>

novosti logo

Intervjui Intervjui
Piše Igor Lasić

Damir Krešić: Ekonomski podcjenjujemo goste iz regije

Goste iz drugih zemalja smo dijelom nadoknadili, dok zanemarujemo potencijal najbližih. Činjenica je da bi, ako se ubroje svi naši susjedi s navikom dolaska u Hrvatsku, tek to moglo biti promatrano kao prava domaća potražnja. Jer ako domaću potražnju gledamo samo kroz nekoliko desetaka tisuća zagrebačkih obitelji koje mogu ljetovati na moru, onda je to nikakva ekonomska osnova za naš turizam

Ovogodišnja turistička sezona, čini se, ispada nešto bolja negoli se očekivalo, tj. strahovalo. Najprije smo bili u šoku zbog loših izgleda, a s obzirom na ovisnost hrvatske ekonomije o turizmu. Sad se pak već danima bilježe znaci blage euforije. Pa, kakvi su rezultati zaista, kako realno gledati na njih?

Ne možemo o tome govoriti definitivno, jer se do kraja udarnog dijela sezone može još svašta dogoditi. Ali istina je da su bolji od onoga što se najavljivalo u medijskoj javnosti. Nas na Institutu za turizam, međutim, to nije iznenadilo. Krajem travnja i početkom svibnja javno smo procjenjivali da će rezultati biti na oko 50 posto u odnosu na lanjske, ako nam epidemiološki situacija bude koliko-toliko prihvatljiva. Ako ne bude, kao što je neko vrijeme bila u Italiji i Španjolskoj, onda sezonu treba prekrižiti. Pritom treba reći i da je procjena Ministarstva turizma bila nerealno pesimistična, jer je logičnije da rezultati budu ovakvi, ili jako loši, blizu nule. Nešto između toga ne bi ni bilo logično. Drugo, rekao bih da na ovako dobroj slici sezone možemo najviše zahvaliti ne nekakvim smišljenim mjerama turističke politike, nego javnozdravstvenom kriznom menadžmentu u prvih par mjeseci epidemije.

Privatnici ne bi smjeli svoje bolje zarade usmjeravati na daljnje bildanje kapaciteta, nego na dizanje kvalitete onoga što već imaju

Danas se ipak kapitalizira takav pristup javnog sustava, te je lakše priznati – ili teže poreći - ono što se vidi golim okom?

Da, jer su te mjere zaslužne za maleni broj oboljelih i umrlih. Hrvatska je tako učvrstila generalni imidž sigurne destinacije, a poznato je da su uoči ove sezone svima glavni faktori prilikom odabira ljetovališta bili dobra epidemiološka slika i blizina odredišta. Ako se situacija pogorša, da se ljudi brzo mogu vratiti kući. Hrvatska zadovoljava oba kriterija. Sve druge europske mediteranske zemlje - Crna Gora, Albanija, Grčka, Turska, Španjolska i drugi - zadovoljavaju u pravilu samo jedan od tih kriterija. Ili su epidemiološki nesigurne, ili su daleko za cestovni promet. A zračni je postao manje povoljan, zbog epidemiološke procjene rizika na aerodromima i u samim avionima. Ukupno, mogu ponoviti ranije izrečenu konstataciju da i neke naše karakteristike koje su dosad promatrane kao nedostatak, poput visokog udjela privatnog smještaja ili sezonalnosti, sad postaju prednost.

A spominje se i da su sezonu spasili domaći turisti koji su se odlučili na ljetovanje u svojoj zemlji, koliko i oni zapadnoeuropski koji ove godine nisu otišli u npr. Aziju?

Naši ljudi nemaju toliko platežne mogućnosti da sami izvuku stvar, iako se njihovo veće prisustvo zaista osjetilo. Domaći turisti su tako odgovorili na poticaj da ostanu ovdje, a slično su svoje ljude nastojale motivirati i druge turističke zemlje, kao što je Austrija. S druge strane, zapadnoeuropskim turistima smo zaista blizu. Nijemcima je Turska, kao njihova već tradicionalno jako zastupljena destinacija, postala mnogo dalja čim je posustao zračni promet. Hrvatska im je idealna. Ako ne bude nekih većih problema u nastavku ljeta, a oprezni svakako moramo biti, 50 posto sezone je već takoreći zagarantirano. Ako negdje plane neko epidemijsko žarište, međutim, sve ovo može začas splasnuti. Upravo nas je i Finska, primjerice, stavila na popis nesigurnih zemalja. Ako se neki Finci budu odavde vraćali s ljetovanja, morat će ići u 14-dnevnu izolaciju. I svako malo čitamo takve vijesti odnekud, ali još uvijek se dobro držimo. Većinu nam i dalje čine Slovenci, Nijemci, Austrijanci, Poljaci, Česi, Slovaci. U tim nam je zemljama imidž i dalje relativno nenarušen.

