Ilja Jašin, član pokreta Solidarnost, koji je svojedobno osnovao 2015. godine ubijeni opozicijski političar Boris Njemcov, nakon izbora održanih u nedjelju u Rusiji napisao je da je Vladimir Putin svojim ponašanjem otvoreno demonstrirao da su oni za njega ‘samo formalnost’. ‘Putin je ignorirao debate, nije se susretao s biračima, većinu kampanje naprosto je šutio’, napisao je Jašin, pa tako izrekao opće mjesto koje kaže da su izbori u Rusiji već odavno namještena igra, ovog puta toliko dobro promišljena da su za Putina zaigrali čak i rudimentarno rusko civilno društvo i svi protukandidati.
Unatoč svim pritiscima, Aleksej Navaljni najozbiljniji je protivnik kojeg Putin ima. Temeljit, uporan i hrabar, vješto kombinira ‘zapadne vrijednosti’ i dozirani nacionalistički populizam, demonstrirajući da igra na duge staze
Sa 76,65 posto glasova Vladimir Putin osvojio je svoj četvrti predsjednički mandat i tako si osigurao još šest godina na vlasti. Po isteku i tog mandata, na vlasti će biti skoro 25 godina, a na novinarsko pitanje hoće li se ponovno kandidirati 2030., kada mu to dozvole ustavna pravila, sa smiješkom je odgovorio da ‘ne namjerava tamo sjediti kada bude imao sto godina’. Malo je, međutim, izvjesno da mu je itko povjerovao, kada se zna je da jednom već izveo isti manevar; nakon što je odradio dva uzastopna mandata, 2008. instalirao je u predsjedničku fotelju Dmitrija Medvjedeva, koji mu se ponešto oteo kontroli, pa se vratio po još dva. Osim toga, postoji i opcija provođenja ustavnih promjena kojima bi se omogućio i treći mandat, a Putin na novinskoj konferenciji ustavne promjene nije isključio.
Mihail Zigar, opozicijski novinar i autor nekoliko knjiga o ruskoj politici, prilično je uvjeren da će Putin u skorašnje vrijeme provesti ustavne promjene. ‘Kruži iluzija da je Putin umoran i da želi živjeti životom milijardera’, citira Zigar anonimnog bivšeg ministra u ruskoj vladi, ‘ali to nije točno, on ne može zamisliti život bez vlasti.’ Zigar napominje da Putin nije uvijek bio takav, dapače, 2004. čak je dvojio da li da se ponovno kandidira. Tek u drugom mandatu, piše ovaj autor, Putin je ‘počeo razmišljati o svojoj povijesnoj ulozi’, a nakon što je Medvjedev pozdravio arapsko proljeće i podržao vojnu intervenciju u Libiji, shvatio je da je njegova misija štititi Rusiju od ‘globalne urote u kojoj će ona biti sljedeća meta’.
Sa 76,65 posto glasova Vladimir Putin na ovim je izborima postavio vlastiti rekord: 2000. godine dobio je 53,4 posto glasova, četiri godine kasnije 71,9 posto, Medvjedev je 2008. dobio 71,2 posto, a Putin 2012. godine 63,6 posto. Ovog puta u 2014. godine anektiranom Krimu dobio je 90 posto glasova, a prvi sljedeći kandidat, Pavel Grudinin iz Komunističke partije Ruske Federacije, dobio je tek 11,8 posto. Vječni kandidat, ultranacionalist Vladimir Žirinovski dobio je 5,67 posto, Ksenija Sobčak, kći pokojnog Putinovog mentora Anatolija, dobila je 1,66 posto, a preostala četiri kandidata po jedan ili manje posto glasova.
Aleksej Navaljni, jedini ozbiljan protukandidat, pravnik koji se već godinama bavi razotkrivanjem korupcije, iz ovih je izbora bio odstranjen. Osuđen je za prevaru, čime mu je onemogućeno sudjelovanje na izborima, a Evropski sud za ljudska prava taj je proces proglasio nepoštenim. Od studenoga prošle godine zabranjeno mu je sudjelovanje na javnim skupovima, pa je otad više vremena proveo u zatvoru nego vani.
