>

novosti logo

Intervjui Intervjui
Piše Tena Erceg

Boris Kagarlicki Putin je kreatura Zapada

Na istoku Ukrajine vodi se frakcijska borba između socijalnih zahtjeva stanovništva, buržujskih elemenata unutar vodstva i konstantnog pritiska Moskve da se ne ide progresivnim smjerom. A Putin je izmišljotina zapadne propagande – takav ne postoji u stvarnosti

Boris Kagarlicki marksistički je teoretičar i sociolog i poznati međunarodni komentator političkih zbivanja u Rusiji. Kao student kazališne kritike ranih 1980-ih proveo je dvije godine u zatvoru zbog protusovjetskih aktivnosti, a nakon raspada SSSR-a bio je član izvršnog odbora Socijalističke partije Rusije i suosnivač Laburističke stranke. Danas je direktor Instituta za proučavanje globalizacije i društvenih pokreta u Moskvi i glavni urednik časopisa ‘Lijeva politika’. Jedan je od koordinatora u nizozemskom Transnacionalnom institutu i suradnik nekoliko neovisnih medija. Autor je desetak knjiga, među kojima je i ‘Novi realizam, novi barbarizam’, objavljen 2009. u Hrvatskoj.

Prilikom nastupa na mirovnom skupu u Londonu uoči samita NATO saveza u Walesu, rekli ste da se o ratu u Ukrajini jako loše izvještava u europskim medijima. Što je, po vašem mišljenju, razlog tome i što nam to mediji ne govore?

Zapadni mediji ne govore istinu jer ih zanima samo da prenose propagandu režima u Kijevu kao jedinog objektivnog izvora informacija. Ne žele da se sazna da se na istoku događa punokrvni rat sa stotinama tenkova, bombardiranjem, granatiranjem, masovnim civilnim žrtvama. Ne žele ni da se zna da se ovdje radi o katastrofi znatno većih razmjera od recimo one u Gazi. Izrael na primjer nije pokušao prekinuti opskrbu vode u Gazi, dok je ukrajinska vojska to učinila. Ali takva medijska situacija moguća je samo kada ne postoje drugi izvori i kada je opća populacija neinformirana. Mediji koji bi htjeli prikazati izraelsku verziju događaja u Gazi kao jedinu istinitu to ne mogu postići jer postoji konstantan dotok informacija iz drugih izvora i javnost te informacije shvaća ozbiljno. U slučaju Ukrajine imamo samo službene ruske medije, poput televizije Russia Today, koja se doživljava kao nepouzdana, a ono što govori kao vladina propaganda. Drugo je pitanje zašto se propaganda ukrajinske vlade uzima kao sto posto pouzdana.

Ruski Franjo Josip

Govorili ste i o motivaciji pobunjenika na istoku Ukrajine i pritom spominjali klasni aspekt njihove borbe. No iz ovdašnje perspektive to zvuči poprilično neuvjerljivo.

Borci Donjecka i Luganska nisu separatisti, niti se ovdje radi o etničkom sukobu. Ne postoje etničke razlike među ljudima u Donjecku i recimo Kijevu. U narodnoj miliciji sudjeluju ljudi iz svih dijelova Ukrajine, dok 80 posto sastava ukrajinske vojske čine govornici ruskog i pripadnici manjih vjerskih zajednica. Borci su radnici, seljaci, rudari, a u posljednje vrijeme sve više i intelektualci koji im se pridružuju iz Rusije i iz drugih dijelova Ukrajine. U početku su se borili za više autonomije, a onda su u travnju Donjeck i Lugansk proglasili neovisnost svojih ‘narodnih republika’. U početku su bili voljni pregovarati o nekom obliku federalnog uređenja unutar Ukrajine, ali kada je ukrajinska vojska počela napadati ova područja, promijenilo se i raspoloženje. Predstavnici Donjecka i Luganska tada su mi rekli da iz onoga što ukrajinska vojska tamo radi mogu zaključiti samo da ih vlada u Kijevu ne doživljava kao svoje građane i da ne žele živjeti u takvoj državi ukoliko se vlada ne raspusti.

Rekli ste da i među njima postoje različite frakcije?

