>

novosti logo

Intervjui Intervjui

Damir Pilić Pun mi je kufer i hrvatskih i srpskih nacionalista

Jedva čekam da kao autor pobjegnem iz 1990-ih i da mjesto radnje mojih knjiga napusti bivšu Jugu. Za mene je nacionalizam, osim što je moralno odvratan, intelektualno uvredljiv. Mislim na tezu kako su svi ljudi jedne nacije isti u pozitivnom ili negativnom smislu

Novinar 'Slobodne Dalmacije' i bivše pero 'Feral Tribunea', magistar psihologije, književnik, bivši torcidaš i nerealizirani nogometaš, otac tinejdžerice i vlasnik mješanke Lajke… sve je to Damir Pilić. Svojim novim romanom 'Splitting', s podnaslovom 'Kako sam tražio Srbe po gradu', vratio se u vlastito djetinjstvo i adolescenciju, kada je jugoslavenski politički ekspres-lonac polako vrio i spremao se eksplodirati; u to su vrijeme autor i njegovi junaci razmišljali o balunu, prvim erekcijama i sličnim važnim stvarima. Dijelili su se po muzičkim ukusima i živjeli u stabilnom socijalističkom raju višenacionalne zajednice u vojnoj zgradi usred Splita 3: toj idili nacionalizam nije pokucao na vrata nego ih je razbio nogom, nasilno provalivši i otjeravši polovicu stanara… oni koji su ostali postali su neki drugi ljudi, kao, uostalom, i oni koji su otišli. 'Splitting' je priča o Hrvatima i Srbima, nacionalistima i žrtvama nacionalizma; iako većinom govori o konkretnim ljudima i događajima, tiče se svih nas kojima se vlastita zemlja izmakla ispod nogu, koje je famozna tranzicija progutala, prožvakala i ispljunula, koji smo živjeli i preživjeli početak devedesetih…

Uočljivi odlasci susjeda

Vjerojatno nema osobe s ovih prostora čiji život nije barem okrznut u godinama raspada Jugoslavije. Obračunava li se i vaš roman s tim vremenom?

Knjiga obuhvaća razdoblje od kraja 1989. godine do 15. studenoga 1991., dana kada je Split napadnut granatama s istoimenog razarača JNA: to je simbolički vrlo važan događaj u mom romanu, jer je zapovjednik tog broda jedan od likova. Imam 45 godina: period o kojem sam napisao knjigu najviše je obilježio moj život. Došlo je do promjene cijelog društva i društvenih stavova, što je radikalno utjecalo i na mene.

Potkraj osamdesetih dolazite iz Srbije s odsluženja vojnog roka i odlazite u Zagreb na studij psihologije. Događaji vas, na neki način, slijede?

Bio sam u JNA tijekom 1988/1989. Kada sam se vratio, frapiralo me što sam u Hrvatskoj gledao iste stvari koje su me šokirale u Srbiji: uočio sam da vijesti na Televiziji Zagreb sliče vijestima u Beogradu, da je Slobodan Milošević dobio pandan u Tuđmanu: kako je jedan govorio o nesrbima, tako je drugi govorio o nehrvatima. Uskoro se to prelilo i na ulicu, pa su i obični građani usvojili sličnu retoriku. Ulica u Srbiji govorila je sve prostačkije o Slovencima, Hrvatima i Albancima, a ulica u Hrvatskoj, u manjoj mjeri, o Srbima, iako je to u suštini bila ista stvar.

Zanimljivo je da pišete o Splitu: većina likova nije izmišljena iako ste tada živjeli u Zagrebu?

Potaknule su me društvene promjene, koje su bile vidljive golim okom i koje su se događale velikom brzinom. Tada sam često dolazio u Split i uočavao drastične promjene na ljudima s kojima sam odrastao. Isto tako, počeo sam uočavati da mnogi moji prijatelji srpske nacionalnosti odlaze. Do 1985. živio sam u poznatoj splitskoj zgradi, Krstarici, u Splitu 3. Bila je to zgrada koja se u slučaju rata trebala pretvoriti u bolnicu, prepuna vojnih lica s čijom sam djecom rastao. Zato su mi njihovi odlasci bili uočljiviji.

