Kad smo Miću Mađerčića iz Živković Kose priupitali za godine, tek je na trenutak zastao, zaškiljivši na jedno oko.
- Za nekoliko mi je dana 19. rođendan, pa sami računajte - ispalio je kao iz topa, pa jednakom brzinom nastavio tumačiti.
- Džabe kontate, vidim da vam je to viša matematika! Evo ovako: rođen sam prestupne godine, 29. veljače, pa slavim tek svaki četvrti rođendan. Tako da iako ću ga po kalendaru proslaviti devetnaesti put, navršit ću ravno 76-u - mudro nam je prošli tjedan rekao naš slavljenik.
Zatekli smo na vrginmoškoj tržnici, dok je na prodaju nudio šaroliku robu uredno poslaganu na malom stoliću i oko njega: svačega je tu bilo, od stripova iz 1970-ih i 1980-ih do CD-ova izvođača za koje je rijetko tko od današnjih mlađih slušatelja čuo – uglavnom su to zvijezde nekadašnje novokomponirane narodne muzike, poput Nade Mamule, Esme Redžepove, Tozovca, Safeta Isovića, Mehe Puzića... A ispod stola različita željezarija i drvenarija, pa mnoštvo predmeta od kože i plastike za koje će današnji kupac teško pogoditi čemu služe. Učinilo nam se da je najviše dijelova različitih strojeva i alata te male kućanske opreme poput mehaničkih, ručnih mlinaca za kavu ili meso, lonaca i tkoznakakvog posuđa. Mići je ovakvo trgovanje odavno u krvi: još kao mladić skupljao je pa preprodavao sličice nogometaša i značke, pa s ponosom kaže kako je 'u poslu' već više od šest desetljeća.
- Svega vam ima u ovom mom malom 'dućanu', kroz koji popunjavam svoj kućni budžet. Uporan sam, iako ne ostvarujem neku značajnu zaradu, pa svakoga tjedna obiđem nekoliko tržnica, počev od ove u Vrginmostu, preko Vojnića do Karlovca, a ponekad i Gline. Moja roba nema fiksne cijene, radije se držim jednostavne formule 'daj šta daš'. Važno mi je da nekakvom zanimacijom ubijem vrijeme, pa tek potom da ponešto prodam. Ponekad to bude ništa, a ponekad zaradim euro ili dva. Ali i to je dovoljno za kruh, tako da opet ispadne dobro, bitno da se krećem. Već me poznaju po pijacama, pa se često desi da nekome nebitan predmet dobijem na dar, da ga prodam i tako zaradim. S vremena na vrijeme obiđem firme koje otkupljuju staro željezo, pa i tamo pronađem štogod zanimljivog - tumačio nam je Mićo svoju životnu i poslovnu strategiju.
Žalim za lijepim vremenima, ali sami smo krivi za sve. Došao je rat koji nikome nije trebao. Poslije njega više ništa nije isto. Unesrećene su porodice svih vjera i svih nacija, kaže Mićo
U Živković Kosi živi s osam godina mlađom suprugom Dragom; par će uskoro obilježiti 52. obljetnicu braka. Sin Branko je odrastao i sa svojom je obitelji već dugo u Njemačkoj. Mirovine koje supružnici primaju, zajedno jedva prijeđu četiri stotine eura, pa im svaki cent što kapne sa strane ipak puno znači.
- Uspijevamo mi preživjeti s našim penzijama, za osnovnu hranu i režije se ima, ali ne živimo u izobilju. Puno nam je gore nego prije rata: e to su bila vremena, tkogod je želio raditi, mogao je, posla je bilo na sve strane, a zdravstveno osiguranje besplatno i još puno drugih privilegija. Danas je mnogo teže, kao da se nitko ne osvrće na starije i nemoćne ljude. Svatko vodi svoju brigu, nema više druženja, pjesme i one socijalne sigurnosti, svi su sve zabrinutiji za svoju neizvjesnu sudbinu. Žalim za lijepim vremenima, ali sami smo si krivi za sve. Došao je rat koji nikome nije trebao, osim možda lopovima i profiterima. Poslije njega više ništa nije isto. Unesrećene su porodice svih vjera i svih nacija - razmišlja Mićo.
Oluja je Mađerčićeve nakon dugog i mučnog putovanja potjerala sve do Kljajićeva u Vojvodini, u koje su, poput tolikih drugih, dospjeli bez svega što su godinama stjecali i što su im pređi ostavljali u nasljeđe. Ostale su u Živković Kosi četiri krave i nekoliko svinja, puni tavani i podrumi, poljoprivredni strojevi i alati u gospodarskim zgradama, velika kuća brižno pretvarana u porodični dom. U vojvođanskom su prihvatilištu za izbjegle dobivali po tri obroka svakoga dana, a tko je htio raditi, mogao je neku crkavicu zaraditi tek na poljima i njivama domicilnog stanovništva.
- Kad nam je nakon dvije godine takav težak i isprazan život postao nepodnošljiv, sin Branko se sa ženom zaputio prema Njemačkoj, a moja Draga i ja vratismo se na Kordun. Tek po povratku shvatismo da nismo ni trebali bježati. Hrvatska vojska nije ovdje ubijala nikoga tko je ostao, a sačuvali bismo i kuću i imanje, koje vjerojatno ne bismo zatekli devastirano, uništeno i temeljito opljačkano. Dugo je trebalo da prebrodimo krizu novog početka, nakon svih godina u kojima smo stvarali za obitelj i ulagali u domaćinstvo. Bilo je teško prihvatiti činjenicu da je sve to otišlo u nepovrat, osjećati se kao da smo jučer rođeni i to bez igdje ičega - prisjeća se Mićo prvih povratničkih godina.
Odmalena vedar, snalažljiv i radišan, Mađerčić je život brzo dovodio u red, pa ne čudi što i sadašnju prodaju sitničarije po kordunskim i banijskim tržnicama smatra tek hobijem koji mu pomaže da 'ne zahrđa'. Očito, takve ga aktivnosti i dalje čine vitalnim i zadovoljnim, pa se i njegova ponuda zainteresiranim kupcima da plate koliko žele doima iskreno i uvjerljivo, a ne kao pomno osmišljeni marketinški trik u svrhu profita i perfidnog iznuđivanja.
