S dramskim piscem iz Osijeka Davorom Špišićem, čiji su komadi često hvaljeni i višestruko nagrađivani (četiri nagrade ‘Marin Držić’ za dramsko stvaralaštvo), razgovaramo o njegovom novom romanu ‘Košer’ (u izdanju HENA COM-a), o drami ‘Nebo od gume’ koja je krajem prošle godine premijerno izvedena u HNK-u u Varaždinu i komediji ‘Žene u crvenom’ koja čeka premijeru u osječkom HNK-u. Razgovaramo i o ratu i miru, o Josipu Reihl-Kiru i Branimiru Glavašu, o nesreći i smijehu, o nadi da se ‘nećemo predati kurvinim sinovima’…
vijek sam uživao što sam mogao pazariti darove za dva Božića i dva Uskrsa, malo kod jedne, malo kod druge babe. Nikad ni od jedne nisam čuo ni slovca mržnje; učile su me samo lekcije ljubavi
Roman ‘Košer’ priča je o jednom neuspješnom braku i višestruko nesretnoj egzistenciji. Neprestano plačemo nad svojim propuštenim šansama – kako se liječi život?
Životom. Prečesto zaboravljamo koliko je život dobra stvar, ali da se za smisao i kvalitetu života zaista moramo žestoko boriti – svaki dan. Brzo potrošni kaos današnjice drastično je poništio važnost malenih čestica sreće i ljubavi koje, poput krijesnica, svjetlucaju svuda oko nas. Samo im moramo dati šansu, ne smijemo ostati slijepi na to snažno pogonsko gorivo. Roman ‘Košer’, kroz priču o Ljubi i Raheli, upravo govori o tome kako se olako predajemo u bitkama ljubavi, kako brzopleto odustajemo od stvaranja šansi u vlastitim srcima.
‘Em Srbin, em bivši oficir…’
Vaš junak Ljubo tipičan je ‘naš čovjek na terenu’ koji ima svoju filozofiju, svašta je prošao, prilično je prgav, ima tešku ruku, ali i pravi odličnu sarmu. Da li te karakteristike dobro oslikavaju otrov i med s Balkana?
Ražalovani zastavnik JNA Ljubo Zorica je pravi nesavršeni Balkanac, grubo istesan izvana, a iznutra ranjiv i željan pažnje. Kvrgav je u iskazivanju emocija i uplašen od samoće. Kaže on na jednom mjestu da ‘nema crnih dana, ima samo crnih duša…’ I na vlastitoj će koži iskusiti tu istinu, boreći se za svoju Rahelu. Pokušao sam u romanu opisati svu kompleksnost jednog fragilnog bića u paketu oficirskog drila, pod naletima turbulentnog vremena, kad padaju imperije, a ljudi se gube. Jako volim moga Ljubu i prvu verziju romana napisao sam u dahu – za tri mjeseca.
‘Košer’ je i priča o nasilju, u Jugoslaviji, Hrvatskoj i na Bliskom istoku, kao i o Osijeku prije i poslije posljednjeg rata. Gdje se Osijek nalazi danas, simbolički rečeno, između Josipa Reihl-Kira i Branimira Glavaša?
U jednom osječkom prizoru ‘Košera’ inspektor nove hrvatske policije, a Ljubin nekadašnji vojnik, zabrinuto nagovara Ljubu da se zaposli u policiji jer će ga jedino tako moći zaštititi od podivljale novorođene države: ‘’Oćete glavu da izgubite? Em Srbin, em bivši oficir, kombinacija za usrat se. Izist će vas mrak…’ Na početku tog balkanskog rata početkom devedesetih pravo je herojstvo bilo zadržati ljudskost. Naprotiv, fukara se lagodno kotila preko noći, kao s tvorničke trake. Josip Reihl-Kir bio je jedan od tih nezaboravnih heroja ljudskosti, letio je od barikade do barikade s obje strane, gdje su čučali prestrašeni dojučerašnji komšije, raskopčanog sakoa da pokaže da ne nosi oružje… Bio je kao neki naš Gagarin, s vjerom u kozmički mir. Nikad mu nećemo moći vratiti dugove. I ja čvrsto vjerujem da današnji Osijek živi pod Reihlovim supersoničnim krilima. A Glavaš? Glavaš je lik iz South Parka – mutiranog South Parka.
Joe Strummer je jedan od najvećih pjesnika 20. stoljeća i da je pravde, izučavao bi se u svakom iole ozbiljnijem školskom kurikulumu
Vaša literatura je i serija priča o odlascima. Koliko ta turobna migracija, taj tamni oblak – ‘Slavonija se ispraznila’ – utječe na vaše pisanje?
