>

novosti logo

Kronika Kronika

Čemernica i jad

Braća Dragan (56) i Milan (54) Korać pamte ratne nevolje. Ali čak ih ni rat nije pogodio koliko se plaše onoga što donosi neizvjesna budućnost

Nije nas strah prošlosti. Što se dogodilo, dogodilo se. Bilo pa prošlo. Prepatili jesmo, ali smo sve to potisnuli ustranu i uhvatili se života. Nas je strah od budućnosti, jer kako je krenulo, neće baš biti dobro – zabrinuto razmišljaju braća Dragan i Milan Korać iz Gornje Čemernice na Kordunu.

Njihovo rodno selo na samoj je granici Korduna i Banije, a baš njihova kuća posljednja je u prorijeđenom nizu zaraslog sokaka. Od Banije ih dijeli tek livada iza kuće. Prođeš livadom 100 metara i eto te na Baniji. Kao i kod većine povratnika Banije i Korduna, nevolje su zaredale odmah početkom posljednjeg rata, da bi, nakon Oluje i povratka, relativno podnošljive nedaće prešle u dramatičnu i tešku borbu za opstanak na rodnom ognjištu. Majka Bogdanka još ne izlazi iz kuće od žalosti otkako joj je prije par mjeseci umro osamdesetogodišnji suprug Pavao, Draganov i Milanov otac. Tuguje i nikako da se snađe nakon više od 60 godina braka, šezdeset dugih godina, sretnih i nesretnih trenutaka koje je dijelila sa svojim Pavlom. Dragan i Milan nemaju vremena za tugovanje. Život ide dalje, treba raditi na imanju, treba priskrbiti sve što je potrebno za kakav - takav život. Nesretna Oluja i bježanija navrat-nanos, zatekli su potpuno nespremnih pet članova obitelj Korać, tada još živu očevu majku, baku Milku, Pavla. Bogdanku i njihove sinove Dragana i Milana.

- E, vidiš još bi mi možda ostali kod kuće i dočekali Hrvatsku vojsku, jer nismo nikome nikakvo zlo učinili, ali probudilo se jedno sjećanje i ono nas je natjeralo na bijeg. Bila je to prevara, najveća prevara od svih koje su se ikada dogodile na ovim prostorima. Ne samo nama već i mnogim drugim stanovnicima Banije i Korduna. Naš đed Nenad pozvan je 1941. od ustaških vlasti u Glinu kako bi ga prekrstili na katoličku vjeru. Obećali su mu poslije toga sigurnost i mir za njega i njegovu obitelj. U želji da nas spasi, đed je, sa još nekolicinom mještana Gornje i Donje Čemernice, pošao na pokrst. Bila je to prevara i vi dobro znate kako je to završilo u glinskoj crkvi. Poklani su nevini i dobri ljudi koji su samo htjeli postići obećanu sigurnost svojim obiteljima. E, vidiš, čim su zagrmjele prve granate i čulo se puškaranje tog 4. i 5. Augusta 1995., mi smo se sjetili svog đeda Nenada i njegove nesretne sudbine. Pozvali su ga, on se odazvao i eto kako je završio. Džabe je bilo što su nas tih dana pozivali da ostanemo, kao, neće nam ništa biti. Nas s našeg praga, glavom bez obzira, nije otjerala nikakva vojska, tenkovi i topovi već sudbina našeg dobrog đeda Nenad, čovjek koji nikada ni mrava nije zgazio – objašnjava Dragan Korać.

Rasuli su se Koraći na sve strane, uglavnom prema istoku, u Bosnu, pa u Srbiju. Dragan je krenuo na sjever, prema Popovači, pa u Srbiju, a ostali su stigli nadomak Banja Luke. Tamo Milana zarobi Hrvatska vojska i dopremi ga, ni krivog ni dužnog, u nekakav logor za Srbe, u Sisak.

- Neko vrijeme proveo sam u sisačkom zatvoru, nisu me tukli, ali nije bilo daleko od toga. Na svu sreću, u zatvor su jednog dana ušli pripadnici UNPROFOR-a, mene i još nekolicinu ispitali i pustili nas na slobodu, pa sam pobjegao u Srbiju, ne znajući za sudbinu mojih – prisjeća se Milan Korać.

Tek pred Božić 1995., svi članovi obitelji Korać ponovo su se okupili zajedno u Lazarevu, kraj Zrenjanina. Tu su se zadržali tri godine. Baka Milka u međuvremenu je umrla, a odmah poslije toga glava obitelji Pavao odlučio se na povratak u Čemernicu. Najprije je pošao sam u izvidnicu, pa ako bude dobro, eto njih svih u rodnom selu. Od kuće je samo zatekao rasturen krov i gole zidove bez prozora i vrata. Sve pokradeno, opljačkano i devastirano. U nekoliko dana uspio je ostvariti mirovinu jer je prije rata radio u Karlovačkoj mljekari. Vratio se po obitelj i nekoliko mjeseci kasnije svi su se obreli u Gornjoj Čemernici, pred svojom ruiniranom kućom. Od UNHCR-a dobili su najlone da zatvore krov i prozore. Počinju pisati molbe za obnovu kuće, no od toga ništa. Na sreću, Koraćima je kuću obnovila međunarodna humanitarna organizacija IRC. Veliki problem bila je struja. Četiri godine Koraći su živjeli u mraku, mada su priključak još sedamdesetih prilično platili i odradili. Ponovo su imali sreće i struju im je uvela organizacija USAID. E, onda se tek javila Republika Hrvatska koja za sve što je Koraćima učinjeno, uredno šalje uplatnice za korištenje onoga što su drugi ugradili i odradili.

Do rujna ove godine obitelj je živjela od očeve mirovine, a nakon Pavlove smrti, sedamdeset posto mirovine nasljeđuje majka Bogdanka. Tako Koraći, od nekidan, nakon ostavinske rasprave, nastavljaju s 1.600 kuna mjesečno. Dragan (56) i Milan (54) ne mogu pronaći nikakav posao. Prijavljeni su na Zavodu za zapošljavanje, ne primaju nikakvu naknadu ali su socijalno osigurani.

- Pokojni otac uspio je za života ostvariti nekakav poticaj na dva hektara kukuruza i hektar ječma. Godinama smo to primali i nekako smo prepinjali. E, sad kad je otac umro, nemam pojma što će biti dalje i da li ćemo ponovo dobiti taj poticaj. Ajde molim te to zapiši pa vidi kome se ja trebam obratiti i ima li išta od toga. Ako toga ne bude više, piši: propali smo – objašnjava Dragan Korać.

Sve ove nedaće o kojima su nam Koraći ispričali, njih mnogo ne zabrinjavaju. Za njih je to prošlost, a oni su okrenuti budućnosti i upravo to ih brine. Doći će dan kad braća Dragan i Milan više neće moći raditi na njivama. Doći će dan kad će umrijeti majka Bogdanka. S njom će otići i mirovina, a oni nemaju ni radnog staža ni uvjeta za nikakva primanja. Postat će socijalni slučajevi; to je ono što plaši i zabrinjava ova dva vrijedna, hrabra brata. Dragana i Milana, sa samog ruba Korduna.

1/1