Magistar ste psihologije: u vašem romanu svaki lik ima svoju istinu o događajima koji se smjenjuju velikom brzinom, a mnoge od njih potpuno su različite od službene, hrvatske istine o događajima u Splitu devedesetih. Koliko vam je znanje iz psihologije pomoglo u karakterizaciji likova?

Zanimalo me zašto ljudi naglo usvajaju nešto suprotno svojoj dotadašnjoj socijalizaciji, kakav je to mehanizam da usvajaju stavove mržnje prema cijelom jednom narodu. Psihološka struka pomogla mi je u formuliranju temeljnog stava romana: poruka je da nije stvarnost ono što se dogodilo, nego ono kako je netko doživio to što se dogodilo. Htio sam napraviti fresku da svatko kaže ne samo ono što se dogodilo, nego kako je on to doživio. Primjerice, jako veliku ulogu u tim događajima ima to kako je srpska zajednica doživjela neke simbole koje je Tuđmanova vlast uvela, a koji su ih asocirali na NDH i stradanje za vrijeme Drugoga svjetskog rata. Taj njihov doživljaj je u najmanju ruku važan kao i sama stvarnost. Oni koji su to uveli i rehabilitirali, a ne kažem da su to radili namjerno, katastrofalno su loši psiholozi.

Kada pričam s prijateljima o točki koja je sve promijenila, kada su shvatili da više nema povratka na staro, svi kažu da je to pogibija mladog vojnika JNA Saška Gešovskoga. To je trenutak u kojem se izgubila sigurnost dotadašnjeg vremena…

Zlokobna moć generalizacije

To nas dovodi do uzroka rata: vrlo se malo ljudi usudi otvoreno suprotstaviti tezi da se rat nije mogao izbjeći. Koliko je korištenje kolektivne paranoje i straha od rata i genocida pridonijelo razbuktavanju sukoba i atmosferi koju opisujete u romanu?

Ne sumnjam da je rat dobrim dijelom planiran i da ga je bilo teško, ali ne i nemoguće izbjeći. Tuđmanova i Miloševićeva politika proizvodile su veliku količinu straha. Šešeljevi emisari su dolazili u Hrvatsku i koristili taj strah da pobune Srbe, iz toga se može reći da je rat pripreman. Ali da su u Zagrebu bili bolji psiholozi, ne bi poticali taj strah od obnove ustaštva s kojim su ih plašili Milošević i Šešelj.

Je li to razlog zbog kojeg knjigu počinjete njihovim citatima?

Da, mislim da su te rečenice jako važne. Sloba na Kosovu kaže: 'Pred nama su nove bitke. One za sada nisu oružane, ali ni takve nisu isključene.' To je poruka straha, koja izaziva homogenizaciju drugih naroda. Tome suprotstavljam Tuđmanovu rečenicu s predizbornog skupa u Dubravi u travnju 1990., kada kaže: 'Hvala Bogu, moja žena nije ni Židovka ni Srpkinja.' To je geslo. Te dvije izjave nisu jednako krvoločne, ali Miloševićeva neizravno, a zapravo izravno, najavljuje rat i genocid, a Tuđmanova kreira društvenu atmosferu u kojoj se mora znati tko su građani drugoga reda. Kada Željko Kerum kod Stankovića kaže da Srbi moraju znati gdje im je mjesto, to je izravna posljedica ovog Tuđmanovog stava. Slobina je izjava stvorila strah i olakšala pobjedu nacionalnih stranaka u drugim republikama, a Franjina je gurnula Srbe i Židove u geto. Nakon toga dolaze razni huškači iz Srbije među Srbe u Hrvatsku, a ta im izjava olakšava posao. Ta retorika je idealno nalegla na velikosrpske planove, kao i Slobina na druge nacionalizme.

U romanu se bavite i ubojstvom mladog vojnika JNA Saška Gešovskoga. Zašto vam je važan taj događaj?

