>

novosti logo

Desni narezak

Donosimo sedam točaka na kojima Andrej Plenković dokazuje svoju domoljubnu pravovjernost, nastojeći obesmisliti desničarske i ultrakonzervativne optužbe za vođenje izdajničke i anacionalne politike. One dokazuju da premijera ponajprije zanima da sačuva svoju vlast u stranci, a ne da dubinski reformira HDZ

Gotova sva relevantna politička aktivnost u proteklih nekoliko mjeseci koncentrirala se na desnoj strani političkog polja. Predsjednik HDZ-a i Vlade Andrej Plenković ne mora se baviti razvijanjem strategije i taktike za obranu od napada i inicijativa lijeve i liberalne opozicije, nego je sasvim posvećen učvršćivanju svojih položaja okrenutih prema ‘suverenističkoj’ desnici, kako onoj izvan HDZ-a, pa i izvan uže shvaćene politike, tako i onoj opasnijoj unutarstranačkoj koja se dijeli na najmanje dvije neformalne i neorganizirane frakcije oličene u Milijanu Brkiću i Davoru Ivi Stieru. Učvršćivanje položaja u Plenkovićevom slučaju znači prepoznavanje tema koje bi mogle biti iskorištene za udare zdesna, a zatim zauzimanje stavova koji će unaprijed izići u susret zahtjevima i otupiti oštricu kritike te promptno reagiranje na teme koje iznenada suknu s te strane političkog spektra, i to takvo reagiranje koje cilja na protivničku neinformiranost i nedoraslost razumijevanju problema. Trenutno je sedam glavnih točaka na kojima Plenković dokazuje svoju domoljubnu pravovjernost, nastojeći obesmisliti desničarske i ultrakonzervativne optužbe za vođenje izdajničke i anacionalne politike: mi već činimo, ili ćemo činiti, sve to što vi zagovarate, samo to činimo pametno i civilizirano. To je najbolji dokaz o Plenkovićevim namjerama u HDZ-u. Njega ponajprije zanima da sačuva svoju vlast u stranci, a ne da dubinski reformira HDZ: iza njega su, uostalom, gotovo dvije i pol godine nevoljkog čačkanja po površini i učvršćivanja nekih od najtvrdokornijih zabluda i zastranjenja HDZ-ove politike i hrvatskog društva, uz neizbježno zaklinjanje u nauk Franje Tuđmana i potkupljivanje braniteljske populacije novim materijalnim i simboličkim povlasticama.

Bosna i Hercegovina

Premijer je uspio staviti na europski politički stol temu položaja Hrvata u Bosni i Hercegovini, i čini se da ne kani odustati od inzistiranja na svojoj novopronađenoj vanjskopolitičkoj opsesiji, uključujući i parlamentarnu deklaraciju o tome, ali ne vidi se da ofenzivniji pristup Zagreba rezultira ikakvim pomacima, osim kad je riječ o jačanju hrvatsko-srpskog savezništva u BiH, niti da nailazi na razumijevanje dublje od kurtoazije dijela europskih birokrata u Briselu. S druge strane, nailazi na snažan otpor u bošnjačkim političkim redovima, koji naravno uključuju i Željka Komšića, novoizabranog hrvatskog člana Predsjedništva BiH, ali i u dobrom dijelu međunarodne politike. Osim u Ustavu Republike Hrvatske i u navodnom duhu Dejtonskog sporazuma, Plenković pronalazi opravdanje za aktivno bavljenje Bosnom i Hercegovinom u tezi da nitko bolje od Hrvatske ne poznaje BiH i da nitko bolje od Hrvatske ne zna što je politički potrebno Bosni i Hercegovini: s obzirom na gotovo tridesetogodišnju hrvatsku politiku u BiH i prema BiH, to pokriće za akciju više zvuči kao uvrijeđena ciničnost nego kao konstruktivno i suvislo polazište za inzistiranje na političkoj ravnopravnosti i konstitutivnosti Hrvata u BiH koje jesu donekle dovedene u pitanje.

