Knjiga "Kronika sretnih trenutaka" autobiografska je inventura slavnih osamdesetih, ponajprije u Zagrebu, ali i u Hrvatskoj i Jugoslaviji, iz pera Snježane Banović, danas kazališne redateljice i profesorice na Akademiji dramske umjetnosti u Zagrebu, a nekada sudionice te vesele epohe. Bila je to decenija slobodnolebdeće inteligencije u kulturi, umjetnosti, novinarstvu, rokenrolu i mnogočemu drugom, kojoj će se oduševljeno priključiti mnogi mladi željni nečeg neformalnog, neobuzdanog i drugačijeg.

Tada je bilo očito da je nastupilo novo vrijeme: u birokratiziranoj socijalističkoj državi popustila je strogoća i stvorila se stanovita pukotina, a mlade generacije povjerovale su da kroz njih struji zrak slobode. To je vjerojatno i bilo blizu istine, ali pitanje je koliko je ta generacija poznavala strategiju i taktiku borbe za vlastite vrijednosti, je li razmišljala što će sa svojom slobodom učiniti sutra i je li uopće mogla pretpostaviti da će iza strastvenih osamdesetih čitave ove krajeve zahvatiti brutalne devedesete i da će se kasnije sav taj društveni pejzaž pretvoriti u sivilo.

O nadama i razočarenjima generacije osamdesetih razgovaramo s autoricom knjige "Kronika sretnih trenutaka", koja je nedavno izašla u izdanju zagrebačke Frakture, a ubrzo i beogradske Geopoetike.

Koji je bio značaj osamdesetih u nas iz perspektive glave i želuca tadašnje mladeži?

Tada nismo imali neki poseban pogled odozgo ili sa strane na vrijeme u kojem smo odrastali. Bili smo svjesni tek da živimo u poticajnom okruženju koje je između ostaloga nosilo i oslobađanje od raznih stega oko nas – prvenstveno od roditeljske, ali sve više i one političke, to jest partijske, kojoj nikako nismo htjeli pripadati, svjesni također da postoji želja kakvog-takvog uspjeha u bliskoj budućnosti. Bliskoj, jer o nekoj daljoj nismo razmišljali – bar ja ne znam ljude koji jesu. Htjeli smo prvenstveno biti slobodni od stega. U tome su osamdesete učinile puno – u prvoj polovici, čini mi se, puno više nego u drugoj – pa sam ih tako i nastojala prikazati u knjizi, kroz poglavlja koja prirodno i postupno opisuju mnoge sretne trenutke. "Ne sjećamo se dana", kaže Cesare Pavese, "sjećamo se trenutaka".

 

Rollercoaster promjena

Često se osamdesete povezuju s pojmom "osvajanja slobode". Što bi on označavao?

Kad svakodnevno širiš granice horizonata, što smo mi doista i činili, imaš osjećaj da si sa svakim novim korakom, sa svakim novim danom sve slobodniji. Novi val, koji se ponajviše spominje kad se govori o osamdesetima, tek je jedan segment u tom širokom prostoru koji se otvarao pred nama, stoga je opisan samo u prvom poglavlju, ali se kroz neke osobe i događaje spominje i u drugima. Tu su još i društveni život, urbani Zagreb i znani "Duhanski put", nova i duboka prijateljstva, kazališta i kina, vizualne umjetnosti, studentske inicijative, otpor prema establišmentu, hrabri iskoraci u novinarstvu, otkrivanje tajni feminizma, putovanja širom Juge, ali i mogućnosti sve dužih odlazaka u inozemstvo...

Slobodan Šnajder u predgovoru knjige to najtočnije detektira: moja se generacija, za razliku od njegove, šezdesetosmaške, uzdizala kulturno, a ne politički. Rasla sam u žestokom zagrljaju s tim desetljećem: 1980. imam 17 i počinjem se baviti novinarstvom, uskoro studiram na možda najvažnijem našem faksu, Filozofskom, 1985. upisujem režiju na Akademiji, 1988. se udajem, 1989. postajem majka, 1990. već sam razočarana i odustajem od puno toga, zamalo i od kazališta. Vrti mi se i sad u glavi od tih životnih, ali i profesionalnih promjena oko mene. Rollercoaster!

Nacionalizma nije bilo sve do kraja osamdesetih – ja ga se bar ne sjećam, osim u ekstremno marginalnim prostorima nekih, kako smo im "tepali", zadrtih i smiješnih figura za koje smo stavljali ruku u vatru da će završiti u ludnici, a ne na vlasti, kako se dogodilo

Što vam je tada bilo važno, u što ste vjerovali, što je bila vaša istina za koju biste dali život?

