kojima OOUR-i posluju, što je trebalo dovesti do toga da svaki dio poduzeća bude izložen konkurenciji kakva postoji u cijeloj nacionalnoj ekonomiji. Logično je bilo da OOUR može biti dio poduzeća koji je na tržištu. To je trebalo dovesti i do velikog provjetravanja, posebno među kadrovima koji vode OOUR-e. Ali upravo to birokracija nije dozvoljavala, pa su se umjesto tržišnih dogovarale interne cijene. To je omogućilo da svaki dio poduzeća bude OOUR bez obzira na to posluje li na tržištu ili ne, da se cijepa procesna proizvodnja i postave brojni novi šefovi. Popratna pojava bili su stalni interni ratovi zbog internih cijena, a arbitar je opet bila birokracija. Na kraju su uvijek bili u gubitku OOUR-i koji su prodavali finalni proizvod na pravom tržištu i po pravim cijenama. Taj bi im gubitak velikodušno pokrivali majstori internih cijena, a sve skupa se koristilo za ismijavanje samoupravljanja. U tome je prednjačio najveći dio ekonomista. Zašto je partija sve to tolerirala? Bilo je mnogo nerazumijevanja, pa i intelektualne insuficijencije (vulgo, gluposti), ali pravi je razlog da je to bila partija poretka, dakle partija te iste birokracije, koja se samo na riječima zalagala za samoupravljanje.

Participacija kakvu žele britanski laburisti nije samoupravljanje, koje ne može postojati bez društvenog vlasništva. Ona ne ukida najamni odnos, ali je u svakom slučaju važan korak u pravom smjeru jer uključuje ljude u proces odlučivanja, čime ih se ipak prestaje izjednačavati s repromaterijalom i smatrati samo troškom poslovanja. Ali teško je zaboraviti da je Europa, na primjer Njemačka ili Austrija, već imala vrlo razvijenu participaciju, koja je isparila čim je pao Berlinski zid. Na kraju dakle ostaje pitanje koliko se kapital sada osjeća ugroženim i je li zato spreman na promjene.

Društvo

Kolačići (cookies) pomažu u korištenju ove stranice. Korištenjem pristajete na korištenje kolačića. Saznajte više