Bez Putina se ništa ne može dogoditi, ali on nije onaj koji donosi odluke ili formulira politike. Rusija je oligarhijska država, što po definiciji znači kolektivno vodstvo, a Putin u njoj funkcionira kao medijator, onaj koji postiže konsenzus

Kratko nakon proglašenja ‘republika’, razvila se žestoka borba oko njihove budućnosti. S jedne strane, one su se pojavile zato jer su imale masovnu podršku radništva, dok s druge strane ne mogu opstati bez neke vrste suradnje s ruskom vladom. Opći zahtjevi svode se na državu blagostanja, uspostavu socijalne države koja bi bila inkorporirana u institucionalne strukture sistema. Postoje i zahtjevi za nacionalizacijom industrije i ukidanjem zdravstvene reforme koja ide u smjeru tržišnog modela. No istovremeno, ‘republike’ su nestabilne i nedjelotvorne, a njihov se legitimitet dovodi u pitanje. Dakle postoje progresivni zahtjevi odozdo i buržujski elementi unutar republičkih vodstava, kao i konstantan pritisak Moskve da se ne ide tim progresivnim smjerom. Pritom se ona koristi svim svojim kapacitetima da kontrolira frontu, da odobrava ili prekida opskrbu hrane i oružja i time ucjenjuje ‘republike’ s ciljem da se određeni koraci ne dogode. Primjerice, uspješno je blokirala programe nacionalizacije koji su se trebali provesti u Donjecku i Lugansku.

Ruskog predsjednika Vladimira Putina smatra se osobom najodgovornijom za sukob, čak ga se povremeno uspoređuje s Hitlerom. Kako biste vi sumirali njegovu ulogu?

Putin je otprilike ono što je bio Franjo Josip u Austro-Ugarskoj Monarhiji početkom 20. stoljeća. Bez njega se ništa ne može dogoditi, ali on nije onaj koji donosi odluke ili formulira politike. Rusija je oligarhijska država, što po definiciji znači kolektivno vodstvo, a Putin u tome funkcionira kao medijator, onaj koji postiže konsenzus. On sluša sve skupine i onda formulira odluke koje više ili manje odgovaraju svima, nije čak ni aktivan igrač u igri guranja partikularnih politika ili interesa. Upravo je zato režim u Rusiji stabilan, za razliku od onoga u Ukrajini, gdje se protivnički oligarsi konstantno međusobno bore. No u trenutnoj krizi ovakva situacija proizvodi nemogućnost Moskve da formulira konzistentnu političku liniju. Ironično je da Putinom trenutno nitko nije zadovoljan, što znači da njegova kompromisna rješenja ne odgovaraju nikome. Važni segmenti ruske elite vrlo su nezadovoljni zbog sukoba u Ukrajini, a ruska je službena politika činiti sve da se zadovolji Zapad dokle god to ne proizvodi probleme kod kuće. Kremlj trenutno traži kompromis kojim bi mogao spasiti svoj obraz, ali to mu zapadne sile ne žele ili ne mogu omogućiti.

Armija gostujućih radnika

S druge strane, uloga Zapada u svrgavanju Viktora Janukoviča i svemu što se događalo kasnije prikazuje se isključivo kao pozitivna i nužna. Kakvom je vi vidite?

Zapad je postao talac vlastitih politika i ranijih odluka. U prethodnim globalnim recesijama SAD je bio lokomotiva koja je druge države vukla da izađu iz krize. No danas je američka ekonomija slaba i umjesto da izvlači ostale, ona svoj opravak temelji na guranju drugih ekonomija sve dublje u krizu. Druga strana te američke jednadžbe je ekspanzija njezinih vojnih kapaciteta, naročito širenje NATO-a. Zapadne države Ukrajina zanima kao izvor jeftinih resursa, uključujući i jeftinu, discipliniranu i relativno dobro obrazovanu radnu snagu koja se može zaposliti na Zapadu kako bi se potkopala ideja socijalne države. Još desetak tisuća nezaposlenih Ukrajinaca, koji se mogu preseliti kao fleksibilni radnici, dobro bi došlo zapadnom kapitalu. Ukrajina bi za EU mogla igrati istu ulogu kakvu za rusku ekonomiju igraju srednjoazijske države iz kojih dolaze mase radnika s nikakvim garancijama, bez radničkih prava, bez državljanstva, bez ikakve zaštite i uz potpunu ovisnost o poslodavcu. Ukrajinci su danas u poziciji da bi vrlo lako mogli postati permanentna armija gostujućih radnika, poput Uzbeka u Rusiji.

Putin i ukrajinski predsjednik Petro Porošenko dogovorili su primirje za koje se smatra da ide u korist Putinu jer eksplicitno traži povlačenje ukrajinske, ali ne i ruske vojske. Na Zapadu se smatra da je Putinov cilj da se sukob u Ukrajini zamrzne kako bi Moskva time spriječila njezino pristupanje NATO-u. Slažete li se s tom interpretacijom?

Još desetak tisuća nezaposlenih Ukrajinaca, koji se mogu preseliti kao fleksibilni radnici, dobro bi došlo zapadnom kapitalu. Ukrajina bi za EU mogla igrati istu ulogu kakvu za rusku ekonomiju igraju srednjoazijske države iz kojih dolaze mase radnika bez ikakvih prava

Cilj ruskog vodstva je da se zaustavi pobuna na istoku Ukrajine i da se pobunjenike spriječi da pobijede Porošenkovu vojsku. U političkom smislu dakle Moskva gura kamen uzbrdo, ali još uvijek na raspolaganju ima važne alate, primjerice ako zatvori granice, ‘republike’ će biti poražene. Razlog sadašnje pat-pozicije na istoku Ukrajine samo je djelomično stanje rata, zbog čega je koncentracija na vojnom djelovanju. Ali podjednako je važna i činjenica da se narodna milicija radikalizira, za što je najbolji primjer Igor Strelkov, jedna od najpopularnijih figura pobunjeničkog pokreta.

