>

novosti logo

Crna Mora

O političkoj pozadini i skrivenim uzrocima masovnih demonstracija u Crnoj Gori, koje protiv prijedloga Zakona o slobodi vjeroispovijesti predvodi Srpska pravoslavna crkva, za Novosti govore istaknuti crnogorski novinari, teolozi i aktivisti

Aktualni sukob u Crnoj Gori između vlasti Mila Đukanovića i Srpske pravoslavne crkve (SPC), odnosno Mitropolije crnogorsko-primorske (MPC) – predvođene mitropolitom Amfilohijem Radovićem – tek je prividno religijski sukob ili sukob oko Zakona o slobodi vjeroispovijesti. Zapravo je riječ o višedimenzionalnom političkom sukobu u kojem se, kažu sugovornici Novosti, SPC i njegovi saveznici ponašaju kao predvodnici velikosrpskog nacionalizma. No sukob i mobilizacija prosrpskih snaga, međutim, odgovaraju i Đukanoviću i njegovoj Demokratskoj partiji socijalista (DPS), jer to omogućava autokratskoj i korumpiranoj vlasti da se postavi kao garant opstanka države, čime mobilizira i građane kojima Đukanović jest omražen, ali ga vide kao manje zlo od srpskog nacionalizma. Tenzije su eskalirale nakon što je 27. prosinca u Skupštini usvojen spomenuti Zakon, koji predviđa mogućnost nacionalizacije vjerskih objekata za koje SPC neće moći dokazati da su bili u njegovom vlasništvu prije 1. prosinca 1918. Riječ je o 66 manastira te velikom broju crkava s pripadajućim zemljištem. U znak protesta, na ulicama crnogorskih gradova redovno se održavaju prosvjedi i litije, odnosno svečane procesije uz molitvu za ‘spas srpskih svetinja’, na kojima sudjeluju deseci tisuća građana.

Zakon je povod za politički obračun oko toga tko će vladati Crnom Gorom. Vučić je procijenio da je u ovom trenutku Đukanović slab i da ga se može srušiti. SPC je u Crnoj Gori politička poluga Srbije – govori Andrej Nikolaidis

- Broj ljudi na litijima stagnira te blago opada. U Podgorici na ulice izađe 15 do 20 hiljada ljudi te još recimo 20 do 30 hiljada u ostalim gradovima. To jest mnogo za Crnu Goru, ali ne radi se o 200 hiljada ljudi, kao što pišu srpski mediji - kaže za Novosti Andrej Nikolaidis, crnogorski pisac i analitičar.

Izvršni direktor podgoričkog Centra za demokratsku tranziciju Dragan Koprivica ističe kako na litijama sudjeluje značajan broj građana i građanki, koji smatraju da time štite svoja vjerska prava.

- Pozitivno je to što su ta dešavanja, za sada, nenasilna. Grubo govoreći, na tim protestima učestvuje oko 25 posto vjernika, klerikalaca, onih koji nikad neće dovesti u pitanje neko crkveno naređenje, oko 30-40 posto ekstremista, etnonacionalista i partijskih ljudi koji čekaju svoju priliku da se dokopaju vlasti te 40-ak odsto gubitnika tranzicije, ljudi koji žele pravednije društvo i bolji život. To respektiram - i tu se završava moj respekt za manifestacije ovog tipa. Šta god su predvodili popovi na ovim prostorima, a i šire, nije završilo dobro - kaže Koprivica.

Naši sugovornici ističu da je priča oko Zakona samo povod. Odnosno, Koprivica kaže da je ‘tačan uzrok spora oko Zakona nepristajanje SPC-a da prizna državu Crnu Goru, poštuje njene zakone i djeluje u funkciji njenog razvoja’. Prosrpske snage u Crnoj Gori pritom imaju potporu Beograda, objašnjava Nikolaidis.