Osim što je pacificirala opoziciju, ruska se vlast pobrinula i da na izborima ne bude licenciranih lokalnih promatrača, već je kao alternativu ponudila svojevrsnu paragrađansku organizaciju, ‘masovnu Potemkinovu mašinu za nadzor izbora’
Budući da nije smio sudjelovati na izborima, Navaljni je u ovoj kampanji birače, ali i sve one koji logistički sudjeluju u održavanju izbora, pozivao na bojkot, kako bi se time delegitimirali izbori koje smatra namještenima. Danima je sa svojih YouTube kanala objašnjavao da glasanje za protukandidate povećava izlaznost na izborima, upravo ono što Kremlj želi, a da su njegov poziv ozbiljno shvatili pokazali su i sami vladajući, koji su se u kampanji potpuno fokusirali na mobiliziranje birača. Sa 67 posto izlaznost je doista bila jedna od najviših, no Navaljni se dva dana nakon izbora obratio javnosti s teorijom prema kojoj je statistika o izlaznosti umjetno napuhana, između ostalog i zato što je na spisku birača trebalo biti 112 milijuna ljudi, najvećim dijelom zbog skoro dva milijuna novih birača na Krimu, a bilo ih je samo 109 milijuna, milijun manje nego na prethodnim izborima.
Unatoč svim pritiscima, Aleksej Navaljni najozbiljniji je protivnik kojeg Putin ima. Temeljit, uporan i hrabar, u svojoj retorici vješto kombinira ‘zapadne vrijednosti’ i pomno dozirani nacionalistički populizam, iz godine u godinu demonstrirajući da igra na duge staze. Danas 42-godišnjak, na izborima za gradonačelnika Moskve 2013. dobio je 27 posto glasova, što opozicija rado ističe kada želi demontirati mit da su Rusi do te mjere ogrezli u cinizmu, fatalizmu i strahu od neizvjesnosti da će uvijek radije izabrati Putina. U još nekoliko rijetkih situacija kada je ozbiljnim kandidatima bilo dozvoljeno sudjelovanje na izborima, opozicija također nije prošla loše: ubijeni Boris Njemcov, tada potpredsjednik liberalne stranke PARNAS, ušao je u regionalni parlament Jaroslavske oblasti, Jevgenij Rojzman pobijedio je 2013. kandidata Putinove Jedinstvene Rusije na izborima za gradonačelnika Jekaterinburga, a Njemcovljeva Solidarnost na lokalnim je izborima u Moskvi krajem 2017. osvojila sedam od ukupno deset mjesta u Krasnoseljskoj općini.
Iako se u svim ovim slučajevima radi o nižim razinama vlasti, ovi rezultati opozicije ipak otvaraju pitanje što bi se dogodilo da opozicija koja nije lažna dobije priliku pod istim uvjetima sudjelovati na izborima. Strategija Alekseja Navaljnog, čini se, upravo je pripremiti teren za takav scenarij i izgraditi pokret odozdo, partijsku strukturu čiji je broj volontera već sada impresivan pa je ove izbore u svojstvu nepriznatih promatrača nadziralo njih čak 33.000.
Navaljni se na svojim, sada već prilično profesionaliziranim digitalnim medijskim kanalima, danima obračunavao i s Ksenijom Sobčak, jedinom protukandidatkinjom koja se uopće gradila pripadnicom opozicije. Budući da se ranije proslavila kao zvijezda reality emisija, Sobčak je u zapadnim medijima prikazivana kao vjerojatna Putinova lutka na koncu, a ukoliko je zaista tako i bilo, kremaljska strategija za prikazivanje opozicije kao hrpice razjedinjenih egomanijaka bila je pun pogodak.
Od optužbi da je Putinova igračica Sobčak se branila tvrdnjom da joj je savršeno jasno da na izborima nema šanse, ali da kampanju koristi kako bi dobila medijski prostor da napada vlast. Navaljnog je kritizirala zbog poziva na bojkot izbora, sugerirajući da je umjesto toga opozicija trebala podržati zajedničkog kandidata. No istovremeno je zajedno s gradonačelnikom Moskve, Sergejem Sobjaninom iz Putinove Jedinstvene Rusije, organizirala postavljanje memorijalne ploče za Borisa Njemcova, iako su se tome protivili Njemcovljeva obitelj i njegova stranka Solidarnost, smatrajući to činom hipokrizije u trenutku dok su sudionici marša u čast Njemcova u zatvoru.
