Nije nas strah prošlosti. Što se dogodilo, dogodilo se. Bilo pa prošlo. Prepatili jesmo, ali smo sve to potisnuli ustranu i uhvatili se života. Nas je strah od budućnosti, jer kako je krenulo, neće baš biti dobro – zabrinuto razmišljaju braća Dragan i Milan Korać iz Gornje Čemernice na Kordunu.
Njihovo rodno selo na samoj je granici Korduna i Banije, a baš njihova kuća posljednja je u prorijeđenom nizu zaraslog sokaka. Od Banije ih dijeli tek livada iza kuće. Prođeš livadom 100 metara i eto te na Baniji. Kao i kod većine povratnika Banije i Korduna, nevolje su zaredale odmah početkom posljednjeg rata, da bi, nakon Oluje i povratka, relativno podnošljive nedaće prešle u dramatičnu i tešku borbu za opstanak na rodnom ognjištu. Majka Bogdanka još ne izlazi iz kuće od žalosti otkako joj je prije par mjeseci umro osamdesetogodišnji suprug Pavao, Draganov i Milanov otac. Tuguje i nikako da se snađe nakon više od 60 godina braka, šezdeset dugih godina, sretnih i nesretnih trenutaka koje je dijelila sa svojim Pavlom. Dragan i Milan nemaju vremena za tugovanje. Život ide dalje, treba raditi na imanju, treba priskrbiti sve što je potrebno za kakav - takav život. Nesretna Oluja i bježanija navrat-nanos, zatekli su potpuno nespremnih pet članova obitelj Korać, tada još živu očevu majku, baku Milku, Pavla. Bogdanku i njihove sinove Dragana i Milana.
- E, vidiš još bi mi možda ostali kod kuće i dočekali Hrvatsku vojsku, jer nismo nikome nikakvo zlo učinili, ali probudilo se jedno sjećanje i ono nas je natjeralo na bijeg. Bila je to prevara, najveća prevara od svih koje su se ikada dogodile na ovim prostorima. Ne samo nama već i mnogim drugim stanovnicima Banije i Korduna. Naš đed Nenad pozvan je 1941. od ustaških vlasti u Glinu kako bi ga prekrstili na katoličku vjeru. Obećali su mu poslije toga sigurnost i mir za njega i njegovu obitelj. U želji da nas spasi, đed je, sa još nekolicinom mještana Gornje i Donje Čemernice, pošao na pokrst. Bila je to prevara i vi dobro znate kako je to završilo u glinskoj crkvi. Poklani su nevini i dobri ljudi koji su samo htjeli postići obećanu sigurnost svojim obiteljima. E, vidiš, čim su zagrmjele prve granate i čulo se puškaranje tog 4. i 5. Augusta 1995., mi smo se sjetili svog đeda Nenada i njegove nesretne sudbine. Pozvali su ga, on se odazvao i eto kako je završio. Džabe je bilo što su nas tih dana pozivali da ostanemo, kao, neće nam ništa biti. Nas s našeg praga, glavom bez obzira, nije otjerala nikakva vojska, tenkovi i topovi već sudbina našeg dobrog đeda Nenad, čovjek koji nikada ni mrava nije zgazio – objašnjava Dragan Korać.
Rasuli su se Koraći na sve strane, uglavnom prema istoku, u Bosnu, pa u Srbiju. Dragan je krenuo na sjever, prema Popovači, pa u Srbiju, a ostali su stigli nadomak Banja Luke. Tamo Milana zarobi Hrvatska vojska i dopremi ga, ni krivog ni dužnog, u nekakav logor za Srbe, u Sisak.
- Neko vrijeme proveo sam u sisačkom zatvoru, nisu me tukli, ali nije bilo daleko od toga. Na svu sreću, u zatvor su jednog dana ušli pripadnici UNPROFOR-a, mene i još nekolicinu ispitali i pustili nas na slobodu, pa sam pobjegao u Srbiju, ne znajući za sudbinu mojih – prisjeća se Milan Korać.
Tek pred Božić 1995., svi članovi obitelji Korać ponovo su se okupili zajedno u Lazarevu, kraj Zrenjanina. Tu su se zadržali tri godine. Baka Milka u međuvremenu je umrla, a odmah poslije toga glava obitelji Pavao odlučio se na povratak u Čemernicu. Najprije je pošao sam u izvidnicu, pa ako bude dobro, eto njih svih u rodnom selu. Od kuće je samo zatekao rasturen krov i gole zidove bez prozora i vrata. Sve pokradeno, opljačkano i devastirano. U nekoliko dana uspio je ostvariti mirovinu jer je prije rata radio u Karlovačkoj mljekari. Vratio se po obitelj i nekoliko mjeseci kasnije svi su se obreli u Gornjoj Čemernici, pred svojom ruiniranom kućom. Od UNHCR-a dobili su najlone da zatvore krov i prozore. Počinju pisati molbe za obnovu kuće, no od toga ništa. Na sreću, Koraćima je kuću obnovila međunarodna humanitarna organizacija IRC. Veliki problem bila je struja. Četiri godine Koraći su živjeli u mraku, mada su priključak još sedamdesetih prilično platili i odradili. Ponovo su imali sreće i struju im je uvela organizacija USAID. E, onda se tek javila Republika Hrvatska koja za sve što je Koraćima učinjeno, uredno šalje uplatnice za korištenje onoga što su drugi ugradili i odradili.
Do rujna ove godine obitelj je živjela od očeve mirovine, a nakon Pavlove smrti, sedamdeset posto mirovine nasljeđuje majka Bogdanka. Tako Koraći, od nekidan, nakon ostavinske rasprave, nastavljaju s 1.600 kuna mjesečno. Dragan (56) i Milan (54) ne mogu pronaći nikakav posao. Prijavljeni su na Zavodu za zapošljavanje, ne primaju nikakvu naknadu ali su socijalno osigurani.
- Pokojni otac uspio je za života ostvariti nekakav poticaj na dva hektara kukuruza i hektar ječma. Godinama smo to primali i nekako smo prepinjali. E, sad kad je otac umro, nemam pojma što će biti dalje i da li ćemo ponovo dobiti taj poticaj. Ajde molim te to zapiši pa vidi kome se ja trebam obratiti i ima li išta od toga. Ako toga ne bude više, piši: propali smo – objašnjava Dragan Korać.
Sve ove nedaće o kojima su nam Koraći ispričali, njih mnogo ne zabrinjavaju. Za njih je to prošlost, a oni su okrenuti budućnosti i upravo to ih brine. Doći će dan kad braća Dragan i Milan više neće moći raditi na njivama. Doći će dan kad će umrijeti majka Bogdanka. S njom će otići i mirovina, a oni nemaju ni radnog staža ni uvjeta za nikakva primanja. Postat će socijalni slučajevi; to je ono što plaši i zabrinjava ova dva vrijedna, hrabra brata. Dragana i Milana, sa samog ruba Korduna.