- Zakon je povod za politički obračun oko toga tko će vladati Crnom Gorom. Vučić je procijenio da je u ovom trenutku Đukanović slab i da ga se može srušiti. SPC je u Crnoj Gori politička poluga Srbije. Lideri srpskog opozicionog saveza Andrija Mandić i Milan Knežević u decembru su otišli u Beograd avionom Vlade Srbije. Po povratku su rekli ‘dobili smo blagoslov od patrijarha Irineja da ako treba poginemo u borbi’. Mandić, inače četnički vojvoda, poziva svoje pristalice na vjerski rat riječima: ‘Obraćam se naročito onima koji su bili pod oružjem – budite Hristovi vojnici.’ Stvari su krenule nasilno – blokade puteva i balvani, kao što je bilo u Hrvatskoj. Vjerojatno im je izvana poručeno da prekinu s tim, pa su prešli na litije. Mislim da će s litijama ići što duže, jer je riječ o kampanji za izbore u oktobru - obrazlaže Nikolaidis.

Po njegovom je mišljenju riječ o borbi za kontrolu nad Crnom Gorom: ukoliko bi na vlast došle prosrpske snage, ‘vjerojatno bi nakon nekoliko godina došlo do novog referenduma i pripajanja Srbiji’.

- Računica po kojoj Crna Gora neće više biti nezavisna kada se sruši Đukanovića, nažalost, nije bez pameti. Nedavno objavljen izvještaj o pisanju medija o crnogorskim protestima kaže da je u mjesec i pol dana objavljeno 35 hiljada tekstova, od toga 20 hiljada u Srbiji, devet hiljada u Republici Srpskoj te šest hiljada u Crnoj Gori. Korištene su sve laži: višestruko se umnožava broj prosvjednika, tvrdi se da policija otkazuje poslušnost i da Đukanović bježi iz zemlje. Bez političkog cilja Vučić ne bi angažirao toliku medijsku mašineriju - dodaje Nikolaidis.

Kampanju protiv crnogorskog vodstva u srbijanskim medijima beogradski je intelektualac i političar Žarko Korać nazvao ‘čistom ratnom propagandom’. Više od osamsto intelektualaca i uglednih ličnosti iz regije potpisalo je otvoreno pismo kojim se traži da se zaustavi ‘pokušaj destabilizacije i izazivanja oružanog sukoba u Crnoj Gori’, za što odgovornim smatraju Beograd i SPC. Među potpisnicima su Stjepan Mesić, Budimir Lončar, Bogić Bogićević, Raif Dizdarević, Latinka Perović, Svetislav Basara i brojni drugi.

Đukanović živi od proizvodnje sukoba i predstavljanja sebe kao jedinog branitelja krhke nezavisne zemlje na putu ka Evropi. Pritom, upravo zahvaljujući njegovoj vlasti, Crna Gora je još daleko od Evrope – kaže Milena Perović Korać

- Srbija izvozi nestabilnost. Događanja u Crnoj Gori povezana su s izazivanjem ustavne krize u Bosni i Hercegovini preko Milorada Dodika. U Srbiji su skori izbori, a Vučiću zbog bojkota opozicije treba što veći odziv, koji može dobiti ako se predstavi kao branitelj srpstva u Crnoj Gori i BiH - zaključuje Nikolaidis.

Što se spornog Zakona tiče, naš sugovornik tvrdi kako SPC neće biti izbačen iz objekata koji će biti nacionalizirani, nego će ostati njihov korisnik: i zemljište na kojem je beogradski Hram Svetog Save vlasništvo je države Srbije, ‘pa to nije problem za SPC, ali je problem ako je Cetinjski manastir vlasništvo države Crne Gore’. U sukobu se radi i o osobnim interesima vezanim uz upravljanje ogromnim materijalnim dobrima: Nikolaidis ističe da je tijekom ratnih devedesetih između 40 i 60 manastira registrirano kao mitropolitovo osobno vlasništvo.

- Tendencija Zakona je jasna – ravnopravnost svih registriranih religijskih zajednica pred zakonom. To je, sa pravne strane gledano, iskorak ka modernoj, sekularnoj državi u koju se uvodi red na svim razinama. To je pak ono što instituciji SPC-a ne odgovara, jer se ona na tom teritoriju smatra neprikosnovenom. Sporno mjesto tog Zakona je dokazivanje vlasništva nad određenim objektima prije 1918. godine, što nije jednostavno jer su neki od njih zaostavština još iz srednjeg vijeka, te je jako teško iznaći dokument kojim bi se to potvrdilo. U svakom slučaju, predstoji nam vidjeti kako će ovaj izglasani Zakon biti proveden i da li će uopće biti proveden - kaže za Novosti teolog Branko Sekulić.

