>

novosti logo

Intervjui Intervjui

Yubilej: ‘Pretvorba’ društvenog vlasništva nije mogla proći bez krvi

Luka Bogdanić: Raspad Jugoslavije je pokazao da pretvaranje društvenog u privatno vlasništvo ne može proći bez krvi, okrutnosti i bijede jednih, na kojima cvate bogatstvo drugih. Odnosno, kako piše Marx, ‘kapital se rađa točeći krv i prljavštinu iz svih svojih pora’

U organizaciji SRP-a u Zagrebu je održana tribina ‘Samoupravljanje – iskustva i perspektive’ na kojoj su govorili Pavle Vukčević, Domagoj Mihaljević i Luka Bogdanić s Odsjeka za filozofiju zagrebačkog Filozofskog fakulteta, s kojim smo razgovarali o značenju samoupravljanja u Jugoslaviji i danas.

U svojoj propulzivnoj fazi samoupravljanje je bilo najzanimljiviji eksperiment prevladavanja čisto političke demokracije i ukidanja privatnog i državnog vlasništva

Kako govoriti o socijalizmu za 21. stoljeće, a da pritom ne uzmemo u obzir iskustva socijalizma 20. stoljeća?

Naravno da je to nemoguće, ali ne treba zanemarivati problem da od samoupravljanja u ovim krajevima na nivou uređenja i vođenja firmi nije ostalo ništa. Samoupravljanje je sistematski uništavano, a 1990. – 1991. definitivno je uništeno i iskorijenjeno u praksi. To je urađeno po želji poslodavaca, vlastodržaca, ali uz suradnju sindikata. Iz današnje perspektive djeluje neshvatljivo da sindikati ni u jednom trenutku nisu digli glas kada se ukidalo samoupravljanje i kada se nacionaliziralo društveno vlasništvo. Ako je i bilo pobuna protiv tih ‘pretvorbi’, one su marginalizirane i danas na njih nema sjećanja, a bilo bi poželjno da ga ima. Pitanje je što je od iskustva samoupravljanja ostalo u svijesti i sjećanju ljudi. Ako se ne varam, ozbiljnih istraživanja na tu temu nema, a ne bi ih bilo ni lako napraviti. Konkretno mogu odgovoriti i ovako: tradiciji, oružju kontrarevolucije, treba okrenuti predznak. Ona umjesto legitimizacije autoriteta i vlasti u ime kontinuiteta treba postati medium koji spaja bivše, sadašnje i buduće borbe te ih ispunjava subverzivnim nabojem. Samoupravljanje se utoliko upisuje u subverzivnu tradiciju lomova i pukotina unutar kontinuuma tradicije izrabljivanja i dominacije. O njemu se danas ne govori jer ono ukazuje na historijske poraze danas vladajućih i pobjedničkih klasa. Iskustvo samoupravljanja, odnosno sam pokušaj njegovog uvođenja negira retrogradnu i reakcionarnu tradicionalističku tezu po kojoj je historija linearno isto i uvijek isto. Treba nam tradicija koja može prekinuti vladavinu prošlosti nad sadašnjosti i budućnosti.

Što je po vama glavna poruka jugoslavenskog samoupravljanja? Vaš sugovornik Domagoj Mihaljević iznio je tezu da je to nužnost klasne borbe, jer da radnicima povijesnu subjektivaciju nisu donijeli ni Tito ni Kardelj, već su je oni izborili sami, postavši od klase po sebi klasom za sebe kroz oružanu borbu, obnovu i izgradnju zemlje?

