Smješten na sutoku rijeka Like i Glamočnice, uz prugu koja spaja Zagreb sa Splitom, selo Medak dijeli istu sudbinu kao i većina ostalih ličkih sela. Stanovnika je sve manje iz godine u godinu. Mještani kažu da više ne važi ona narodna izreka ‘Lika sav svijet naseli, a sebe ne raseli‘. Da su mještani u pravu govori podatak po kojem je u Metku 1991. godine bilo 531 stanovnika, dok ih je danas, dvadeset pet godina kasnije, svega 62. Bilo bi u Metku manje mještana čak i da nije bilo rata, tvrde preostali stanovnici, ali je rat ovo selo opustošio i raselio. Danas u njemu uglavnom staračko stanovništvo, koje zahvaljujući skromnim mirovinama opstaje u ovom podvelebitskom kraju.
Nekad nas je u selu bilo neuporedivo više. Samo u obližnjim kućama sjećam se da je bilo po devetoro, desetoro, pa čak i jedanaestoro djece – Bosiljka Dejanović
Tek tokom nekoliko ljetnih mjeseci može se steći utisak da selo oživi, ali već prvih dana jeseni ono se vraća svojoj tišini i tek tada je najvidljivija pustoš u kojoj prebivaju stanovnici Metka. Većina u ratu razrušenih kuća danas je obnovljena, ali tek iz poneke vidi se dim. Života je sve manje, baš kao i stanovnika. Nekada obradive njive uz rijeku Liku danas su obrasle trnjem, a tek ponegdje, na velikom i plodnom Medačkom polju, može se vidjeti po koje stado ovaca. Da nije magistralnog puta koji Gospić spaja sa Gračacem, i buke koje stvaraju vozila, reklo bi se da je ovo selo već poodavno izgubilo bitku sa smrću. Ipak, nije baš tako, tvrdi ono malo preostalih žitelja, koji se teškom mukom, voljom i upornošću, bore za život ovoga sela.
Božidara Travicu zatekli smo na traktoru. Ore jesenju brazdu i u kratkom predahu od teškog seoskog posla nudi nas ličkom šljivovicom. Život je proveo u Zagrebu, pa se, otkako je u mirovini, vratio rodnom selu zajedno sa suprugom. Kaže da uživa u seoskim poslovima i da se gradske buke više nikada ne bi poželio.
- Ovdje je pravi život. Čist zrak, čista voda, zdrava hrana. Šta čovjek više da poželi. Meni nigdje nije lijepo kao ovdje gdje sam se rodio. Iako sam u sedmoj deceniji, sve seoske radove uspjevam pozavršavati. To mi donosi nešto koristi, a najviše zadovoljstva. Držim čak i konje, one ličke, po kojima je ovaj kraj i poznat. Djeca su mi odrasla, pa se supruga i ja brinemo samo o sebi i ništa nam ne nedostaje - kaže Božidar.
Idući dalje kroz selo nailazimo na stari pravoslavni hram Svetog Jovana Krstitelja, koji je na samoj obali rijeke Like podignut još 1688. godine. U svojoj istoriji ovaj hram je, baš kao i samo selo, nekoliko puta rušen i obnavljan. U 17. stoljeću ovdje je bio manastir, posljednjih godina hram se obnavlja, a izgrađen je drveni objekt kako bi se u ovoj pravoslavnoj svetinji nastavio odvijati monaški život. Kraj manastira u Metku zatičemo Stevana Grubića, koji je sa svojih 76 godina preživio dva rata, dva izbjeglištava i mnogo toga još. Stevan danas vodi računa o manastirskom hramu, a i zvonar je. Kaže da najčešće zvoni kada u selu neko umre. U drugim prilikama rijetko, jer ovdje - kaže nam Stevan - nema ništa novo sem smrti.
- Život je napustio ovo selo 1995. godine. Ja živim od mirovine koja iznosi hiljadu kuna, a imam nešto i ovčica. Živim sa ženom i majkom, koja ima 99 godina. Sin mi živi u Bosni, u Gradišci. Uzorem što mogu i ponešto zasadim. Bilo bi mi lakše da imam traktor, ali nemam, pa sve moram plaćati, priča Stevan, čija izbjeglička odiseja ne može stati u nekoliko rečenica, jer je za desetak godina stranstvovanja van rodne Like prošao mnoga mjesta ne bi li pronašao mjesta za sebe i svoju porodicu.
- Najprije sam otišao u Gradišku, potom u Banjaluku, pa u Srbiju u mjesto Puhovo, pa u Veliku Moštanicu, da bih se potom vratio u Gradišku. Bio sam čak i u Crnoj Gori. Svuda me bilo. Vratio sam se 2008. godine, a žena nešto prije mene. Vidio sam da za mene nigdje nema mjesta sem u rodnom selu, na rodnom ognjištu. Na sreću, moja kuća nije bila zapaljena, samo su poskidana vrata i prozori. Uz pomoć obnove ponovo sam vratio na kuću prozore i vrata. Vlasti mi nisu pravile probleme, tako da sam, kada sam se vratio, u policiji sve obavio za pet minuta. U Srbiji nema mjesta za mene, ali u Bosni je bilo bolje, jer ljudi govore kao mi, ne razlikujemo se. U Srbiji nikako nisam mogao, kao ni u Crnoj Gori. Sada sam u svom selu, među svojim ljudima - kaže Stevan, zadovoljan što starost provodi u rodnoj Lici, na ognjištu svojih djedova.