Amfilohije je inače poštovalac ratnih zločinaca: još 2015. odlikovao je Šešelja, tijekom devedesetih družio se s Arkanom i Karadžićem, a na dubrovačkom je ratištu guslao hrabreći rezerviste. Draža Mihailović za njega je ‘časni lik’ jednak knezu Lazaru, ‘vožd trećeg srpskog ustanka’, samljeven žrvnjem ‘fašističke ideologije, i ništa manje, bezbožne komunističke ideologije’. O odnosu prema Crnogorcima dovoljno govore Amfilohijeve izjave da je crnogorska nacija ‘kopile Milovana Đilasa’, a Crnogorci ‘komunistički nakot’.

- O Amfilohiju Radoviću i njegovoj generaciji koja je intenzivno dominirala institucijom SPC-a – danas nešto manje – ne može se ništa dobro reći. Oni su unazadili i osakatili duhovne temelje SPC-a do te mjere da se sam SPC danas često doživljava isključivo kao generator velikosrpstva i četništva Draže Mihailovića - kaže Sekulić.

Koprivica ističe da je od 2000. godine SPC krenuo u proces ‘političkih kanonizacija’ svećenika koji su sudjelovali u četničkom pokretu. Tako je Sinod episkopa SPC-a svetim proglasio i crnogorskog svećenika Milorada Vukojičića poznatog i kao ‘pop Maca’ ili ‘pop Koljač’.

- Obrazloženje je bilo da su oni ‘novoprispjeli mučenici postradali za živu vjeru od bezbožnih komunista’. Pop Maca je, inače, procesuiran i osuđen za 57 djela direktnog učešća u ubistvima i klanjima ili pomaganje istih - kaže Koprivica.

Kontroverze je izazvao Đukanovićev stav po kojem Crna Gora treba imati vlastitu Pravoslavnu crkvu kako bi ‘učvrstila nacionalni identitet’, odnosno završila izgradnju nacije odvojene od srpske. Od 1993. u Crnoj Gori djeluje Crnogorska pravoslavna crkva, no ona okuplja tek malen postotak pravoslavnih vjernika. Sporno je i pitanje da li je Crna Gora do 1918. imala samostalnu i autokefalnu Crkvu. Sam SPC stvoren je 1920. na molbu kralja Aleksandra i vlade Kraljevine SHS. Tada su ujedinjene do tada samostalne crkvene jedinice. Među njima je bila i Crnogorska mitropolija, međutim Sekulić ističe da ‘o višestoljetnoj autokefalnosti Crnogorske mitropolije kao zametka onog što bi trebalo biti Crnogorska pravoslavna crkva nema ni govora’. Najveći dio svog postojanja Crnogorska mitropolija nije imala dvojicu vlastitih episkopa koji bi mogli rukopoložiti trećeg, što jest preduvjet autokefalnosti.

- Crnogorska mitropolija je do stvaranja SPC-a bila relativno nezavisna crkvena jedinica, ali to nije isto što i CPC čija povijest počinje 1993. pa je priča o njegovoj viševjekovnoj samostalnosti isključivo politička. CPC shvaćen kao sastavnica crnogorskog nacionalnog identiteta već je u formiranju shvaćen kao politički, a ne vjerski faktor. Istovremeno je riječ o instrumentu političke manipulacije u Đukanovićevim rukama. Za dobrobit Crne Gore, trebalo bi poraziti Amfilohija i njegove pobočnike, a potom razmontirati i ideju CPC-a, jer bi ta Crkva opet bila agens etnonacionalizma, ovaj put crnogorskog - kaže Sekulić.

Ostaje, međutim, problem što pravoslavnim vjernicima koji se osjećaju kao Crnogorci mora biti omogućeno da u crkvenim poslovima ne budu tretirani kao građani drugog reda.

- Pravoslavna crkva u Crnoj Gori već postoji te je ne treba stvarati, već samo radikalno pročistiti strukture koje je vode i truju. Idealno bi bilo da niti jedna Crkva nije etnički određena, štoviše, da bi se kristovska vjera mogla iskazati, Crkva mora ugušiti primat etničkog identiteta. I u pojmu i naravi ‘Srpska pravoslavna crkva’ i ‘Crnogorska pravoslavna crkva’ na prvom mjestu je etnički identitet, dakle etnos dolazi ispred laosa, odnosno identiteta Božjeg naroda. Stoga bi u Crnoj Gori trebala postojati isključivo ‘Pravoslavna crkva u Crnoj Gori’, a tako bi trebalo biti i u svim drugim državama - zaključuje teolog.

