Uvečer 22. ožujka svijet su počele obilaziti stravične vijesti iz moskovske koncertne dvorane Crocus. Najprije su počele kružiti (isprva neprovjerene) informacije o pucnjavi, zatim fotografije dvorane u plamenu, a kroz noć su stizale i snimke nadzornih kamera na kojima se jasno moglo vidjeti skupinu neidentificiranih muškaraca kako otvaraju paljbu na prisutne civile. Bilo je jasno – u Moskvi se pred očima čitavog svijeta odvijao vrlo krvavi teroristički napad.
Prema trenutno dostupnim informacijama u prošlotjednom je napadu poginulo 139 ljudi, a više od 180 je ranjeno. Odgovornost za taj teroristički čin odmah je preuzeo "Horasanski vilajet" takozvane Islamske Države, ogranak ISIS-a koji je aktivan u Afganistanu i zemljama Srednje Azije. Svega nekoliko sati kasnije ruske sigurnosne službe uhitile su – i prema svemu sudeći brutalno prebile – četvoricu državljana Tadžikistana zbog sumnje da su sudjelovali u moskovskom napadu, a 24. travnja protiv njih je i službeno podignuta optužnica.
Iako je naizgled jasno da se radilo o još jednom u nizu ISIS-ovih napada kakvih smo se u posljednjih desetak godina u Europi zaista nagledali, nakon pokolja u Moskvi odmah su se počele redati i teorije zavjere. Ruski predsjednik Vladimir Putin javno je optužio teroriste da su djelovali u dosluhu s Ukrajinom – bez ikakvih konkretnih dokaza, naravno, osim toga da su nakon napada bježali u pravcu jugozapada, u smjeru ukrajinske i bjeloruske granice. Ukrajinsko ministarstvo vanjskih poslova zauzvrat je optužilo Rusiju za iskorištavanje tragedije za potrebe antiukrajinske propagande, izjavivši pritom da "ruski režim ima dugu povijest krvavih provokacija organiziranih od strane tajnih službi".
Čitajući između redaka, ukrajinske su vlasti time insinuirale da iza nedavnog napada ne stoje islamisti, nego ruske tajne službe. Takve optužbe nisu nužno u potpunosti historijski neutemeljene. Kada se Putin – tada još kao premijer u službi malaksalog Borisa Jeljcina – ujesen 1999. spremao udariti na odmetnutu regiju Čečeniju u nekoliko su ruskih gradova detonirale bombe, usmrtivši pritom više od 300 ljudi. Iako su za napad službeno optuženi islamisti s Kavkaza, brojne su okolnosti ukazivale na moguću umiješanost ruske tajne službe FSB-a. Nekoliko dana nakon posljednje eksplozije započela je druga ruska invazija Čečenije, a Putin je zajahao val popularnosti.
No ne treba brzati sa zaključcima. Koliko god bilo pomodno za sve optuživati tajne službe, činjenica je da se Rusija profilirala kao značajan neprijatelj islamističkih pokreta. Historijat tog animoziteta može se pratiti do 1980-ih godina i sovjetske okupacije Afganistana kojoj su se suprotstavili tamošnji mudžahedini, uz obilatu podršku SAD-a. Devedesetih godina islamizam se počeo širiti i po bivšem Sovjetskom Savezu – ponajviše po Kavkazu i novonastalim državama u Srednjoj Aziji.
Nakon Drugog čečenskog rata sve češći postaju i teroristički napadi: spomenimo samo krvavu opsadu škole u Beslanu 2004. godine koja je rezultirala smrću 334 ljudi, premda velikim dijelom zbog nesposobnosti ruskih antiterorističkih jedinica. Građanski rat u Siriji doveo je na pozornicu novog terorističkog aktera: Islamsku Državu. Destabilizacija Sirije (od 2011.) i ranije Iraka (nakon američke invazije 2003.) dovela je do stvaranja političkog vakuuma koji je spremno ispunio IDIL i time inspirirao novu generaciju džihadista na globalnoj razini.
Rusija se vojnom intervencijom u Siriji također svrstala na stranu neprijatelja "kalifata", zbog čega su ispaštali i njeni državljani – 2015. godine IDIL je iznad Sinaja srušio ruski putnički avion, a 2017. u samoubilačkom je napadu u centru Sankt Peterburga al-Kaida ubila 15 ljudi. Jasno je da je borba protiv džihadizma nominalno zajednička i Rusiji i zapadu. Usprkos tome, ruske vlasti (po svemu sudeći) nisu vjerovale američkim obavještajnim službama kada su početkom travnja upozorile na veliku opasnost od terorističkog napada u Moskvi. Zašto je do takvog propusta došlo, pokazat će vrijeme.
