>

novosti logo

Društvo Društvo

Yubilej: Svjedočimo nekulturi zaborava

Dijalog kultura i kultura dijaloga u regiji sveli su se na individualne napore koji su potpuno u suprotnosti s ‘idejama’ vodećih ‘ideologa’ kulture na vlasti

Iako su kazališne razmjene između kulturnih centara prve Jugoslavije bile učestale, tek s nastankom druge Jugoslavije 1945. one se tretiraju kao strateški važne kulturno-političke manifestacije, usto i kao najbolji primjeri ideje bratstva i jedinstva. Najvažnija među njima bila su izmjenična gostovanja Zagreba i Beograda na kojima se nikada nije štedjelo. Primjerice, već povodom prvoga gostovanja HNK-a u Beogradu nakon 1945. ustvrdilo se da se radi o snažnoj manifestaciji bratstva i jedinstva koja pruža priliku ansamblima da izmijene iskustva i da se pred publikom – odmjeravaju. Naime, u početku formiranja Titove kulturne politike bilo je od velike važnosti definirati način redovnih izmjeničnih gostovanja pojedinih kazališnih centara koja služe upoznavanju i zbližavanju naroda, a ujedno pojedine kazališne kolektive podstiču na tzv. plemenito umjetničko takmičenje pa su primjerice zagrebačka Drama i Opera nastupale u Beogradu, Skoplju, Ljubljani, Rijeci, Puli, Opatiji, Banjaluci i nizu manjih gradova, dok su u Zagrebu gostovali ansambli iz tih istih gradova.

Poslije, u razdoblju nakon 1950. godine, slijedom promjena na društveno-političkom planu i Titova okretanja prema Zapadu, korjenito se mijenja i odnos vlasti prema novim stremljenjima u umjetnosti i općenito kulturi. HNK u Zagrebu zauzima s Narodnim pozorištem i Jugoslavenskim dramskim pozorištem iz Beograda središnje mjesto u ideji pozicioniranja nove kulture, a susreti umjetnika na scenama Zagreba i Beograda bili su redovito reprezentativni pokazatelji uspješnosti novoga sustava kulture, ali i najvećih kazališta u zemlji čiji je rivalitet bio značajan generator u izgradnji visoke umjetničke razine sveukupne jugoslavenske kulture. To se razdoblje i danas s razlogom naziva zlatnim dobom njihovih ansambala. Kazališna gostovanja postala su tako središnje misije provođenja bratstva i jedinstva, naročito ona međurepublička koja se organiziraju u središnjem Komitetu za kulturu i umjetnost u Beogradu, a ona unutar republika u njihovim Ministarstvima prosvjete. U tome se segmentu kulturne politike naročito apelira na gostovanja velikih kazališta u pokrajini, a koncept kazališnih razmjena kasnije još više evaluira pa savezno ministarstvo redovito šalje preporuke – da se gostovanja ne smiju shvatiti jednolično tj. tako da samo velika kazališta idu u provinciju, nego da i mala kazališta gostuju u centrima. Takav čvrst koncept propao je krajem 1980-ih, a takav mi je i bio na pameti kad sam pokušala s kolegama iz Jugoslavenskog dramskog pozorišta 2002. obnoviti ideju međusobnog dijaloga i zajedničkih susreta, što je naišlo na tako jake otpore u Ministarstvu kulture (SDP) i samom HNK-u da sam morala napustiti mjesto ravnateljice Drame, doslovno – u smoli i perju. Do danas, a prošlo je od toga već 16 godina, dijalog kultura i kultura dijaloga u regiji svode se na individualne napore koji su potpuno u suprotnosti s ‘idejama’ vodećih ‘ideologa’ kulture na vlasti u nas i u drugim bivšim jugoslavenskim republikama da se može govoriti samo o ‘razmjeni’ nekulture zaborava i devastaciji kulture sjećanja. Pojedinačni i povremeni uspjesi na tom planu su toliko slabi da se ne mogu podvesti pod termin kontinuirana suradnja, već su samo iznimka koja potvrđuje gornje pravilo. Sveli smo se na uske okvire kojima dijalog i razmjena nisu potrebni, zato nam kulturne politike i jesu toliko beznačajne – tavore na dnu koje jedva prehranjuje interesna politika sprege, pogodovanja, posluha i straha proizvodeći – osrednjost. Nema tu ni traga od plemenitog takmičenja, tako neophodnog za razvoj svake umjetnosti.

1/1