Samostalnost. Kako se osamostaliti i krenuti u život, mimo roditelja i – s tim u vezi, naravno – školovati se i uspjeti odmah, istog trena. Nisam uspjela otići van na školovanje, što sam žarko željela kao sedamnaestogodišnjakinja. Moji nisu imali novca za to. Njega je, shodno prilikama u zemlji, bilo sve manje i manje, no mojoj generaciji novac nije ni bio među prioritetima, nikako.

Paradoksalno, vrijeme "velike slobode" označavalo je i propast čitave zemlje.

Politički sustav se nakon Titove smrti raspadao naočigled svih nas, a s njim, jasno, i onaj ekonomski, što sam u knjizi dijelom prikazala kroz neposredni, namjerno topli uvid u političku sudbinu premijerke Milke Planinc, a ponajviše kroz propast mnogih jugoslavenskih poduzeća, i to u poglavlju u kojem opisujem kako su se na crno mijenjale devize, odnosno kako se moj dosjetljivi otac morao snalaziti da dođe do dodatne zarade. Vrijeme je to kada obično iznajmljivanje stana u Zagrebu postaje operacija prepuna prepreka, jer se do prekasnog dolaska Ante Markovića za premijera inflacija mjeri stotinama, uskoro i tisućama postotaka, a vrijednost novca u jednom trenutku pada iz sata u sat. Život posve neobičnog tempa, da parafraziram poznatu Azrinu pjesmu.

Zašto energija slobode osamdesetih u Zagrebu nije uspjela spriječiti rat devedesetih, odnosno zašto iz te energije nisu proizašli snažniji glasovi protiv rata?

To će mi pitanje zauvijek ostati bez pravog odgovora. Ipak, imam jednu od, vjerujem, više mogućih hipoteza: ljudi iz moje i nešto starije rokenrol generacije, godišta od pedeset i neke do šezdeset i neke, došli su većinom u određene godine kada su se poželjeli prilagoditi pa su – što zbog vlastitih apetita, što zbog žestoke propagande, a dijelom, vjerujem i iz uvjerenja – velikim dijelom u tome i uspjeli. Golema energija koju spominjete već je sredinom desetljeća splašnjavala, nakon Univerzijade 1987. definitivno je bila svedena na lokvice, e da bi na kraju bila raspršena u kapljice. Kako je precizno i točno napisao Darko Lukić u pogovoru ove knjige: "Godine su to osvajanja različitih osobnih i kolektivnih sloboda u okruženju odumirućeg socijalizma, uzbudljivo vrijeme brojnih novih, nerijetko radikalnih ideja i uvjerenja koje se obznanjuju i nadglasavaju u zadimljenim klubovima i kavanama, uglavnom nemajući jasnu ideju o tome kamo će se dalje zaputiti."

Naslovnica "Kronike sretnih trenutaka"

Polet je bio svijet za sebe

Da li je kazalište bilo pravi polet vaše mladosti i koliko je tjednik Polet u to vrijeme za vas bio pravo kazalište?

Da nije bilo Poleta, nisam sigurna da bih uopće otkrila zov kazališta. Iako, već sam kao mala bila zaljubljena u kazalište, i to kroz balet, kao i većina djevojčica, za koji naprosto nisam bila stvorena. Moj "drugi" ulazak u kazalište 1984. zahvaljujem zadacima iz kulturne rubrike Poleta, zatravljenosti predstavama Ljubiše Ristića i njegova KPGT-a, kao i predstavama Ivice Boban i Georgija Para. Potom i Draganu Despotu, koji me je odveo u HNK na, za mene fatalnu, probu genijalne predstave "Šteta što je kurva" u režiji Georgija Para, s njim i Mirom Furlan u glavnim ulogama, ali i ostatku mog kazališnog društva pred Zvečkom. Usto se radilo i o urođenom inatu protiv tada raširene predrasude da žene ne mogu uspjeti u režiji jer nisu stvorene za tako nešto uzvišeno. Sve to zajedno rezultiralo je mojim životnim izborom. Tjednik Polet je doista bio svijet za sebe, planeta dobrog duha i velikih znanja, iskoraka u novinarstvu, dizajnu, fotografiji, provokaciji, pa i zaslužuje i najdulje poglavlje u knjizi.

Moj "drugi" ulazak u kazalište 1984. zahvaljujem zadacima iz kulturne rubrike Poleta, zatravljenosti predstavama Ljubiše Ristića i njegova KPGT-a, kao i predstavama Ivice Boban i Georgija Para

Kada se sjetite lica prijatelja iz osamdesetih, koje vrste je bila njihova iznimnost o kojoj pišete u knjizi?