Strelkov je pas rata, a poznato je i da je sudjelovao u ratu u Bosni i Hercegovini boreći se na strani bosanskih Srba.

On nije nikakav ljevičar, naprotiv, deklarira se kao monarhist i ima romantična razmišljanja o ruskim carevima, no unatoč tome, kao zapovjednik je oko sebe okupljao i različite lijeve radikale. S druge strane, iz pokreta je izbacio mnoge nacionaliste, ali isključivo iz tehničkih razloga, jer se nisu htjeli podvrgnuti zapovjednom lancu. U jednom trenutku postalo je očigledno da Strelkov u Rusiji postaje popularniji od Putina, jer ovaj drugi navodno nije zauzeo dovoljno čvrst stav prema Zapadu. Vrhunac sukoba s njim dogodio se u srpnju, kada se povlačio iz Slovjanska jer su mu snage bile okružene ukrajinskim trupama. Napustio je Slovjansk, organizirao obranu Donjecka i osujetio plan da se Donjeck preda ukrajinskoj vojsci, plan koji su organizirale tamošnje prokremaljske figure. Bilo je očigledno da se Donjeck namjerava predati, vjerojatno u dogovoru s Porošenkom, a kao garancija da se neće osporavati ruska aneksija Krima. No ta je urota propala i svi prokremaljski ljudi protjerani su iz Donjecka. Kao rezultat toga, Strelkov je postao neprijatelj Kremlja, pa ga se pritiskalo prekidom opskrbe, zbog čega je na koncu otišao u Moskvu. Tamo je pritvoren, pojavila se njegova pisana ostavka, nakon čega je nestao i posljednjih tjedana gubi mu se svaki trag. Ovaj događaj sa Strelkovim ispričao sam zato da bih ilustrirao koliko je borba oko tih ‘republika’ intenzivna i da ona zapravo tek počinje.

Najbolji prijatelji Zapada

Ton NATO samita bio je iznimno agresivan, kao i neke odluke tamo donesene, prije svega ona da se pojača vojna prisutnost u članicama koje graniče s Rusijom, iako ugovor između Rusije i NATO-a iz 1997. to eksplicitno zabranjuje. Je li to mudra odluka i djeluju li takve stvari uopće na Putina?

Zaboravimo na trenutak Putina. To je jedna kreatura monstruma koju je stvorila propaganda i koja u stvarnosti ne postoji. To su holivudske slike. Zapad je duboko u krivu kada njega i njegovu svitu doživljava kao neprijatelje. Jer ljudi koji su u Moskvi na vlasti upravo su najviše prozapadna i najliberalnija skupina koja se tamo uopće može očekivati s obzirom na raspoloženje u našem društvu. Njihov je jedini cilj da budu prijatelji sa Zapadom, da svoju djecu i svoj novac šalju u London i Zürich. Idu dotle da ukrajinskoj vojsci šalju rezervne dijelove za tenkove i helikoptere u trenutku dok se ta vojska bori protiv proruskih donjeckih snaga i ruskih dobrovoljaca. Ako se u ovoj zemlji dogodi smjena vlasti na slobodnim izborima, uvjeren sam da će nova vlast biti daleko više neprijateljski nastrojena prema Zapadu i mnogo manje liberalna od Putinove. Naravno, postoji logika zašto NATO radi to što radi. Ta se logika bazira na inerciji Hladnog rata, a pogoni je kriza trenutnog ekonomskog modela koji se elite trude zadržati po svaku cijenu. A to znači da, umjesto da se ekonomske i društvene strukture transformiraju, treba ubacivati sve više i više resursa u sustav koji ne funkcionira. To za sobom povlači ekspanziju, a na međunarodnoj razini rat.

U magazinu ‘Foreign Policy’ američki analitičar Stephen M. Walt napisao je da bi, kada bi bio ciničan, pomislio da ‘neki birokrati u sjedištu NATO-a u Bruxellesu zadovoljno trljaju ruke zbog krize u Ukrajini jer sada konačno imaju što raditi’. No on piše i da im taj razlog postojanja nije naročito snažan jer Rusija ‘ne predstavlja stratešku prijetnju zapadnim interesima’.

Ovakvo mišljenje također pokazuje da je Putin izmišljotina zapadne propagande i da takav ne postoji u stvarnosti. Jedina je sličnost da postoji čovjek s takvim imenom i prezimenom i da taj čovjek živi u Moskvi.

1/1