Kad smo 33-godišnju Nevenku Dokić iz Kupljenskog na Kordunu upitali zašto nije podnijela zahtjev za obnovu svoje roditeljske kuće koja je tijekom vremena i u potresu stradala do tolike mjere da joj se krov svakog časa može urušiti, odgovor mlade žene koja godinama njeguje teško bolesnog oca, 67-godišnjeg Boška, otkrio nam je svu njezinu dobrotu utemeljenu na hrabrosti, duhovnosti i jednostavnom ljudskom poštenju.
- Naša je drvena kuća vrlo stara, već se godinama malo pomalo 'krivi' i za svakog jačeg vjetra, pogotovu olujnog, škripi. Tako da sadašnja oštećenja nisu sva od potresa. Svi poznati su mi govorili da iskoristim tu katastrofu za konstrukcijska ojačanja i obnovu na teret države, ali ja to nisam htjela: ne bih mogla mirno spavati kad znam kolikima je potres doista uništio dom. Meni ipak nije. Ne bude li drugog načina da se popravi, neću ga popravljati prevarom, neka se radije sruši sam od sebe – odgovorila nam je.
Trošnu drvenu kuću na samom kraju strmog zaselka Dokić Jarka gradili su djedovi njezina oca; stara je više od 150 godina i krovne su grede napukle na par mjesta. Nevenka i Boško podbočili su je najbolje što su umijeli da zaustave urušavanje, ali ona se sve više naginje i sve zloslutnije škripi. Ipak, nevolje porodice Dokić započele su puno prije kraja 2020. i niza potresa koji su pridonijeli lošem stanju stare drvenjare. Tata Boško je do početka turobnih devedesetih i raspada Jugoslavije punih trinaest godina radio u velikokladuškom Grupexu, a onda je nekoliko godina prije rata, da više ne bi morao putovati do susjedne Bosne i Hercegovine, pronašao posao u svom mjestu, odnosno u poduzeću Četrnaesti maj.
- U toj je firmi radilo pedesetak ljudi, uglavnom iz Kupljenskog i okolice. U njoj sam, zajedno sa svojim ocem, pet godina radio na proizvodnji blokova i sve bi bilo u redu da s početkom rata nismo doznali da direktor, koji je brzo pobjegao u Banjaluku, nikome od nas nije uplaćivao radni staž i druga obavezna davanja. Tako da su mi te radne godine nepovratno propale. Onda sam se teško razbolio, toliko da više nisam bio sposoban za nikakav posao. A da bih ostvario pravo na mirovinska primanja, potrebno je najmanje 15 godina radnog staža, koliko bih imao da mi se računa rad u Četrnaestom maju. Ovako, nemam nikakvih primanja i ne znam što bi bilo sa mnom da nije moje Nevenke - objašnjava nam Boško.
Nemogućnost upisa radnog staža ostvarenog u propaloj tvrtki bila je prva nevolja od još žešćih koje će Dokićeve snaći: kad je počela Oluja, u staroj porodičnoj kući živjeli su pored njih dvoje Boškovi roditelji Nenad i Milka, supruga i mama Jadranka te kći i sestra Bojana. Nevenka je bila malešna djevojčica kad su svi zajedno bježali prema Srbiji; skrasili su se isprva u Vrnjačkoj Banji, a poslije dvanaestak mjeseci preselili u vojni kamp pokraj Niša. Daleko od doma, u nimalo zavidnim životnim uvjetima, sve su više čeznuli za svojim Kordunom. Djed Nenad i baka Milka prvi su se vratili da istraže situaciju: jasno, kuća je bila devastirana i opljačkana, pa su je morali polako popravljati. Ostatak porodice pridružit će im se 1998. Negdje u to doba jedna će im humanitarna organizacija donirati nužno potrebnu peć, a od nove će države dobiti kravu i par ovaca. Nenad, za razliku od sina, uspijeva ostvariti i četiristotinjak kuna mirovine, pa život Dokićevih kreće ispočetka.
- Moji su roditelji odmah po povratku podnijeli zahtjev za obnovom, ali im nije udovoljeno jer nismo imali 'valjan' vlasnički list za kuću na koju je nasljedno pravo polagalo desetak članova obitelji, među kojima i pređi umrli prije stotinu godina! Budući da novca za odvjetnika nije bilo, ostadosmo bez obnove kuće devastirane u ratu, no ja ipak posljednjih pet-šest godina pokušavam na sve moguće načine naknadno riješiti taj problem. Ali, iako sam zakucala na mnoga vrata, ništa od toga, sve je uzalud - kaže Nevenka.
Nakon Boškovih roditelja, prije desetak godina umrla je i Jadranka, pa su tata i kći ostali sami, a Bojana je krenula svojim putem. Nevenka bolesnog oca ni na trenutak ne ostavlja samog: sva je briga o njemu na njezinim mladim plećima, iako nikakvih primanja nema jer nigdje nije zaposlena. Bori se kako zna i umije, njegujući pritom i ostale starce u njihovom i drugim zaselcima: gotovo svakodnevno ih obilazi, kupuje im namirnice i lijekove, posprema kuće, cijepa i unosi drva... Tako tu i tamo ipak ponešto zaradi.
- Pazimo na svaki cent i stvarno nam nije lako, no čim me obuzmu depresija i beznađe pomislim na sve one koji još teže, pa skupim snagu i guram dalje. Izračunala sam da bismo se nekako provlačili kad bih mjesečno mogla namaknuti bar 250 eura, ali rijetko koji mjesec toliko zaradim. Ima dana kad rintam od jutra do mraka za pet do deset eura. Pored svega, sve te starije ljude kojima pomažem obilazim pješice, a neki žive i po pet kilometara od naše kuće. Moj je tata bolestan, no to mi njegovo stanje daje snage da ustrajem. I to unatoč tome što sa svoje 33 godine imam osjećaj da život prolazi mimo mene i da ga neću tako lako sustići – otvorena je Nevenka, svjesna nezavidne stvarnosti koju proživljava najbolje što može.
Čim zaradi koji euro, odmah plati struju i TV-pristojbu; zna da tata najviše voli biti pred ekranom, pa su joj te stavke ponekad važnije i od kruha; uostalom, uštedi nekako za brašno i sol, pa ga sama ispeče. U proljeće prione obrađivanju povelikog vrta, pa dio uroda spremi za zimnicu. Najvažnije joj je pritom da bude dosta krumpira, luka i kupusa – i da ih sačuva pred divljim svinjama.
- Provela sam lijepo djetinjstvo, u Vojniću sam završila osnovnu školu i jako sam vezana uz cijeli naš kordunaški kraj. Nažalost, ovo selo odumire, ljudi je u njemu sve manje i već me sada hvata strah da ću jednoga dana biti tu potpuno sama. Ali neka, važno mi je samo da moj tata što dulje poživi – završava bez žalopojki ova mlada žena koju život do sada nijednom nije pomazio.