Na načelnoj razini Vlada se zalaže za poštivanje ljudskih prava, dok u praksi ne bira sredstva da izbjeglicama i migrantima onemogući ulazak u Hrvatsku

Da bi mogla igrati ikakvu ulogu u unutrašnjim pitanjima Bosne i Hercegovine, Hrvatska prethodno treba steći kakvu-takvu političku vjerodostojnost u tom pogledu, a vjerodostojnost se ne stječe slijepim podupiranjem Tuđman-Šuškove vizije bosanskohercegovačke državnosti, nego suočavanjem s vlastitim pogreškama: među njima prednjači kontinuirana politika daljnjeg unutrašnjeg dezintegriranja BiH i udaljavanja Hrvata od zemlje čiji su konstitutivni narod. Plenković, međutim, nije kapacitiran za tu vrstu promjene kursa.

Izbjeglice i migranti

Ekstremna desnica ne posustaje u širenju straha od nesretnika koji se s Bliskog istoka i nekih zemalja Afrike pokušavaju domoći bogatijih država Europske unije, a Hrvatska se nalazi na tom njihovom mučnom putu. Na načelnoj i deklarativnoj razini, Vlada se zalaže za humanost i poštivanje osnovnih ljudskih prava, dok na praktičnoj razini ne bira sredstva da izbjeglicama i migrantima onemogući ulazak u Hrvatsku iz Bosne i Hercegovine. Valja zadovoljiti i Brisel i Berlin, ali valja i ušutkati domaću ksenofobnu desnicu te pokazati da je Hrvatska sposobna za obranu vanjske granice Europske unije od neželjenih namjernika iz islamskog svijeta. Više uglednih međunarodnih organizacija za ljudska prava i više uglednih zapadnih medija izvijestilo je o kontinuiranoj brutalnosti hrvatske granične policije prema migrantima u proteklih nekoliko mjeseci, no Ministarstvo unutarnjih poslova – na čelu s Davorom Božinovićem, najbližim premijerovim suradnikom – hladnokrvno je demantiralo sve takve izvještaje: znaju da su minimalne mogućnosti za dokazivanje policijskog nasilja i protuzakonitosti, jer su žrtve bespomoćni i očajni ljudi kojima nije do istjerivanja pravde nego do boljeg života.

Vukovar

Bilo je, naravno, jasno da će pojačani policijski i svekoliki istražiteljski angažman na rasvjetljivanju srpskih ratnih zločina nad Hrvatima u Vukovaru 1991., angažman potaknut vukovarskim prosvjednim skupom koji se zbio mimo volje vrha HDZ-a, rezultirati hapšenjima i određivanjem pritvora: država je morala dokazati da nešto radi, a što se, kako i zašto uradilo vidjet će se u predstojećim fazama postupaka protiv – zasad – dvojice građana Vukovara srpske nacionalnosti. I za Hrvate i za Srbe u Vukovaru bilo bi dobro da se otkriju zločinci, ali teško je vjerovati u istinu do koje se dolazi pod pritiskom nacionalističkih političkih okupljanja i atmosfere linča, kao što je teško imati povjerenja u istražna tijela koja uglavnom ne žele čuti da su u Vukovaru, u ljeto 1991., ubijani civili srpske nacionalnosti, a za to, također, nitko nije odgovarao. Istražna tijela ne žele čuti jer Plenkoviću ne treba još jedna točka sukoba s desnijima od sebe: pritom se očekuje široko razumijevanje za takvu političku strategiju, koja Hrvatsku navodno štiti od mraka viđenog u vrijeme vladavine Tomislava Karamarka i Zlatka Hasanbegovića.

Srbija

Plenković i njegovi bliski suradnici shvaćaju da su pregovori Srbije o pridruživanju Europskoj uniji tema koju desničari pažljivo prate i čekaju krivi korak aktualne vlasti, a shvaćaju i to da će tako ostati i u idućih najmanje nekoliko godina, koliko će potrajati ti pregovori. Zato Hrvatska već sad zauzima negativan stav. Ministrica vanjskih i europskih poslova Marija Pejčinović Burić u ponedjeljak je u Briselu izjavila da se Srbija nije spremna suočiti s prošlošću.