Mirko Zagorac iz Metka gotova sav život proveo je u ovom ličkom selu. Kaže da se nigdje ne osjeća lijepo kao tamo gdje su Velebit i rijeka Lika. Vratio se nakon izbjeglišta čim su se zato stekli najosnovniji uslovi.
- Prvi put sam u Medak došao iz Srbije 2002. godine. Kuća mi je bila minirana, i to više od mjesec dana nakon Oluje. Pet godina sam se borio da bi mi se obnovila kuća. Na kraju sam uspio i vratio se u svoj Medak. Sada sam zadovoljan što sam na svom i što ne dam da propada ono što sam stvarao, jer sam ovdje oženio, ovdje su mi se rodila djeca, a ovdje mislim i umrijeti - odrješit je Zagorac. Bosiljka Dejanović danas ima 81 godinu. Ova vitalna starica, nekad profesorica matematike i fizike u Gospiću, dobro se sjeća odrastanja u rodnim Novakovićima.
- Nekad nas je u selu bilo neuporedivo više. Samo u obližnjim kućama sjećam se da je bilo po devetoro, desetoro, pa čak i jedanaestoro djece. Živjelo se teško i vrlo često nije bilo dovoljno hrane. Sjećam se priče moje bake koja mi je govorila da je od sve hrane u kući bilo najviše soli. Baka je pričala kako je jedno od djece tražilo hljeba, a kada je ona rekla da ga nema, dijete je od nje tražilo da zamjesi hljeb. Tada je baka rekla da bi zamijesila, ali da nema od čega. Takva vremena su prolazila, ljudi su se borili, radili po cijeli dan da bi se živjelo bolje. Zdravo smo odrastali, družili se jedni sa drugima i igrali se sa djecom u kraju. Nije bilo ni televizora ni telefona, a kada je djed kupio televizor to je u selu dočakano sa čuđenjem. Ljudi se nisu mogli nagledati te čudesne kutije. Nije neimaština bila nedostatak kako se to danas nekome čini, jer smo bili zdravi i zadovoljni onime što imamo. Danas imamo sve i više nego što nam treba, a uvijek se žalimo kako nam nešto nedostaje, a ljudi su, čini mi se, mnogo nezadovoljniji nego onda kada je svega bilo malo - kaže Bosiljka, sretna što pamti i vrijeme prije više od sedam decenija. Zbog toga još više voli svoje selo i svoj rodni kraj, zbog čega joj teško pada kada ga ostavi tokom zimskog perioda da bi obišla svoje dvije kćerke koje žive u Srbiji i Crnoj Gori.
Za bivše nositelje stanarskih prava država je u Medaku izgradila i višestambenu zgradu, ali stoji gotovo prazna pošto su stanari još uvijek negdje daleko. Tiho i pomalo bojažljivo, mještani Metka kažu da ih je lokalna vlast u Gospiću potpuno zaboravila. Niti ih tko obilazi niti im šta nudi, a ističu kako su i sami na lokalnim izborima dali glas aktuelnom gradonačelniku. Da bi se posjekla obična živica uz put, mještani kažu da je potrebno deset puta pokucati na vrata gradonačelnika. Ipak, ne odustaju da žive tamo gdje su se rodili, gdje su im pradjedovska groblja, ali i upomene na život prije nekoliko decenija kada je škola u ovom ličkom selu bila puna đaka.
Sela Medačkog džepa nažalost su postala poznatija nego ikad, kada su u septembru 1993. godine pripadnici HV-a poveli jedinu hrvatsku ratnu operaciju koja se našla pred domaćim pravosuđem, ali i kao jedinu vojnu akciju u kojoj na srpskoj strani uopće nije bilo ranjenika, već samo poginulih i ubijenih: 46 vojnika, osam milicionera i 36 civila, od kojih 26 starijih od 60 godina. Među žrtvama je bilo i 17 žena. Tragedija Medačkog džepa odvijala se pred očima kanadskog bataljona UNPROFOR-a, a poginulo je i deset pripadnika HV-a. UNPROFOR-ovi vojnici jedini put tokom ratnih strahota devedesetih, nisu bili samo pasivni promatrači, već su i sami tri dana vodili nedovoljno razjašnjenu borbu s hrvatskom vojskom i policijom. Područje Medačkog džepa 19. septembra posjetio je komandant, francuski general Jean Cot, koji je tada izjavio: ‘Nisam našao znakove života, ni ljudi, ni životinja, u nekoliko sela kroz koja smo danas prošli. Razaranje je potpuno, sistematsko i namjerno.’
Predmet ‘Medački džep’ najprije je otvoren u Hagu, gdje je podignuta optužnica protiv trojice generala HV-a, Rahima Ademija, Janka Bobetka i Mirka Norca, dok je istraga protiv četvrtog, generala Petra Stipetića, obustavljena jer je uspio dokazati ‘paralelnu liniju zapovijedanja’. Ključnu ulogu u ovoj akciji imao je Janko Bobetko, kojeg je smrt spasila od izručenja Hagu. Slučaj je potom 2005. godine završio u nadležnosti hrvatskog pravosuđa, kao jedan od testova na putu Hrvatske prema članstvu u Evropskoj uniji. Iako su se tokom suđenja čule šokantne priče, Županijski sud u Zagrebu na kraju je Ademija, vršioca dužnosti komandanta Zbornog područja Gospić, oslobodio svih optužbi. Optuženog Norca, komandanta operacije, proglasio je krivim, za što je dobio šest godina zatvora.