Najprije treba reći da je tzv. socijalističko društvo bilo označenom klasnom borbom koju su na kraju radnici izgubili. Odnosno, Jugoslaviju ne treba poimati kao realizirano obećano društvo koje, eto, nije funkcioniralo, već kao dinamičan društveni kontekst izbrazdan kontradikcijama, koji je karakterizirala permanentna klasna borba što se odvijala više-manje unutar okvira i pravila koje je pokušao regulirati vladajući Savez komunista. Utoliko, mislim da je malo pojednostavljeno reći da je radnička klasa postala samosvjesni subjekt potpuno spontano kroz borbu i kroz izgradnju zemlje. Nesumnjivo je da je barem isprva Partija bila pozitivan faktor u prvim fazama njezine subjektivizacije, no s vremenom SK je sve više postajao neprijateljski okvir za klasnu borbu radnika. Razlozi tome su uglavnom poznati, konkretno u slučaju samoupravljanja: izjednačavanje proizvodnih i posredničkih organizacija, nedostatak stvarnog legislativnog tijela samoupravljača na federalnom i republičkom nivou, dakle radilo se o vrlo stupnjevitom i zapravo ograničenom uvođenju tzv. industrijske demokracije. Osim toga, trebamo imati na umu da su se samoupravljanju u tvornicama suprotstavljali širenje etatizma u republikama i opća birokratizacija uz ogromno i brzo širenje pravne sfere nad proizvodnjom. Predrag Matvejević je govorio da je kod nas došlo do konfuzije na institucionalnom nivou između koncepcije self-governmenta i self-managementa. Dakle, do konfuzije između liberalno-građanske koncepcije – striktno političke – slobode i autonomije te radikalno općedruštvene ideje autonomije i slobode. Na kraju je moć Sveza komunista, kao što je to pokazao kraj osamdesetih, išla nauštrb radnika i komunista. Umjesto da su radnički savjeti bili nadređeni komitetima, kao što su to izvorno bili sovjeti, situacija je bila obrnuta. Pomoću birokratizacije i etatizacije te krizom, koja se ne može zanemariti, komiteti su se vrtoglavo punili aparatčicima koji bi sjedili u organima vlasti i moći kao da sjede u institucijama bilo kojeg sistema, ali su se, eto, našli u socijalizmu pa su tako sjedili u Partiji, SIZ-ovima itd. Velika većina njih nastavila je sjediti u organima vlasti i nakon 1990.

S druge strane, treba naglasiti da je uvođenje samoupravljanja u našim krajevima bio najozbiljniji i najsistematičniji pokušaj uvođenja radničke – industrijske demokracije ikad. U svojoj propulzivnoj fazi to je bio najzanimljiviji eksperiment prevladavanja čisto političke demokracije i ukidanja privatnog i državnog vlasništva. Razvoj samoupravljanja je godinama išao usporedno s izgradnjom, razvojem i napretkom zemlje. Ono je bitno proširilo prostor ekonomskih i društvenih iskustava te poimanja koja su se odnosila na izgradnju socijalizma. U doba njegovog propulzivnog širenja sam horizont društvenih očekivanja radnika, pa i srednje klase, bitno se povećao. Jednostavno rečeno, usprkos svim svojim manama samoupravljanje je dokaz da je drugačiji oblik organizacije proizvodnje i društva moguć i da je socijalistička demokracija niz godina bila propulzivna. Paralelno – to ne treba zaboraviti – standard velike većine ljudi bio je puno bolji nego danas.

Slažete li se s tezom slovenskog sociologa Marka Kržana da je samoupravljanje u Jugoslaviji bilo pokušaj da se vlast tzv. birokracije zamijeni autentičnom vlašću radniče klase?

Slažem se da je samoupravljanje, barem u izvornom obliku, trebalo biti ako ne potpuna zamjena za birokraciju, onda realističnije osnovna protuteža birokraciji. Odnosno, oblik vlasti koji bi birokraciju radikalno ograničavao. No na kraju je prevagu odnijela birokracija.

Koji je po vama bio odnos samoupravljanja i tržišta? Po nekima je uspješno tržište bilo pretpostavka samoupravljanja.