To je događaj velike simboličke važnosti. Kada pričam s prijateljima o točki koja je sve promijenila, kada su shvatili da više nema povratka na staro, svi kažu da je to pogibija Saška Gešovskoga. To misle i muškarci i žene. To je trenutak u kojem se izgubila sigurnost dotadašnjeg vremena, tri generacije su odgojene u miru, a odjednom daviš one koji su ti bili jamac sigurnosti. Gešovski je ubijen metkom, ali slika davljenja vojnika ostala je u memoriji.

Kakve reakcije očekujete? Knjiga više nije medij kojim se diže prašina…

Volio bih kada bi moj roman potaknuo barem malu javnu raspravu o tom vremenu. Kao psiholog, znam da trauma koja nije prerađena izaziva trajne probleme. Tako je i s društvom: ono koje živi u crno-bijeloj slici, koje se ne suoči s problemom, ima velikih poteškoća. A ja volim svoje društvo i volio bih kada bi ono pronašlo snage za suočavanje s prošlošću. Motiv za pisanje ove knjige pronašao sam u osobnom stavu da svi imamo pravo reći kako doživljavamo stvarnost, a tada nisu svi imali to pravo i zato sam ga u knjizi želio dati svima.

Slažete li se da službena historiografija to pravo i dalje mnogima uskraćuje?

Mislim da bi i knjige iz povijesti trebalo bi pisati na način na koji je moja napisana, dakle multiperspektivno. To je istina višeg reda u odnosu na istinu promatranu iz jednog kuta. Tako možemo reći da je istina da je Srbija bila agresor, ali je istina i da je s hrvatske strane bilo stvari za osudu.

Je li istina višeg reda da je hrvatska vlast devedesetih u urbanim sredinama poput Splita provodila jednu vrstu etničkog čišćenja, dopuštajući i ne kažnjavajući deložacije Srba, otpuštanja po etničkom principu, različite diskriminacije, pa i ubojstva?

Već se zna iz različitih izjava i transkripata da je Tuđman govorio o tri posto poželjnih Srba u Hrvatskoj; rat je olakšao taj proces, ali je istina višeg reda da je to podržano od strane vlasti. To ja definiram kao zlokobnu moć generalizacije. Primjerice, sunce izlazi na istoku i to se može generalizirati, ali se to ne može primijeniti na narode. Za mene je nacionalizam, osim što je moralno odvratan, intelektualno uvredljiv. Mislim na tezu kako su svi ljudi jedne nacije isti u pozitivnom ili negativnom smislu. To je devedesetih proizvedeno u Beogradu, a ovdje je, zbog rata, to bilo još lakše.

Pitanje identiteta

Zašto je većina likova u 'Splittingu' maloljetna?

Nacionalni identitet smatram malim dijelom kulturnog identiteta. Puno više me određuju Ginsberg, Burroughs i Bukowski nego moje hrvatstvo. Naravno da se mladi Srbi ne trebaju odricati svog nacionalnog identiteta, ali bih volio da ljude određuje više to što čitaju, slušaju, kakvu umjetnost vole i za što se zalažu nego njihovo nacionalno porijeklo

Sve odraslije sam prikazao kao siluete, u fokusu su mi bili maloljetnici koji ne mogu sami odlučivati, a događa im se nešto što se reflektira na njih. Razmišljali su o pizdarijama, ovakve stvari su čitali u knjigama povijesti, a sada ih proživljavaju u stvarnosti – na to ne mogu utjecati i stvarnost ne mogu promijeniti. Od njih se samo očekuje da prate promjene koje proživljavaju odrasli.

Jeste li ovom knjigom završili svoj privatni obračun s devedesetima?

Nadam se da se čistim, jer mi je pun kufer i hrvatskih i srpskih nacionalista i jedva čekam da pobjegnem kao autor iz devedesetih i da mjesto radnje mojih knjiga napusti bivšu Jugu. Želim raditi kozmopolitske romane, moje djetinjstvo je bilo takvo, svi su to živjeli. U mojoj zgradi nije bilo stranaca, ali je bilo svih nacija iz SFRJ. Primjerice, roditelji mog prijatelja Bojana: mama je iz sela na makedonsko-bugarskoj, a tata iz sela na slovensko-austrijskoj granici. A takvih je bilo dosta…

Mnogi mladi Srbi u Hrvatskoj danas imaju problema s nacionalnim identitetom – asimilacija je posljedica rata. Imate li savjet za njih, iako je jasno da je nacionalni identitet vama jako malo bitan?