Taj tamni oblak migracije, u Slavoniji, Lici, Dalmatinskoj zagori, na Baniji, otocima… lebdi nad nama stalno, poput nekog otpornog černobilskog artefakta. Migracija je bilo i u vrijeme daleko većeg standarda, a kamoli ne danas. Kao klinac sam, još u vrijeme Jugoslavije, provodio brojna ljeta kod strica, veterinara-gastarbajtera u Frankfurtu. Stanovao sam s njim po sobičcima, uz lavore na podu i improvizirane kamperske ležajeve. Razrogačenih očiju sam gledao kako u vrijeme pauze začas plane kavga u radničkom bifeu neke od frankfurtskih klaonica. Sijevne nož između gutljaja piva i zalogaja kobasice… I kako se svi naši ljudi ubrzo grle i plaču, zaboravljajući na makljažu i pjevajući o domu koji su napustili. Dakle, taj migracijski moving sigurno je negdje ugrađen u emotivne temelje moga pisanja. U drami ‘Tihe noći’, koja je 2016. godine – ako se smijem pohvaliti – ušla u najuži izbor na konkursu Evropske komisije i HNK-a Split na temu rodne ravnopravnosti, između ostaloga se bavim i migracijskim valom nesretnika s Bliskog istoka i histeričnim ksenofobnim potezima Hrvatske koja ih dočekuje.
U romanu ‘Košer’ miješaju se naši ratovi i svjetska žarišta. Prateći medije, da li uopće znamo koliko je negdje strašno?
Čast preživjelim izuzecima, ali mediji, kako u Hrvatskoj tako i u svijetu, najpovršnije su zabavljeni tim krvavim infotainmentom. Ratovi se ‘narežu’ između minutaže o najnovijim tretmanima pomlađivanja, čizmama od par hiljada dolara i nekoj fatalnoj celebrity rastavi… Nema ni analitičkog kapaciteta ni istinske volje baviti se stvarnim uzrocima ratnih žarišta koja od Drugog svjetskog rata ne prestaju buktati. Kao da živimo usred neke ‘ratne baterije’ dugog vijeka trajanja. Ono što je užasno jest da se alibi za ratove, sva ta militaristička apologetika iz usta političarskih morona, besramno distribuira preko medija. Kad potpredsjednik vlade u nas mrtav hladan tresne da je ‘rat najbolje što nam se dogodilo…’, u tom trenutku bi valjalo ugasiti kamere i protestno napustiti press konferenciju.
Pišete i objavljujete već trideset godina, od novinskih tekstova i kolumni do drama i romana. Što se za to vrijeme promijenilo u vašem senzibilitetu pisca?
Ono što se sigurno promijenilo jeste da sam učvrstio u sebi svijest o presudnoj važnosti zanata. Pisanje je posao. Kad osvijestiš da su drame, romani, pisanje za medije, scenariji… tvoji proizvodi, nekad bolji, nekad lošiji i da ih moraš proizvoditi svaki dan, onda je sve dalje jednostavnije. Ne vjerujem u jalovo čekanje inspiracije, ona se lovi svaki dan, makar na kraju dana sve bacio u koš. Osim toga, pisanje me uvijek zabavljalo, a danas, čini mi se, još više. Dok je to igra, dobro je. Ako ikad postane muka, prestat ću.
Vaša drama ‘Nebo od gume’ neka je vrsta rapsodije bizarnog ponašanja, tlapnji i mitova običnih ljudi iz našeg dvorišta, gdje su svi smrtni grijesi u akciji, a ljudske slabosti divljaju na sve strane. Kakva je pozicija dramskog pisca pred takvim prizorom jednog ispreturanog života?
Pozicija je bogomdana. Često kažem da smo mi samo zapisivači te, kako ste sjajno rekli, ‘rapsodije bizarnog ponašanja’. Ali stvarnost nas tim najluđim prizorima često posrami jer nema te mašte koju bismo mi pisci potegnuli pa da dostignemo šašave obrate u realitetu. Komad ‘Nebo od gume’ imao je praizvedbu u novembru prošle godine, u produkciji HNK-a Varaždin i jako sam zadovoljan kako je ansambl, predvođen redateljicom Aidom Bukvić, iznio tu priču o fanatizmu i čežnji u disfunkcionalnim životima.
Kako kao pisac zagledan u konkretnu stvarnost doživljavate taj otužni tranzicijski proces kod nas, kao tragediju, farsu ili nešto treće?
Kao farsu s tragičnim posljedicama. Tragifarsa je žanr u kojem živimo. I što se tiče te idiotske tranzicije, kad će više završiti pa da svi konačno poliježemo? I što se tiče duboko zamrznutih floskula vladajućih o tome kako ‘još nije vrijeme’ jer smo, kao, još u tranziciji. Odavno je svemu tome prošao vijek trajanja. Ali zato sve to smrdi, brate, nepodnošljivo.
Suvremena drama i kazalište uopće često su mjesto prikaza društvenog raspada, to je ‘teatar koji postavlja pitanja’, ali energično ne želi davati odgovore. No često iz takvog kazališta izlazimo kao ljudi bez nade. Gdje je na tom neveselom platnu smještena vaša spisateljska poetika?
Pozicija suvremenog teatra mora biti ona koja beskompromisno postavlja pitanja o svim neuralgičnim točkama današnjice. Nadam se da u dovoljnoj mjeri uspijevam kreirati poetiku koja zabrinuto postavlja pitanja, bez nuđenja jednostavnih odgovora. Utopijska snaga kazališta krije se baš u tim zapitanim istjerivanjima mračnih tema na čistac. U tome je katarza, makar se činila i beznadnom.
