>

novosti logo

Kronika Kronika
Piše Goran Gazdek

Čarugina vremena

Knjiga mladog znanstvenika o znamenitoj historijskoj ličnosti: ‘Jovo Stanisavljević je koristio društveno neuređenje monarhističke Jugoslavije. Bio je ogledalo toga vremena’, kaže povjesničar Vlatko Smiljanić, autor najnovije knjige o čuvenom hajduku

O čuvenom razbojniku Jovanu Stanisavljeviću Čarugi (1897 -1925.) kojeg su još za života nazivali slavonskim Robin Hoodom, napisano je tisuće novinskih članaka, feljtona, pjesama, nekoliko romansiranih biografija i još desetak publicističkih knjiga. Tiskane su stotine epizoda stripova, igrane kazališne predstave, snimljen jedan dokumentarno-igrani i jedan cjelovečernji film s Ivom Gregurevićem u naslovnoj ulozi. TV serija načinjena od filma koji je režirao Rajko Grlić u osvit nove države, nikad nije prikazana. Jedan dokumentarac se u arhivama HTV-a negdje izgubio.

Život tog bezdušnog lopova, hladnokrvnog ubojice, strastvenog zavodnika i hajduka koji je prema mitovima, legendama i pučkim pričama, pljačkao bogate i dijelio sirotinji, intrigira i danas, stoljeće nakon što je osuđen na smrt vješanjem. Lani, u lipnju list ‘24 sata’ je izdao knjigu ‘Čaruga - Legenda o Robinu Hoodu’ novinara Borisa Rašete. Ove godine, početkom travnja, ‘Despot Infinitus’ objavio je knjigu ‘Čaruga: životopis slavonskoga razbojnika Jovana Stanisavljevića 1897. – 1925.’, Vlatka Smiljanića (1995.), studenta završne godine povijesti na Fakultetu hrvatskih studija Zagrebačkog sveučilišta.

Jovan Stanisavljević je rođen 2. veljače 1897. u Slavonskim Barama kraj Orahovice. Sin je jedinac oca Prokopija Stanisavljevića i majke Ike rođene Smiljanić. Njegov otac nije uspio održati naslijeđenu farmu od tisuću svinja pa je jedno od najbogatijih gospodarstava u tadašnjoj Virovitičkoj-županiji propalo. Jovo je od malih nogu pomagao u kući i na polju. U pučkoj školi je dobro učio, važio je za bistrog dječaka pa ga je majka htjela dati na daljnje školovanje, ali otac Prokopije nije htio ni čuti. Nakon iznenadne smrti Jovine majke 1907. godine, otac se već nakon četiri tjedna ponovno oženio. Maćeha je Jovu svakodnevno tukla i maltretirala, a on je joj prkosio. Pobjegao je u Osijek kod rođaka i tamo završio bravarski zanat.

S osamnaest godina otišao je u Prvi svjetski rat no nakon tri mjeseca odlučio je pobjeći iz austro-ugarske vojske. Krivotvorio je isprave, predstavivši se kao natporučnik koji ide na liječenje i odmor. Ležerno je živio u Osijeku dok ga neke seljanke iz njegovog rodnog mjesta nisu prepoznale pa je brže-bolje zbrisao u šumu postavši članom Zelenog kadra. U Slavonske Bare vratio se početkom 1916. pa je izabran za komandanta Narodne straže, seoske jedinice koja je čuvala selo od pljačkaša. Te je godine prvi put ubio, a žrtva je bio udvarač njegove djevojke Katike. Tri godine kasnije ubit će i svjedoka tog smaknuća, seoskog načelnika Stanka Bošnjaka.

Osuđen je na robiju, ali uspijeva pobjeći i pridružuje se razbojničkoj bandi ‘Kolo gorskih tića’ koju vodi Božo Matijević (1894 - 1920.), zvani ‘crveni Božo’ zbog svojih revolucionarnih ideja. Njih su dvojica zajedno napisali Statut o pravilima ponašanja ove razbojničke družine, a nakon Matijevićeve smrti, Čaruga postaje harambaša. Skoro pet godina predstavljao je strah i trepet za područje cijele Slavonije, Like i dio Srijema. Zauvijek je ostao sinonim zla, nasilja i zločina. Banda je pod njegovim vodstvom počinila 28 nedjela. Sudskim rječnikom tadašnjeg vremena: dva grabežna i potajna umorstva, četiri grabežna umorstva, četiri obična umorstva, 15 razbojstava, jedno silovanje, jedno javno nasilje i prekršaj lažnoga predstavljanja. S druge strane biografi pišu da je bio neustrašiv, domišljat i sklon vlastitoj promociji te hedonizmu. Volio je elegantnu odjeću, dobru hranu i lijepe žene. Vlatko Smiljanić se Čarugom počeo baviti još 2011. godine u gimnaziji kad je u okviru natjecanja iz povijesti izradio samostalni istraživački rad s namjerom da otkrije je li Čaruga uistinu bio junak siromašnih ili tek obični razbojnik.

