>

novosti logo

Kolumne Kolumne

Dalmatino, povišću zajebana

Istom historijskom ironijom kojom je onomad dalmatinsko vinogradarstvo procvalo zahvaljujući filokseri, suvremeni je turistički procvat Dalmaciji omogućila upravo mediteranska turistička kriza. Poduzetni su Dalmatinci, jasno, opet spremno iskoristili svoju povijesnu šansu

Prije stotinu pedeset godina vinogradar Felix Sahut iz malog francuskog gradića Roquemaurea kraj Avignona, u provinciji Languedoc, primijetio je da mu se trsovi loze iz nekog razloga suše, trunu i propadaju. Razgrnuo je zemlju i na korijenu uočio neobične male izrasline. U gradić su onda došli agronomski učenjaci iz Montpelierea i uskoro zaključili kako je riječ o nepoznatom, jedva milimetar dugačkom žućkasto-smeđem insektu koji u korijenu siše sokove trsa: sitnu uš, što je podsjećala na nametnika poznatog kao Phylloxera quercus, koji napada hrast, po njemu su nazvali – Phylloxera vastatrix.

Tako je počelo.

Trebat će još nekoliko godina dok malu uš iz francuskih vinograda znanstvenici ne poveže sa sličnom iz engleskih, a nju pak s prekomorskom rodbinom dobro poznatom američkim vinogradarima. Ono što je zbunjivalo europske entomologe bila je činjenica da ista, očito uvezena uš, u Americi napada samo lišće vinove loze, a u Europi njen korijen. Dok drugi jedan entomolog, Amerikanac Charles Valentine Riley, iz te zbunjujuće činjenice ne zaključi kako je američka loza prirodno otporna na filokseru – pa ponudi spasonosno rješenje: cijepljenje svih europskih trsova na američku podlogu – ona će već poharati više od tri četvrtine francuskih vinograda, i domalo uništiti gotovo cjelokupno europsko vinarstvo.

Dok jednome ne smrkne, drugome ne svane, govorio je u to vrijeme narod u jednoj maloj, zabačenoj i izoliranoj vukojebini u samom jugoistočnom kutu Europe, toliko daleko na kraju svijeta da čak ni filoksera do tamo nije našla put. Poduzetni Dalmatinci iskoristili su tako svoju povijesnu šansu, pa preko noći prekopali svoje male vrtove, počupali sve voćnjake i maslinike, raskrčili makiju i presložili po obroncima i posljednji kamen, posadivši vinovu lozu gdje god je bilo i jednoga pedlja zemlje. Za svega nekoliko godina u Dalmaciji je bilo nevjerojatnih stotinu hiljada hektara vinograda – za usporedbu, cijela Hrvatska danas ima jedva četrdeset – i uskoro je skoro devedeset posto Dalmatinaca živjelo isključivo od vinogradarstva.

Pametni ljudi i onda su sumnjičavo vrtjeli glavama. Nije, istina, ni trebala osobita pamet u glavi da je sumnjičavo zavrti gledajući kako se sve stavlja na jednu kartu. Najzad, sve i da nije bilo do pameti, već samo do gole sreće, u Dalmaciji su do tada barem o toj stvari – o kurčevoj historijskoj sreći – znali sve što se trebati znalo. Pa ipak su Dalmatinci sve bacili na vinovu lozu: dalmatinsko vino dostiglo je fantastičnu cijenu od devedeset kruna po hektolitru, a više od tri četvrtine proizvodnje od osam stotina hiljada hektolitara izvozilo se u Francusku. Dok jednome ne smrkne, drugome ne svane. Samo je nebo bilo granica.

Danas, naravno, znamo da je to bilo kolosalno glupo. Zašto su Dalmatinci mislili da filoksera, koja je iz doline Mississippija našla deset hiljada kilometara dugačak put do francuskih i talijanskih vinograda, neće znati prijeći još tih par stotina kilometara do Dalmacije? Zašto su Dalmatinci mislili da se francuski i talijanski vinogradari – koji su do tada već bili pri kraju s kampanjom cijepljenja svojih loza na otpornu američku podlogu – nikad neće oporaviti? Eh, zašto. Naravno da ni oni nisu mislili da će trajati dovijeka. Oni su samo mislili da će trajati barem još do ove jematve.

I tako dvadesetak godina.

Pametni ljudi, rekoh, i tada su sumnjičavo vrtjeli glavama. ‘Nijedan narod nije, niti će tako teško oćutiti taj udarac, jer se u nas živi o samoj lozi’, na vrijeme je, studenoga 1891., pisao splitski Pučki list. ‘A kad nam ona propadne, propalo nam je sve.’

Samo nekoliko dana kasnije, Beč je s Italijom potpisao trgovački ugovor poznat kao ‘vinska klauzula’, kojom su talijanskim proizvođačima omogućene carinske olakšice na izvoz vina u Austro-Ugarsku, i dalmatinski vinogradari i vinari, do tada ekskluzivni opskrbljivači Monarhije, doživjeli su težak udarac.