Slavenka Drakulić i svijet oko nje su me usmjerili prema Poletu i svjetonazoru koji i danas imam. Polet me je uvelike društveno, pa i politički obrazovao, a moji prijatelji Davor i Neli Mindoljević s brojnim društvom oko sebe, među kojim su mnoga lica iz poglavlja posvećenih Kavkazu, Zvečki, Blatu – dakako i Johnny Štulić – izbrusili su me kao osobu. Kod njih u malom stanu u Basaričekovoj stekla sam, između ostaloga, i strast prema književnosti, likovnoj umjetnosti, kreativnosti uopće. Uz njih, puno su "odradili" i moji roditelji, koji nikada, osim na samom početku moje, za njih dosta teške svojeglavosti, koja je nastupila negdje oko šesnaeste, nisu imali ništa protiv mojih izbora, kako u školovanju, tako i u životu. Nisu više živi i ne mogu čitati o sebi u ovoj knjizi, nažalost.

No mnogi članovi moje obitelji i prijatelji koje spominjem jesu i nadam se da će ih podsjećanje na neke davne zajedničke trenutke veseliti. To su ti "sretni trenuci" iz naslova, puni boja koje prema kraju knjige blijede i nestaju, baš kao što blijede i u dekadi o kojoj je riječ i baš onako kako je – doduše, prekasno – predvidio Stipe Šuvar u jednom našem kratkom susretu u popularnom restoranu kod Drageca na Zelengaju. Šuvar je morao dobiti svoje poglavlje. Imala sam sreću poznavati ga, a našu komičnu epizodu i prenosim u poglavlju "Stipe i ja".

Zaista, kada je nestalo boje u životima vaše generacije?

Definitivno sa širenjem izama svih vrsta koji su predočeni baš u tom poglavlju, od kojih je najgori nacionalizam, koji nas je sve prekinuo popola, u svemu. Ta pošast traje već duže od trideset godina i, kako reče Danilo Kiš, otporna je poput plastične boce – dakle, gotovo je potpuno neiskorjenjiva. Teško mi je i pomisliti da će i moj unuk, kojem posvećujem ovu knjigu, morati rasti s tim smećem oko sebe. Eto još jednog odgovora na pitanje zašto su osamdesete bile lude. Nacionalizma nije bilo sve do njihova kraja – ja ga se bar ne sjećam, osim u ekstremno marginalnim prostorima nekih, kako smo im "tepali", zadrtih i smiješnih figura za koje smo stavljali ruku u vatru da će završiti u ludnici, a ne na vlasti, kako se dogodilo.

U knjizi je to prikazano u dijelu poglavlja o Blatu, jednom od kafića na "Duhanskom putu", kroz lik ridikula koji se dovinuo do jednog od osnivača HDZ-a. To je ustvari izmišljen lik, da otkrijem za one dosadašnje čitače knjige koji me pitaju: Pa tko ti je taj Profesor? On je naime kombinacija više likova koje sam doista sretala, a ubrzo o njima i čitala, jer su se prometnuli u junake skorih "demokratskih izbora" s naslovnica i govornica. Pomogla mi je u istraživanju o njima knjiga Nenada Popovića "Život s njima", jedna o najboljih knjiga napisanih o devedesetima i beznađu tranzicije naših postjugoslavenskih "elita".

Postoji li razlog, vrijednost, čovjek ili ideja zbog kojih biste osamdesete voljeli proživjeti još jednom?

Na prvu postoji tako puno toga zbog čega bi vrijedilo još jednom virnuti u tu lijepu prošlost, najprije zbog dragih ljudi kojih više nema. Tko se ne bi vratio u vrijeme mladosti kad su mu i roditelji još mladi, prijatelji puni poleta, talenta i suludih planova, a budućnost se čini više nego perspektivna? Nekidan smo ispratili Vjerana Zuppu, zadnjeg od mojih profesora s Akademije, koji se pojavljuje na više mjesta u knjizi, a koji je nas, svoje studente, osim na predstave, vodio i u noćne obilaske finih zagrebačkih restorana. Tko se ne bi vratio u lude noći s njim, Mandićem, Arsenom i sličnima – u uzbudljivom Tiffanyju, koji se u tranziciji pretvorio u za život opasnu kockarnicu? Jer, kad se sjetim da nakon ludih osamdesetih dolaze užasne devedesete, najgora dekada naših života, ne želim o dilemi iz vašeg pitanja razmišljati ni sekunde.