U svojoj emisiji na online televiziji prikazanoj dan prije izbora, Navaljni je bivšu prijateljicu i suradnicu optužio da mu je mjesec dana prije objave svoje kandidature, ‘u dva ujutro, dok je pila čaj u njegovoj kuhinji’, rekla da joj je ‘ponuđen velik novac da se kandidira na izborima’. Sobčak je, rekao je Navaljni, ‘za novac ili nešto drugo’ dobro i inteligentno odigrala ulogu njegove lažne supstitucije, ‘karikaturalne liberalne kandidatkinje’ o kojoj se u kampanji govorilo jedino kao o protagonistici ‘reklama za votku i kavijar’.
Osim što je uspješno pacificirala opoziciju, ruska se vlast pobrinula i da na izborima ne bude licenciranih lokalnih promatrača, već je kao njihovu alternativu ponudila svojevrsnu paragrađansku organizaciju, ‘masovnu Potemkinovu mašinu za nadzor izbora’, kako ju je nazvala Natalija Zvjagina iz Kuće ljudskih prava u Voronježu. Sve su, naime, važne organizacije za promatranje izbora, poput Golosa i Sonara, još ranije proglašene ‘stranim agentima’, čime im je onemogućeno djelovanje i financiranje iz inozemstva, a uoči izbora odbijene su i akreditacije aktivistima Alekseja Navaljnog i još jedne organizacije. Umjesto toga, Duma je u jesen prošle godine donijela zakon kojim se takozvanim građanskim komorama omogućava da prikupljaju volontere i obučavaju ih za promatranje izbora, sve pod nadzorom središnje izborne komisije.
Građanske komore osnovane su 2005. godine na inicijativu predsjednika Putina, s ciljem da budu savjetodavna tijela građana prilikom donošenja zakona i rada zakonodavnih tijela. No članovi federalne komore biraju se tako da polovicu njih iz redova ‘uglednih građana’ odabire sam predsjednik, a oni izabiru njih još toliko, kao i regionalne predstavnike. Krajem prošle godine Putin je 2018. proglasio godinom volontera, misleći pritom upravo na volontere pomno probranih građanskih komora. Novinarka Anna Jarovaja iz tradicionalno opozicijske Republike Karelije napisala je da je ovaj sistem uspio usisati i dio ranije neovisnih promatrača iz uglednih organizacija, čime je cijeli koncept neovisnog nadzora vješto dezavuiran.
Kada se svemu ovome doda činjenica da je Putin uoči izbora a nakon trovanja dvostrukog špijuna Sergeja Skripala i njegove kćeri u Salisburyju, postao predmet histerične hladnoratovske kampanje iz Velike Britanije i Amerike, rekordni postoci bili su mu zagarantirani. Upiranju prstom u rusku vlast bez dokaza i bez delegiranja istrage Organizaciji za zabranu kemijskog oružja – jer je u napadu korišten nervni otrov za vojnu upotrebu ‘novičok’ – usprotivili su se čak i britanski mediji liberalne provenijencije i vođa laburista Jeremy Corbyn. Potonji je premijerku Theresu May podsjetio i da London već dva desetljeća bezočno profitira od prljavog novca odbjeglih ruskih oligarha i kriminalaca.
Neki su britanski komentatori ovu aferu usporedili s fabriciranjem dokaza koji su poslužili kao argument za vojnu intervenciju u Iraku, a pojavilo se i više teorija prema kojima Rusija nije jedina zemlja koja je sposobna proizvesti taj sovjetski otrov iz 1970-ih godina. Pritom je Rusija još ranije dobila blagoslov OPCW-a da je svoje kemijsko oružje uništila, iako to nije podatak koji ikome ulijeva naročito povjerenje.
Nakon što je Vladimir Putin početkom ožujka teatralno obznanio da je Rusija razvila novo nuklearno oružje, a sada si osigurao još šest godina na vlasti, sve to u kontekstu sukoba s Velikom Britanijom, prilično je izvjesno da su u pravu oni koji najavljuju početak ‘novog hladnog rata’, ako je taj rat ikada i završio. Novinar Mihail Zigar kaže da ‘Putin ne sanja o svjetskom ratu, već o novoj konferenciji na Jalti’. ‘On želi da Zapad prizna da je teritorij koji je nekada pripadao SSSR-u područje ruske odgovornosti’, kaže Zigar, podsjećajući na događaj kada je svijet podijeljen na interesne sfere, a nakon kojeg je nastupio hladni rat.