- O Čarugi sam slušao priče još u ranom djetinjstvu. Bilo je tu svega, od očitih legendi do svjedočanstava potomaka onih koji su imali gorko iskustvo sa Čarugom. No, kako je vrijeme prolazilo, Čaruga mi je sve više golicao misli. Pročitao sam nekoliko starijih knjiga koje su u njemu napisane te pogledao kultni film Rajka Grlića. Čarugine su sposobnosti prema napisanome bile nadnaravne, u stvarnosti nemoguće, a da ga je toliko ljudi znalo i imalo iskustvo s njime, bilo mi je previše sumnjivo. Istražujući, shvatio sam da o njemu nema znanstveno-stručnih radova, a tema je gotovo svake slavonske, podravske, srijemske i baranjske kuće. Rad je dospio do natjecanja na državnoj razini, ali moja želja za istraživanjem Čaruge tu nije prestala. Želio sam znati sve o njemu, ali samo istinu – objašnjava Smiljanić.

Pred njim je bilo gotovo dvije tisuće stranica iz osječkog državnog arhiva i nekoliko godišta novina iz toga vremena. Priče o Čarugi su bile uglavnom toliko preuveličane da nikako nisu korelirale s povijesnim izvorima. Odlučio je pristupiti istraživanju i pisanju bez ikakve mitologizacije. Želio je na temelju povijesnih izvora sastaviti Čarugin životopis, uzevši u obzir porijeklo, mikrosredinu iz koje dolazi te političke, društvene i gospodarske okolnosti toga doba.

- Nisam želio da moja knjiga bude recikliranje spoznaja o Čarugi. Populističke i beletrističke knjige trebaju postojati; one su rezultat narodnih priča i imagologije o jednom slavonskom razbojniku koji je u potpunosti koristio društveno neuređenje za vremena monarhističke Jugoslavije u njezinim prvim godinama postojanja. Na neki način bio je ogledalo toga vremena, kako je to dobro uočio redatelj igrano-dokumentarnoga filma o Čarugi Boris Šeper. Historiografiji je međutim, temeljni zadatak pokazati jasnu granicu između zbilje i mita te stvarnoga života i legende. Sada sve ostaje na čitateljima koji temeljem ove knjige trebaju procijeniti je li Čaruga uistinu bio junak siromašnih ili jedan od najpoznatijih razbojnika 20.. stoljeća u hrvatskoj povijesti – zaključuje Smiljanić.

Prof. emer. dr sc. Miroslav Bertoša smatra da je autor modernim historiografskim pristupom osvijetlio pojavnost razbojništva, opisao povijesno ozračje i potresna zbivanja, napose zemljopisnu sredinu, slavonski svijet i mikroprostor sela Slavonske Bare.

- S jedne strane, sažeo je dosadašnje podatke, saznanja i tumačenja, dok je, s druge, učinio značajan korak naprijed i u modernoj historiografskoj fakturi te prikazao Čarugu kao osebujnu studiju slučaja. Kulturnoj antropologiji pripada autorova tvrdnja da je Čaruga lik koji se uvijek vraća mitu. Time se slavonski razbojnik – uza sve razlike – ipak svrstao u plejadu europskih ‘bandita’ i ‘primitivnih pobunjenika’ u XIX. i XX. stoljeću o kojima je svoje zanimljive teze postavio engleski povjesničar Eric J. Hobsbawm - zapisao je prof. Bertoša.

Drugi recenzent, prof. dr. sc. Stjepan Ćosić, bivši ravnatelj Hrvatskoga državnog arhiva (2003. – 2012.) smatra da je ovaj tekst po brojnim novim podacima i sveobuhvatnoj analizi onodobne slavonske hajdučije, u historiografskome smislu predstavlja znanstveni novum i izdvaja osvjetljavanje društvena izvorišta Zelenoga kadra i hajdučije u turbulentnom razdoblju učvršćivanja vlasti u novoj državi.

1/2