Dolazim iz većinske skupine, nemam manjinsko iskustvo, osim u nekim političkim i kulturnim stavovima. Pitanje identiteta je kompleksno, tako godinama pišem protiv američke politike, a moj kulturni identitet gotovo presudno određuje američka kultura. Puno više me određuju Ginsberg, Burroughs i Bukowski nego moje hrvatstvo. Hoću reći da me kulturni identitet puno više određuje kao osobu nego nešto što mi je dano, poput hrvatstva ili krvne grupe. Nacionalni identitet smatram malim dijelom kulturnog identiteta. Naravno da se mladi Srbi ne trebaju odricati svog nacionalnog identiteta, ali bih volio da ljude određuje više to što čitaju, slušaju, kakvu umjetnost vole i za što se zalažu nego njihovo nacionalno porijeklo.

Delinkventi su bili otporniji na nacionalizam

Na što mislite kada kažete da su se mnogi s kojima ste odrastali promijenili?

Uglavnom je riječ o nacionalizmu, o generalizacijama koje su se pojavile. Mi smo tijekom odrastanja uvijek govorili o pojedincima, a tada je počela osuda na nacionalnoj razini, prvi sam put čuo da su jedni ovakvi, a drugi onakvi. Dotad sam se s tim susretao samo na utakmicama Hajduka, a tada je taj navijački diskurs izišao sa stadiona na ulicu, među obične ljude koji su tako počeli gledati na nehrvate. Zanimljivo je da su dio moje ekipe činili maloljetni delinkventi i potencijalni kriminalci: iako se moglo očekivati da će oni prvi prihvatiti promjenu, dogodilo se obratno, njima je najveća sramota bila biti nacionalist. Oni su se na nacionalizam pokazali otporniji od običnih građana. To dokazuje i činjenica da njihove veze rat nije omeo, oni su prvi obnovili suradnju s onima s druge strane granice, puno prije kulturnih radnika i političara.

Ekipa iz portuna

Nevjerojatna je podudarnost da su mnogi likovi koji su obilježili vaše djetinjstvo odigrali važne uloge u razdoblju kojim se bavite u romanu. Možemo li neke spomenuti?

Gradio sam roman oko toga. U Splitu je poginuo samo jedan vojnik HV-a u borbi, i to 24. rujna 1991. na Kašjunima. To je bio topnik Josip Vranić. Ubijen je granatom s broda JNA. On je bio moj prijatelj iz djetinjstva, isto kao jedan od momaka koji su na onoj poznatoj slici kada se nekolicina ljudi penje na transporter JNA i guši vojnika. Slučaj je htio, a ja sam to iskoristio u knjizi, da su i Josip i taj momak bili moja ekipa iz portuna: Joško je živio na šestom, taj momak na jedanaestom ili devetom, a ja na prvom katu. Još je nevjerojatnije da je zapovjednik razarača 'Split', koji je sudjelovao u akciji kada je Joško poginuo, isto tako živio u našem portunu, na sedmom katu!

Je li točno da je taj oficir pucao na grad u kojem mu je u tom trenutku bila obitelj?

Prvo, meni je nevjerojatno i žalosno da je došlo do situacije u kojoj se Split ruši s broda koji nosi njegovo ime. Taj čovjek i mnogi drugi oficiri koji su sudjelovali u napadu na Split i njegove građane viđao se s nama svaki dan: ne samo da nas je sve poznavao, nego je i s pokojnim Joškom, s tim momkom s transportera i sa mnom jako često igrao nogomet. U blizini zgrade vojna su lica imala teren, a kako im je falilo igrača, stalno su zvali nas da igramo s njima. Poznato je da su stanari naše zgrade poslali javni apel tom čovjeku da ne puca po gradu, jer su mu dvoje djece i supruga u skloništu u našoj zgradi. Mislim da je Joško pogođen s drugoga, manjeg broda, koji je kao topnik gađao. Navodno je taj brod bio programiran da na paljbu automatski odgovori, ali je činjenica da je u akciji izvlačenja tog broda sudjelovao i razarač 'Split'…

1/1