Samo dvije i pol godine kasnije, putujući poljodjelski učitelj Matija Mate Dudan poslom se zatekao u Novalji na rodnom otoku Pagu, podučavajući zemljake vinogradarskoj nauci izučenoj na studijima u Grazu i Beču, kad ga je jedan od njih odveo do svog vinograda, gdje se loza iz nekog nepoznatog razloga sušila, trulila i propadala. Mate je razgrnuo zemlju i uskoro na korijenu otkrio neobične izrasline: bio je to isti onaj sitni, jedva milimetar dugački žućkasto-smeđi insekt o kojemu je učio na bečkim studijima, isti onaj iz francuskog Roquemaurea, čudovište iz najdubljih Matinih strahova.

U sljedećih nekoliko godina, da skratim priču, tri petine dalmatinskih vinograda je bilo mrtvo, a pola Dalmacije iselilo se u Južnu Ameriku i Australiju.

Danas, rekoh, znamo da je to bilo kolosalno glupo, utoliko kolosalnije i gluplje što se isto znalo i onda. Koliko onda točno moraš biti kolosalno glup da stotinu godina kasnije napraviš potpuno i savršeno istu grešku? Tim više što je smiješak kojim se historija nasmiješila Dalmatincima bio isti, podmukao i krezav kao onomad. Čak je i nametnik došao s iste adrese, iz daleke zemlje Amerike: umjesto sitnih insekata trsove uši bili su to američki menadžeri, agenti i vojnici, koji su u Europu donijeli financijsku krizu, a u Malu Aziju i sjevernu Afriku političke nerede. Mediteranski turistički resorti, od Španjolske i Grčke do Turske i Egipta, uskoro su bili poharani, a svjetski turisti i backpackeri otkrili su zabačenu, izoliranu Dalmaciju, toliko daleko na kraju svijeta da do tamo nisu stigli ni ISIL-ovi bombaši samoubojice.

Istom historijskom ironijom kojom je onomad dalmatinsko vinogradarstvo procvalo zahvaljujući filokseri, suvremeni je turistički procvat Dalmaciji omogućila upravo mediteranska turistička kriza. Poduzetni su Dalmatinci, jasno, opet spremno iskoristili svoju povijesnu šansu, pa sravnili sa zemljom svaku industrijsku proizvodnju i svaki mali biznis, prekopali svoje male vrtove, počupali sve vinograde, raskrčili maslinike i presložili po obroncima i posljednji kamen, posadivši apartmane, hotele, hostele, beach-barove i street-foodove gdje god je bilo i jednoga pedlja zemlje. Za svega nekoliko godina samo u dalmatinskim cimer-fraj resortima već je bilo nevjerojatnih pola milijuna kreveta, i uskoro je skoro devedeset posto Dalmatinaca živjelo isključivo od turizma.

Pametni ljudi opet su sumnjičavo zavrtjeli glavama. Zašto Dalmatinci misle da će apartmanski turizam, koji je veličanstveno propao u Španjolskoj ili Grčkoj, vječno trajati baš u Dalmaciji? Zašto Dalmatinci misle da se Italija ili Turska – koje su dosad već spustile PDV ili uvele državne subvencije u turizam – nikad neće oporaviti? Eh, zašto. Naravno da ni oni ne misle da će trajati dovijeka. Oni samo misle da će trajati barem još ovu sezonu.

I tako dvadeset godina.

‘Nijedan narod nije, niti će tako teško oćutiti taj udarac’, na vrijeme je, još studenoga pradavne 1891., o pogubi ekonomske monokulture pisao splitski Pučki list. ‘A kad nam ona propadne, propalo nam je sve.’

Da se Matija Mate Dudan rodio stotinjak godina kasnije, teško da bi se bavio poljodjelskim učiteljevanjem. Po dalmatinskim zabitima danas nema ni poljoprivrede ni škole. Umjesto agronomije u Beču završio bi Mate kakav turistički studij, recimo turistički menadžment u švicarskom Luzernu, pa od para iz europskih fondova po dalmatinskim gostojebinama držao seminare o održivom razvoju. Takvim bi se nekim poslom Matija Mate Dudan zatekao ovih dana u Novalji na rodnom otoku Pagu, podučavajući zemljake menadžmentu održivog turizma izučenom na studijima u Luzernu. Sve dok se jedan od njih ne bi požalio kako mu je od dvadeset apartmana jedan ostao nebukiran za gotovo cijeli kolovoz, iako je spustio cijenu na samo stotinu eura za noć. A mladi profesor Mate gledao bi u onu malu, praznu kućicu na booking.comu, čudovište iz njegovih najdubljih strahova.

Tako bi počelo. Tako je, zapravo, upravo ovih dana i počelo.

Nisu, eto, Dalmatinci od filoksere naučili baš ništa, a kamoli onu njenu najvažniju lekciju: nije zajebana i opasna ona mala uš koja napada list, već ona koja napada korijen.

1/2