Opravdana povrijeđenost

Kad već spominjete Austriju, ipak je bilo primjetno da ta zemlja motivira svoje državljane na domaću turističku ponudu i, među ostalim, veoma kritičkim prikazima stanja u Hrvatskoj. Je li to bila neka vrsta konkurentskog podmetanja?

Svakako da jest, barem donekle. A donekle je to i legitimno. Vjerujem našoj epidemiološkoj statistici, ionako se broj umrlih ne bi mogao zadugo frizirati nigdje unutar EU-a. Pa ne vidim razlog zbog kojeg bi Austrijanci stvarali svoje dodatne kriterije za okolne zemlje. Ne zaboravimo da su oni stanje u RH problematizirali prekritički već i prije ovog našeg novijeg porasta broja zaraženih u drugoj polovini lipnja. Neke druge zemlje iz EU-a su zagovarale otvaranje granica, dok se Austrija okomila na Hrvatsku. Zatim su, a i ne samo oni, donijeli blaže mjere u odnosu na one zemlje iz kojih njima dolaze turisti, i strože za one kamo idu njihovi ljudi. Ipak, par tjedana kasnije se sve iznova uravnotežilo, i Austrijanci su spontano nastavili dolaziti u Hrvatsku. Oni koji žele ići na Mediteran nisu ni imali puno drugog izbora, kao što smo već rekli. Isto onako kao što ni mi ne možemo tako lako birati Bjelolasicu ili Platak kad želimo na skijanje, što god netko pričao o tome, nego moramo ići u Alpe, npr. baš u Austriju. Odnosi dakle nisu posebno narušeni na tim relacijama, što je jasno ako znamo da se turizam ponajviše temelji na povjerenju i sigurnosti. A određeni sigurnosno povoljan imidž smo zadržali još od vremena različitih političkih previranja u Turskoj i Grčkoj proteklih godina.

Ne moramo suzbijati turizam da bi se drugi sektori razvijali, samo ga trebamo staviti u okvir realno održivog

Hrvatska je također postupila veoma neprincipijelno – manipulirajući epidemiološkim alibijem radi ekonomske dobiti – spram Bosne i Hercegovine ili Srbije i drugih istočnih zemalja regije. Zar to kako na granici tretiramo njihove državljane, one bez hrvatske putovnice, nije diskriminacija onih koji su procijenjeni kao nekakvi manje isplativi gosti?

Točno, slažem se. S pozicije onih koji kod nas o tome odlučuju još imate i čitav niz argumenata ako te zemlje epidemiološki uspoređujete s Njemačkom ili Austrijom ili Slovenijom. No da je riječ o diskriminatornoj praksi, lako se vidi kad se tvrdi da su i npr. Amerikanci epidemiološki sigurniji od turista iz Srbije ili Bosne i Hercegovine. Jasno je da je Amerika u gorem stanju od njih, tako da naši susjedi imaju objektivnih razloga za nezadovoljstvo mjerama prema njima u Hrvatskoj. Opravdana je njihova povrijeđenost. Meni je - kao laiku u zdravstvenom pogledu - inače teško procijeniti gdje završava istina o tome, a počinje diskriminacija. Time bi se moglo pozabaviti neko kombinirano sociološko i javnozdravstveno istraživanje. Ipak, bojim se da smo opterećeni predrasudama prema istočnim susjedima kao općenito nepouzdanima, pa i epidemijski danas rizičnijima, i stoga vjerujem da je ovom pitanju trebalo pristupiti taktičnije. Ovako je sve naočigled ispalo više politika i ekonomija, negoli epidemiologija na koju se pozivamo. Pored svega, dodao bih i da ekonomski podcjenjujemo regionalni bazen gostiju, naročito iz Bosne i Hercegovine. Goste iz drugih zemalja smo mukotrpno dijelom nadoknadili, dok zanemarujemo potencijal ovih najbližih. Oni su nešto na što bi Hrvatska uvijek mogla računati, uz korektan pristup. Možda me netko prozove i projugoslavenski orijentiranim, ali činjenica je da bi, ako se ubroje svi naši susjedi s navikom dolaska u Hrvatsku, tek to moglo biti promatrano kao prava domaća potražnja. Jer ako domaću potražnju gledamo samo kroz nekoliko desetaka tisuća zagrebačkih obitelji koje mogu ljetovati na moru, onda je to nikakva ekonomska osnova za naš turizam.

Tako smo svojevremeno podcjenjivali i Čehe ili Slovake, još u Jugoslaviji, pa smo ih na koncu počeli malo drukčije promatrati.

