>

novosti logo

Piše Dejan Kožul

Crna Gora na prekretnici

Protiv Đukanovića su glasali i oni koji su daleko od SPC-a i religije, izvorni suverenisti, posvećeni građani i građanke koji smatraju da Crnoj Gori treba vlast koja će graditi institucije. Sada je ključno obuzdavati sve nacionalizme koji su anahroni i pogubni, kaže Milka Tadić Mijović

Što se predviđalo, to se i obistinilo – Milo Đukanović je na putu da nakon 30 godina konačno prepusti Crnu Goru drugoj političkoj opciji ili, preciznije, opcijama. Prema za sada još uvijek neslužbenim rezultatima, njegov DPS osvojio je 35,12 posto glasova odnosno 30 mandata, koalicija Za budućnost Crne Gore 32,54 posto tj. 27 mandata, koalicija Mir je naša nacija deset mandata sa 12,55 posto, a platforma Crno na bijelo 5,57 posto glasova odnosno četiri mandata. U toj računici DPS sa svojim tradicionalnim partnerima može navući maksimalno 40 poslanika, nedovoljno za očuvanje vlasti, a tri dalje navedena opoziciona bloka zajedno imaju tijesnu većinu od 41 mandata.

Pad Berlinskog zida konačno u Crnoj Gori? Možda preglomazna usporedba, ali nije da ne drži vodu, kaže za Novosti Milka Tadić Mijović, predsjednica Centra za istraživačko novinarstvo Crne Gore.

- Đukanović i njegovi su promijenili naziv partije, mijenjali su ideologije, nacije, države i njihova uređenja, ali nikada se nijesu odrekli monopola koji je Komunistička partija uspostavila u Crnoj Gori još 1945. godine - kaže.

Podsjeća da je njegova grupacija pripadala onom krilu Partije koje je kontrolisao Slobodan Milošević i koje je baštinilo velikosrpski nacionalizam te da je ta grupacija sve do 1997. ‘podržavala ratove i zločine na prostoru bivše Jugoslavije, deportovala izbjeglice iz BiH, uspostavila totalnu kontrolu nad represivnim i pravosudnim sistemom, preuzela resurse i enormno se bogatila, razrušila ekonomiju, cementirala obalu, rijeke zarobila u cijevi da bi braći i sinovima dala koncesije’.

- Dakle, građani i građanke su glasali za promjene, Berlinski zid je napukao. No ključno je pitanje da li će zaista biti demontiran monopol i kako. Svako nasilno rušenje bilo bi pogubno za našu zemlju. Samo mirna demontaža naopakog sistema vodila bi ka suštinskim i demokratskim promjenama, prvima koje su u istoriji ove zemlje izvedene na izborima, a ne u revolucijama i uličnim pučevima, kao što je bio onaj Đukanovićev iz 1989. Ključno je sačuvati mir i razum, ne biti ostrašćen, obuzdavati sve nacionalizme koji su anahroni i pogubni, jer tamo gdje nema slobode i ekonomije, caruju mračni mitovi, nacionalizmi koji samo služe otuđenim vođama - ističe Tadić Mijović.

Nacionalizam je bio jedna od osnovnih poluga i opozicije, prije svega Andrije Mandića, lidera Demokratskog fronta oko kojeg je okupljena koalicija Za budućnost Crne Gore, a koji se diči titulom četničkog vojvode. Veliku pomoć su imali u Srpskoj pravoslavnoj crkvi, odnosno mitropolitu Amfilohiju Radoviću, a zamah su dobili nakon usvajanja spornog Zakona o slobodi vjeroispovijesti. SPC je stoga imao veliku ulogu na izborima, ali nije to prvi put da se mitropolit Amfilohije miješao u političku borbu. Bio je višegodišnji saveznik samom Đukanoviću u njegovim političkim borbama i pomogao mu 30 godina u opstanku. Milka Tadić Mijović napominje da bi bilo pogrešno zaključiti da je SPC srušio Đukanovića nakon usvajanja spornog zakona.