Džepovi zajebancije
U ‘Nebu od gume’ tematizirate religiju i to kako je ona doživljena u Hrvatskoj, kao najjeftiniji opijum za narod kojim svakodnevno mešetare vrhovi Crkve. Kako vi doživljavate naše domaće i kućne mitove – naciju, državu, vjeru, domoljublje?
Mitovi koje ste pobrojali truju ovo društvo gore od najgoreg toksičnog otpada. Isisani od iole smislenog sadržaja i pretvoreni u besmislene i opasne dogme. I djeca u vrtiću već znaju – dok ih mali kućni jezuiti škrope svetim vodicama – da je Hrvatska sekularna država, ali samo na ustavnom papiru. Komad ‘Nebo od gume’ želi iskašljati licemjerstvo, pohlepu i kato-talibanski teror, pritom ne dovodeći u pitanje nečiju iskrenu i intimnu potrebu za vjerom. Ono što je bilo iznimno bogatstvo Jugoslavije, vjekovno životno ispreplitanje ovdašnjih naroda, iskustava i kultura, u novim je feudalnim podrepinama mutiralo u histeričnu potrebu za nehumanim čišćenjem nacije od bilo kakve primjese.
Vaši literarni junaci često su mješavina tih naroda, iskustava i kultura…
Lično sam uvijek uživao što sam mogao pazariti darove za dva Božića i dva Uskrsa, malo kod jedne, malo kod druge babe. Nikad ni od jedne nisam čuo ni slovca mržnje; učile su me samo lekcije ljubavi. Jedna baba je s mojom budućom majkom u naručju pobjegla iz Beograda u aprilskim danima 1941. dok su hitlerovske ‘štuke’ zasipale grad. Utekla je iz lošeg braka i stigla u lošu državu – NDH. Nju i kćerkicu, zbog ‘krive krvi’, odmah je ustaška banda spakovala u logor. Preživjele su. Baba je doživjela devedeset četiri godine, visprena i blaga. Da je umrla, dobio sam vijest u Izraelu, dok smo supruga i ja nijemi stajali u Yad Vashemu. Nema toga što život nije u stanju izrežirati.
U ‘Ženama u crvenom’ pišete o našim tipičnim socijalnim gubitnicima. Radi li se o ljudima s ruba života ili se današnji život pomaknuo na ljudski rub?
Mislim da se radi o dijalektičkom jedinstvu. Sve je više ljudi na rubu, odnosno život je taj rub pomaknuo do mazohizma. Komad ‘Žene u crvenom’ praizveden je 2013. u produkciji koprivničkog Ludens teatra, sad se opet vraća na sceni HNK-a Osijek, dok su se u međuvremenu stvari u društvu značajno pomaknule – unatrag. Predatorska pohlepa postala je pravilo kastinskog bivstvovanja. Tko u tome nije spreman sudjelovati, gurnut je na rubove i među marginalizirane, grubo skresanih prilika za dostojanstven život. A tamo gdje je poniženje svakodnevica a pravda nedostižna i korumpirano podmazana, iznurenim ‘Ženama u crvenom’ ne preostaje drugo nego da iz očaja pravdu uzmu u svoje ruke.
U tom se komadu citira i dosta žestoka muzika naše mladosti. Koga više volite, Clash ili Rolling Stonese?
Eh, sad ste me pritisnuli uza zid. Ipak ću reći: Clash. Jer Stonese sam naslijedio, a Clash je jedan od temeljnih bendova mojih formativnih godina. Kad imaš samo šesnaest i preko raznoraznih kanala iz Velike Britanije ti dođe u ruke njihov album prvijenac ‘The Clash’ i praktički još kao balavac čuješ ‘White Riot’, jebemu, shvatiš da tvoj život ide prema nečemu velikom… E sad, to što je četrdesetak godina poslije malo toga ostalo od te pobune, tko nam je kriv. Joe Strummer je jedan od najvećih pjesnika 20. stoljeća i da je pravde, izučavao bi se u svakom iole ozbiljnijem školskom kurikulumu.
Vaše najnovije drame pomalo sliče na onu formulu, da parafraziramo Slavenku Drakulić, kako smo sve to preživjeli i nastavili se smijati… Da li je smijeh vaša posljednja linija obrane?
O, da! Smijeh je uvijek posljednja linija obrane. I u mojim najcrnjim komadima ima džepova zajebancije, zdravog cereka prema smrtnim ozbiljnostima života i anomalijama koje nas prate. Žao mi je da nemam talenta poput kraljeva – Branislava Nušića, Ive Brešana, Dušana Kovačevića… pa da još više zaorem u tom tonu. Ali tapkam nekako za njima.
Posljednja rečenica u ‘Ženama u crvenom’ koju izgovaraju vaše beznadne junakinje s pištoljima u rukama, pred bankama, ovrhama i specijalnom policijom, glasi: ‘Prva runda je naša, kurvini sinovi!’ Da se poslužimo Sidranom i Kusturicom: Kad će konačno zasjati sunce na Balkanu?
Hoće jednom. Pa nećemo se valjda predati tim kurvinim sinovima…