Odgađanje je jedna od Plenkovićevih omiljenih metoda za nošenje s tematikom koja bi ga mogla izvrgnuti napadima zdesna, kao što je to slučaj sa zabranom upotrebe ustaških simbola

‘U Srbiji, nažalost, i dalje nema političke volje za suočavanjem s prošlošću i odustajanjem od ideologije iz 90-ih godina prošlog stoljeća, što ozbiljno dovodi u pitanje spremnost za rješavanje drugih pitanja koja su posljedica raspada bivše države, kao što je pitanje granica, ili onih koja su posljedica agresije na Hrvatsku, kao što su pitanja nestalih ili suđenja za ratne zločine’, rekla je ministrica. Ova ocjena u velikoj je mjeri točna, no i ovdje Hrvatskoj fatalno manjka vjerodostojnosti, kao i u pitanju Bosne i Hercegovine: što je s hrvatskim odnosom prema ‘vlastitim’ ratnim zločinima? Koliko je ljudi osuđeno za zločine u ‘Oluji’? Ne radi se, dakle, o konstruktivnom argumentu, nego o političkom stavu, a to je luksuz koji Hrvatska može sebi dopustiti, ili misli da može, jer je članica EU-a, za razliku od Srbije.

Obrana i sigurnost

Vlada Andreja Plenkovića otpočetka je vođena na način da se maksimalno suzi prostor za kritiku s domoljubno-militarističkih pozicija, pa se odala ulaganju u naoružavanje i općenitoj militarizaciji javnog života. Za to je zadužen Damir Krstičević, potpredsjednik Vlade i ministar obrane, koji ne prestaje ponavljati svoje dosadašnje uspjehe na tom planu, a među uspjesima naročito se izdvaja ‘povratak pobjedničke Hrvatske vojske u Vukovar i Sinj’, kao da su ti gradovi bili pod nečijom okupacijom dok se nije pojavio ministar-osloboditelj. Financijski najkrupnija pritom je odluka o kupovini dvanaest višenamjenskih rabljenih borbenih aviona F-16 od Izraela: radi se o poslu teškom oko 500 milijuna dolara. Stvari s tom kupovinom, međutim, počele su se komplicirati, jer su Izraelci poduzimali vlastite elektroničke i softverske prepravke i dogradnje na avionima proizvedenima prije tridesetak godina u Sjedinjenim Državama, pa zapinje s američkim zelenim svjetlom za takav transfer američke tehnologije u Hrvatsku. Očekuje se rasplet, ali teško da će propasti hrvatska nakana da se u ovom času potroši ogroman novac za iracionalnu utrku u naoružavanju s još iracionalnijom Srbijom.

Totalitarni simboli

Premijer i šef HDZ-a uporno odgađa donošenje jasne odluke o zabrani javne upotrebe ustaških simbola: odgađanje je, inače, jedna od njegovih omiljenih metoda za nošenje s tematikom koja bi ga mogla izvrgnuti žešćim napadima zdesna. Stalno se u javnost puštaju kojekakvi probni baloni o tome kako će precizno biti regulirano javno isticanje ustaškog znamenja i kako će se tretirati ‘Za dom spremni’ u grbu ratnih jedinica HOS-a, spekulira se o pravilima i iznimkama, a za to vrijeme na različitim razinama traje rehabilitacija ili relativizacija ustaštva i NDH, jer je kreiranje iznimaka, zapravo, koketiranje s revizionizmom i sa širenjem međuetničke mržnje. Premijer opet misli na svoj položaj i na svoj komfor na tom položaju, a ne na zdravlje hrvatskog društva.

Ljudska prava

HDZ-ov nedavno izglasani Zakon o udomiteljstvu nije predvidio mogućnost da istospolni parovi udomljavaju djecu, a to znači da Plenković i družina sad ne žele ni pomišljati na to da se homoseksualnim bračnim partnerima omogući usvajanje djece. HDZ je ostao nepokolebljiv, unatoč tome što su na tom pitanju ostali bez podrške ključnih koalicijskih partnera – Hrvatske narodne stranke i Samostalne demokratske srpske stranke, i unatoč tome što se najvjerojatnije radi o protuustavnom zakonskom rješenju, jer diskriminira ljude na temelju onoga što oni jesu. Važnije je ne otvarati vrata nasrtajima Željke Markić i sličnih ultrakonzervativaca s političkim pretenzijama. Sljedeći je izazov novi Zakon o pobačaju. Plenković se za početak opredijelio za odgađanje, odnosno za prolongiranje roka u kojem mora biti donesen zakon, a kad se taj rok jednom ipak primakne, vjerojatno će se potruditi da Hrvatska ženama maksimalno oteža pobačaj, jer je svakom normalnom jasno da bi potpuna zabrana bila kontraproduktivna u svakom pogledu.

1/1