- Nikada on ne bi mogao pasti samo zbog toga, iako je to bila kap koja je prelila čašu. Protiv Đukanovića su glasali i oni koji su daleko od SPC-a i religije, izvorni suverenisti, posvećeni građani i građanke koji smatraju da Crnoj Gori treba vlast koja će graditi institucije, izvršiti neophodne ekonomske reforme, uspostaviti pravednu raspodjelu, jako zdravstvo i obrazovanje, zaustaviti odlazak ljudi, reformisati pravosuđe, uvesti vladavinu prava, brže ići ka EU-u i, na koncu, vlast koja će kompromisima, a ne produbljivanjem podjela rješavati najosjetljivija pitanja, u koja spadaju i odnos prema SPC-u i Zakon o slobodi vjeroispovijesti - govori Tadić Mijović.

Kao jedan od glavnih razloga za ovakav izborni rezultat navodi da se Đukanović izmakao iz realnosti, ‘ogrnuo se zastavom, himnom, jezikom i državom, okružio se ekstremnim nacionalistima ili bolje klijentima, koji su ga dodatno sokolili i gurali u propast stalnim zahtjevima da se navodno zaokruži crnogorski identitet, kao da se nešto tako može na silu’. Naglašava i da je na kongresu ‘svoje navodno lijeve partije Đukanović najavio osnivanje crkve, kao da Crna Gora nije sekularna država i kao da se crkve uvode partijskim odlukama’.

- Istovremeno, iza velike patriotske priče on i njegovi gušili su se u preobilju, dok je cijela srednja klasa uništena, mase osiromašene, pravosuđe zarobljeno… U takvoj situaciji, godinu pred izbore Đukanović je gurnuo DPS u sukob sa SPC-om da bi nametnuo novu temu i povampirio prošlost, a sebe predstavio kao jedinog čuvara države i njene nezavisnosti. No Đukanovićev korumpirani i klijentelistički režim najveća je prijetnja Crnoj Gori i njenoj demokratiji - smatra Tadić Mijović i ističe da će, ko god bude na vlasti, biti jako teško.

- Spoljni dug Crne Gore među najvećima je u Evropi i znatno je premašio kriterije iz Mastrihta po kojima ne bi trebalo da bude veći od 65 odsto BDP-a, a naš je već 90 odsto zbog megalomanskih projekata Đukanovićevih vlada kao što je parče autoputa ka Srbiji, zbog glomazne administracije koja nikada nije reformisana jer je služila prije svega kao izborna mašina i klijentelistička masa, zbog uništene privrede u kojoj su razvijani samo turizam, građevinarstvo i uslužne djelatnosti, što ekonomiju čini posebno ranjivom, naročito u periodima kriza. Samo u ovoj godini Crna Gora je zbog turizma ostala bez gotovo trećine prihoda, pa kako napuniti budžet, isplatiti penzije i plate, prehraniti ljude i dočekati proljeće? - pita Tadić Mijović i dodaje da će biti teško, ali da ne bi bilo lakše ni sa Đukanovićem.

Mnogi su očekivali da će pobjeda opozicije, sa jakim uticajem Srbije, dovesti u pitanje odluke koje je u prethodno periodu Crna Gora donijela, a tiču se prije svega ulaska u NATO, priznanja Kosova itd. No prvi sastanci lidera opozicionih stranaka govore suprotno. I Milka Tadić Mijović ističe da to ne bi podržale sve članice koalicije pa se ove odluke ne dovode u pitanje. No ima li ova koalicija snage za opstanak i prave promjene?

- Ako zaista hoće da mijenja prirodu poretka, što ne bi bila sposobna? - odgovara Tadić Mijović i ističe da ‘nova vlada ne bi bila sama ako želi demokratsku Crnu Goru, Crnu Goru za sve’.

- Naša je zemlja već godinama u procesu pregovora sa EU-om. A Đukanović je samo deklarativno bio za Evropu, dok je suština njegove vladavine bila sličnija istočnjačkim despotijama i zato smo kaskali u integracijama. Ako bi buduća vlast bila zaista posvećena procesu pregovaranja, ona bi imala podršku i Brisela i Vašingtona, a i unutrašnjih demokratskih i građanskih snaga. Naravno, opstrukcije su uvijek moguće, ali ako se napravi široki savez, u kojem će pored ove tri partije ući i partije manjinskih naroda, i ako je cilj tog saveza zaista reformisana Crna Gora integrisana u Evropu, okrenuta sebi, ali u dobrim odnosima sa svim susjedima i posvećena miru na Balkanu, onda nema bojazni - zaključuje Milka Tadić Mijović.

1/1