U Podgorici je početkom veljače boravio povjerenik Europske unije za proširenje Olivér Várhelyi. Istaknuo je kako bi dijalogom trebalo doći do obostrano prihvatljivog rješenja. Međutim, dojam je da aktualna kriza odgovara svima, kaže Milena Perović Korać, novinarka opozicijskog tjednika Monitor.

- Umjesto iznalaženja rješenja, mitropolit Amfilohije i predsjednik države Milo Đukanović odmjeravaju snage na ulicama, optužujući jedan drugog i mobilišući svoje podanike. Jedni treba da brane ‘ugroženu državu’, a drugi ‘ugrožene svetinje’. U stvari, treba odbraniti njihove monopolske pozicije i posjede - kaže novinarka.

Ističe kako su prije donošenja ovog Zakona vlast poljuljali protesti zbog korupcijskih afera vezanih uz DPS. Zahtjev prosvjeda bili su i pošteni izbori ‘s obzirom na to da Đukanović tri decenije na vlasti ostaje zahvaljujući raznovrsnim mehanizmima krađe izbora i pritisaka na birače’. Umjesto toga, ‘danas se govori o tome ko je Srbin, a ko Crnogorac, i čije su crkve. Otuda, s pravom, vlada mišljenje da je Đukanovićeva namjera bila da izazove još jednu krizu’.

- Đukanović živi od proizvodnje sukoba i predstavljanja sebe kao jedinog branitelja krhke nezavisne zemlje na putu ka Evropi. Pritom, upravo zahvaljujući njegovoj vlasti, Crna Gora je još daleko od Evrope i taj proces bi, zbog nedostatka suštinskih reformi, posebno po pitanju pravosuđa i borbe protiv korupcije i organizovanog kriminala, mogao biti zaustavljen - nastavlja novinarka.

Amfilohije je, dodaje, neometano sijao nacionalnu i vjersku mržnju te se ni danas ne odriče ‘svojih devedesetih’. Međutim, i Đukanović se ratne prošlosti odrekao tek retorički: za ratne zločine kažnjeni su samo najniži izvršitelji. Unatoč dugogodišnjim žestokim sukobima – i tome da je Mitropolija pokazala da je ona najjača opozicijska prijetnja Đukanoviću – dvojica najmoćnijih ljudi Crne Gore često su jedan drugom radili usluge. Mitropolija desetljećima uživa privilegiranu i monopolsku poziciju u Crnoj Gori te funkcionira van državnog sistema – ‘sve to uz amin Đukanovića i njegove partije’.

- Tu svoju ‘političku snagu’ mitropolit Amfilohije je i ranije koristio da pomogne Đukanoviću da učvrsti vlast, od rascjepa DPS-a, kada je stao na njegovu stranu, preko referenduma o nezavisnosti, do protesta 2008. zbog Kosova, kada je pozvao prisutne da se raziđu, do posljednjih izbora i takozvanog državnog udara, kada je takođe pozvao građane da ne izlaze na ulice. Zauzvrat je nastavljao da gradi kako hoće, posluje kako hoće, i pretvara crkve u mjesta u kojima se oni koji se izjašnjavaju kao Crnogorci osjećaju kao ‘kopilad’. Istovremeno, vladajuća partija se nakon nezavisnosti potrudila da se oni koji se izjašnjavaju kao Srbi, ali i svi koji Đukanovića slijepo ne prate, ne osjećaju u Crnoj Gori kao kod kuće. Danas se otuda govori da je u Crnoj Gori na sceni sukob dva fašizma, srpskog klerofašizma i crnogorskog generisanog na kriminalu - objašnjava Perović Korać.

Crna Gora je tako talac dva moćnika, koji su više puta do sada pružili jedan drugom ruku kako bi učvrstili monopole. To bi se moglo desiti i sada, no to nije, zaključuje novinarka, ‘nužno dobra vijest’: odugovlačenje oko dogovora povećava krizu i produbljuje podjele u zemlji, od čega štetu imaju samo građani, no oni su ‘štetu imali i od njihovih dosadašnjih ‘dogovora’ i kompromisa’.

1/4