To su Hrvatskoj nevjerojatno vjerni gosti. Prvi su opet počeli dolaziti nakon rata, a i ranije su odavno bili prisutni. Možemo im biti zahvalni što nas do te mjere idealiziraju, pa smo turizam u novije doba razvili uvelike uz njihovu pomoć. I dalje se donekle osjeća podcjenjivački odnos spram njih, pa su nam Amerikanci i Englezi nekako važniji i draži. To ljudi inače teško priznaju, ali tako je u realnosti. Nadam se da će se to vremenom još više mijenjati. Tu trebamo tražiti stabilnost našeg turizma, dok ćemo daleke prekomorske izvore nadoknađivati jako teško. Sjećam se da je Južna Koreja donedavno davala oko 25 posto turističke klijentele u Zagrebu, iako se njihov interes za Zagreb i Hrvatsku pojavio zapravo slučajno, nakon jednog reality showa. Kako je slučajno došao, tako je i otišao uslijed ove epidemijske slučajnosti, i pitanje je hoće li se više pojaviti. Ali ozbiljnu ekonomiju treba graditi na sistematičnom pristupu, umjesto pretežnog oslanjanja na slučajeve. Oni mogu biti jako dobri ili, kao što vidimo, jako loši, no mi sami ne odlučujemo o tome kakvi će ispasti. Djelujmo stoga više u onome o čemu odlučujemo.

Problem infrastrukture

Prava mjera turizma, onog realno održivog, dade se očitati tek sad, nakon ovakvog pada posjećenosti Hrvatske, pa se može čuti i da više od ovoga ustvari niti ne bismo smjeli podržavati? Jer već nam je do korone naveliko počela, zbog turističke eksploatacije svih resursa, popuštati komunalna infrastruktura, ekološka osnova, društvena i socijalna slika.

Mi smo u Institutu godinama ulagali mnogo kompetencije u područje održivog razvoja turizma. Puno smo radili na edukaciji lokalnog stanovništva i turističkih djelatnika, no sad je žalosno vidjeti da korona vraća neka polazišta na staro. Počeli smo opet brojati npr. noćenja, jer sve je to prihod. Ali priča o potrebi održivog razvoja iznova je pala u drugi plan. Infrastruktura i drugo što navodite ostaju veliki problemi. Čim prođe ovo epidemijsko iskušenje, morat ćemo pametnije pristupati temi. Ili, recimo da nekih 60 posto turizma, u odnosu na lanjske rezultate, može biti dovoljno, no ako imamo duplo veće cijene. Ipak je zarada ono o čemu ovisi naš društveni standard. Ali onda je nužna i duplo veća kvaliteta ponude. Želim time reći da nije rješenje u dizanju broja dolazaka i noćenja, nego u naplati kvalitetnije usluge. Privatnici ne bi smjeli svoje bolje zarade usmjeravati na daljnje bildanje kapaciteta, nego na dizanje kvalitete onoga što već imaju. Nažalost, nama još uvijek nedostaje kultura kvalitete. Dugo smo bili fokusirani primarno na rast, pa nam se i promet između 2009. i 2019. godine poduplao. Ali broj postelja je u tom periodu narastao za dva do četiri puta, što znači da ponuda raste još brže od potražnje. Naravno da će onda i infrastrukturni problemi biti još izraženiji.

S početkom epidemijske krize najednom se počelo naveliko govoriti i da našoj ekonomiji treba alternativni pristup, zaokret kroz diverzifikaciju, jer smo previše ovisni o turizmu. Što vi mislite o tome, danas i ranije?

Apsolutno se slažem s tezom o neophodnosti diverzifikacije portfelja, kao što bih rekao za ulaganje u vrijednosne papire, tako i za strukturu nacionalnog gospodarstva. Nije dobro što ovoliko polažemo na turizam, ni što on čini toliki dio BDP-a. No to je ukupno više problem drugih dijelova gospodarstva, zahvaljujući lošoj ekonomsko-političkoj strategiji. Turizam nam je danas jedini međunarodno konkurentan, brodogradnja to više nažalost nije u iole ozbiljnijoj mjeri. Ima i nekih drugih dobrostojećih sektora, npr. IT, ali u manjim razmjerima. Ali ne moramo suzbijati turizam da bi se drugi sektori razvijali, samo ga treba staviti u okvir realno održivog. I naći balans između njega i drugih sektora s pozicije ekonomske politike koja stvara uvjete za razvoj ovakav ili onakav.

Poljoprivrednog sektora, recimo? Iako su već dobrano ispuhale proljetne zakletve u vezi s njegovom navodnom obnovom.

Svakako da bi poljoprivredu trebalo razviti i uskladiti s turizmom, mada je mišljenje da turizam tako može riješiti deficit u našoj robnoj razmjeni s inozemstvom, naprosto – mit. Hoteli su dionička društva osnovana radi ostvarenja dobiti. I osobno mogu posvjedočiti da su mnogi ovdašnji hotelijeri skloni hrvatskom proizvodu, no definitivno samo ako je on kvalitetan, te prihvatljiv cijenom i prisutnošću. Ali ni poljoprivreda se ne može razviti ad hoc, ne može uspjeti kao nekakav voluntaristički projekt. Iza nje mora stajati državna strategija s mnogo stručno odvagnutih temeljnih i specifičnih mjera, pa i znatno boljim sistematiziranjem poticaja od ovog sad.

Potražite novi broj tjednika Novosti od petka na kioscima. Informacije o pretplati pronađite ovdje.
1/1