Sigurno je da se problemi potreba ne mogu regulirati partenogenezom iz jedne glave, odnosno jednog centra. Pluralizam društveno-ekonomskih subjekata je nužan. Može se postaviti pitanje je li taj pluralizam morao biti određen tržištem. Mislim ipak da je zanimljivije pitati se kakvim, kako reguliranim tržištem i koje je oblike društvene uzajamnosti to samoupravljanje trebalo pretpostavljati. Povijesno govoreći, samorazumljivo je da se u društvu u kojem je postojalo tržište, kao što je bilo kod nas, a uvodi se i potencira samoupravljanje, to uvođenje nije moglo dobro sprovesti ukoliko tržište nije funkcioniralo. Treba reći da su oblici tržišta postojali i prije kapitalizma, isto kao što je postojao i novac. S druge strane, evidentno je da je društvo u kojem je kapital potpuno neograničen, a tržište jedini arbitar, pogubno za veliku većinu svojih članova i svijet u kojem žive.

Je li Jugoslavija razorena zbog svog samoupravnog eksperimenta koji je trebalo zaustaviti po svaku cijenu ili zbog nečeg drugog?

Ovo zvuči pomalo kao teorija zavjere, a u njih uglavnom ne vjerujem. Antielitizam je danas u modi, no njegov problem je što ne odgovara na pitanje zašto kraj toliko zavjera i elita neke uspiju, a neke ne. Na to pitanje odgovor daje marksizam. Jugoslavenski model, pa i u vrlo reformiranom obliku s kraja osamdesetih, bio je nekompatibilan s kapitalizmom, a osobito s neoliberalizmom, koji je u to doba bio ideologija u punom usponu. Samoupravljanje je sigurno bilo prepreka širenju kapitala i njegovoj kolonizaciji ovih krajeva. Raspad Jugoslavije je pokazao da pretvaranje društvenog u privatno vlasništvo ne može proći bez krvi, okrutnosti i bijede jednih, na kojima cvate bogatstvo drugih. Radilo se o procesu prvobitne akumulacije, ništa novo. Ostalo su uglavnom ideološke tlapnje koje služe tome da se prikrije istina. Iako, konkretna forma raspada bivše države nosi biljeg onih koji su bili osnovni akteri tog raspada, kako lokalno tako i globalno. Borba za vlasništvo, moć i vlast u jednoj višenacionalnoj i višeinteresnoj državi kao što je bila Jugoslavija poprimila je osobito okrutne oblike. To nije bilo nužno, ali je bilo za očekivati. Mislim da bi bilo naivno, s obzirom na složenost ondašnjeg sistema i isprepletenost interesa, precjenjivati ulogu etike u odnosnu na profit. Upravo ta složenost, ali i relativna funkcionalnost sistema, činili su uvođenje kapitalizma u Jugoslaviju kompleksnijim. Jednostavnije govoreći, u Jugoslaviji nije u ozbiljnim razmjerima postojalo državno vlasništvo. I nije slučajno da je nacionalizacija napravljena u ratu 1991. u Hrvatskoj, a u BiH 1994. Bez nacionalizacije ljudi i njihovih svijesti ne bila moguća ni nacionalizacija društvenog vlasništva. Kao što piše Marx, nacionalno bogatstvo i narodna bijeda znače jedno te isto. Dakle, na pitanje zašto raspad zemlje nije tekao kao npr. u Čehoslovačkoj, ne može se odgovoriti navodeći samo jedan razlog, ali se može poprilično precizno konstatirati zašto je tekao tako kako je tekao. ‘Naši’ kapitalistički šićardžije uspjeli su, čak osobito, i izgubiti to tzv. nacionalno bogatstvo. Raspad Jugoslavije, kako po obliku tako i po načinu, dobrim se dijelom objašnjava činjenicom da se radilo o ‘pretvorbi’ društvenog, a ne državnog vlasništva. Da bi se privatiziralo društveno ili opće vlasništvo, to pretpostavlja više krvi… Odnosno, kako piše Marx, ‘kapital se rađa točeći krv i prljavštinu iz svih svojih pora’.

1/1