Različita zbivanja oko brodogradilišta posljednjih dana u javnosti stvaraju utisak o njihovoj oživjeloj aktivnosti. Istina je pak malo drukčija. Prigodni osvrt na činjenično stanje započet ćemo Brodosplitom, jedinim našim škverom koji nije pred ugasnućem, barem zasad. Jer, vlasnik Tomislav Debeljak pretvorio ga je u nešto razmjerno prilagodljivo, organizam nalik vodozemcu koji se zakopava u blato gdje hibernirajući čeka na povoljnije životne uvjete.

Tako i Brodosplit, koji na trenutke proizvodi jeftine metalne brane za obranu Venecije od morskih poplava, ponekad i poluproizvode tj. dijelove kruzera za talijanskog partnera koji zatim ubire većinu dodane vrijednosti. Nakon toga se – ali to znatno rjeđe - na sva zvona udari ugovaranje gradnje nekog novog broda, ili čak dovršenje starog. I taj modus sam po sebi ne bi bio problem, nego znak kakvog-takvog snalaženja na surovom tržištu. No istinska nevolja leži u tome što se pravo stanje iskrivljuje, do zamagljuje proturječnim informacijama.

Navest ćemo dva novija primjera takve prakse. Početkom mjeseca u splitskom škveru priređena je tzv. svečanost novčića, odnosno polaganja kovanice u kobilicu nove gradnje. To je prva ceremonija te vrste u Brodosplitu, ali nećemo se ovdje baviti simboličkim udjelom njegovih aktivnosti. Više nam je u oko upala Debeljakova trijumfalna izjava prema kojoj su se othrvali stanovitoj prinudi na gradnju tankera kojoj je ‘stara struktura’ izlagala škver, ista ona ‘koja je izvukla 40-ak milijardi kuna hrvatskih građana’.

To nažalost nije istina, ili nipošto nije potpuna, jer da jest, sve bi bilo lakše. Jednostavni tankeri ili kontejnerski brodovi, kao i oni za rasute terete, odavno nisu perspektiva cjelokupne europske brodogradnje, a što je itekako poznato. Štoviše, sam je Debeljak svojedobno imao bitno diletantskije ideje o gradnji dotad neviđenih platformi od leda, pa mu je inovacija završila na deponiju promašenih izuma. Ali to bar nikog više ne žulja, za razliku od situacija s neisporučenim gradnjama.

Prije tri mjeseca u medijima je objavljeno da Brodosplitu propada posao – i to u kasnoj fazi - s gradnjom najvećeg jedrenjaka s križnim jedrima na svijetu. Uprava je demantirala vijest, no epiloga i dalje nema, a šteta bi mogla dosegnuti pola milijarde kuna. Tome pridodajmo dubioze za koje npr. Živi zid optužuje Debeljakovu kompaniju i državne političare. Da ne spominjemo sve ranije izvještaje o teškim nepravilnostima u restrukturiranju privatnog škvera javnim novcem. Ali spomenut ćemo daljnje neprincipijelno državno potpomaganje Tomislava Debeljaka.

Upravo to je spomenuo i pulski sindikalist Boris Cerovac ovih dana, na temu nejednakog političkog tretmana hrvatskih brodogradilišta. ‘Ovog proljeća vlada je obznanila’, pojasnio je za Novosti, ‘da više nikome neće dati garanciju za brod. Mjesec dana kasnije dali su Brodosplitu.’ Škveru navodno već restrukturiranom, dakle, a što Uljanik - bez obzira na privatizaciju - nikad nije bio. I, da se razumijemo, nije sporno ispomaganje strateških industrija na taj način.

- Sporno je to što Uljaniku ne daju šansu, sad kad imamo neopterećen žiro-račun i novu perspektivu za ugovaranje niza gradnji. Uz više započetih koje treba završiti, a to je direktni interes države. Vlada je odlučila pomoći i Brodosplitu i 3. maju, što je pohvalno, ali istovremeno pušta Uljanika da sasvim propadne. Ja to ne mogu protumačiti drukčije nego nečijim kratkovidnim političkim interesom - rekao nam je Cerovac o tome malo izdašnijem polaganju novca u brodske kobilice.

U favoriziranje Rijeke naspram Pule uključeni su i SDP-ovci, baš kao i u sveukupno dugogodišnje masakriranje domaće brodogradnje. Što se HDZ-a tiče, tome pribrajamo najnoviju kombinatoriku s mogućim guranjem Debeljaka za strateškog partnera 3. maja, nakon propalih nastojanja s Kinezima. Nešto bolno slično tome viđali smo ranije u Puli, s Dankom Končarom u glavnoj roli. A ta nas trauma obavezuje da ne zaboravimo Brodotrogir, četvrti naš škver po veličini.

Danas je on također na koljenima, u predstečaju i s posve neizvjesnom budućnošću. Končar i dalje odigrava figure tipa ne-zna-se-vlasnik, jednostrano je razvrgnuo kolektivni ugovor, a broj zaposlenih se neprestano osipa. Uloga državne politike u takvim je muljažama presudna, dok i ova vlada uporno nastavlja davati neopravdano bjanko-povjerenje istim kompromitiranim likovima. A zauzvrat se upušta u licemjerno te kapriciozno optuživanje radnika – sad primarno onih u Puli – za dovođenje brodogradnje u navodno bezizlaznu poziciju.