Sada se iz sveg glasa i po svim medijima kao djeca veselimo onom istom što smo prije samo godinu dana smatrali svojom zlom srećom. Turizmu. Dolaze turisti, bit će bombona. Kad je svijet zapljusnuo prvi val korone, grubo smo naučili koliko je opasan prevelik udio turizma u ukupnoj privredi. I to ne samo jer je to sezonska djelatnost, s mnogo zaposlenih i to s tri "k" kvalifikacijama (konobar, kuhar, kurva...), što znači i s malom dodanom vrijednošću, već i neotporna na razne poremećaje. Jedan virus i nema više gužvi na Stradunu. To, naravno, nije značilo da je turizma previše (ničega, kad je o ekonomiji riječ, u Hrvatskoj nema previše), već da je svega drugog premalo. Posebno prerađivačke industrije sa suvremenom tehnologijom i visokom dodanom vrijednošću. Premalo je čak i poljoprivrede. Ni tu domaća proizvodnja ne može izdržati uvoznu nelojalnu konkurenciju. Nelojalnu, jer se uvozi po nerealno jakom, dakle nelojalnom tečaju kune. Jedino 'ko to more platit' turizam ne može ugušiti uvozna konkurencija.

Na što će se potrošiti velik novac koji će Hrvatska u sljedećih nekoliko godina dobiti od Europske unije? Kako sada stvari stoje, na obnovu one iste strukture koje smo se prije samo godinu dana odricali na sva usta. Nije to neka zla namjera. Isti uvjeti zakonito rezultiraju istim posljedicama. Kreatori hrvatske ekonomske politike (posebno monetarne) potpuno su se predali u ruke domaćim i stranim parazitskim strukturama, koje preko prejake kune izvlače životne i razvojne sokove iz nacionalne ekonomije. Javnost se sada zabavlja izborom buduće kovanice eura s hrvatskim motivom. Međutim, koliko god taj motiv bio lijep, uvođenje eura uz sadašnji tečaj zapečatit će postojeće stanje, odnosno hrvatsko mjesto na začelju Europske unije.

Iako neće poslužiti za stvaranje nove privredne strukture, europski novac već čekaju brojni potrošači. Posebno je ridikulozno da mnogi novac koji sada dobivaju preko države za očuvanje radnih mjesta proglašavaju svojim ustavnim pa i ljudskim pravom, bez obzira na to kako se sami ponašaju. I u tome imaju gromoglasnu podršku opozicionog dijela političke kaste, koja zna da mora uvijek biti protiv. Zašto, o tome će misliti sutra. U konkretnom slučaju, oni koji se odbijaju cijepiti smatraju da im ipak pripada državni novac. Drugim riječima, oni očekuju da drugi budu solidarni s njima, ali oni ne žele biti solidarni s drugima. Oni smatraju kako je poziv "budite odgovorni", zaleđen na televizijskim ekranima, upućen drugima, a ne njima. Ako je solidarnost ustavno ili ljudsko pravo, valjda obvezuje i one koji se boje igle.

Najveći potrošač je država koja nikad, doslovno nikad, ne posluje po proklamiranom principu da se može trošiti samo onoliko koliko se zaradi. Prevelikoj potrošnji prilagođen je cijeli sustav planiranja i donošenja proračuna. Kad bi se zaista željelo trošiti samo onoliko koliko se stvara, budžetska potrošnja bi se određivala prema prihodima u prethodnoj godini. Tada bi sve bilo egzaktno. Toliko imamo, toliko ćemo potrošiti. Ali ne, potrošnja se određuje prema planiranom rastu bruto domaćeg proizvoda u tekućoj godini. To znači da je novac zamišljen, a njegovo trošenje ozakonjeno, jer budžet ima snagu zakona. (Nije to naš specifikum. Tako se radi i drugdje u svijetu, ali sve je drukčije kad su zemlje ekonomski jače, države stabilnije, a političari odgovorniji.) Što kad se pokaže da planiranog novca nema? Provodi se rebalans, ali ne da bi se smanjila nepokrivena potrošnja, već da bi se našao novi izvor novca. Pritom se ne treba okretati na razne strane. Taj je izvor već tu. Izmišljenog novca nije moglo biti dovoljno, jer je planirani rast ipak morao izgledati realno, pa je proračun već predviđao zaduživanje. Rebalans u pravilu znači samo povećanje te stavke, pa je opet vuk sit, a ovce na broju. Barem na papiru.

U takvim trenucima uvijek se iznova postavlja pitanje ne bi li bilo bolje relaksirati monetarnu politiku i dozvoliti državi da se zaduži izravno kod vlastite narodne banke. Jednostavno rečeno, tiskati novac koji nedostaje. Ali nije li upravo to četverostazna autocesta u inflaciju? Nije li veliki monetarist Milton Friedman rekao: "Nemojte štampati novac, pa neće biti inflacije." Ali opet, istina ne ide pod ruku s onima koji vjeruju jednostavnim formulama. Čitava povijest pokazuje da je važnije na što se novac troši nego koliko ga ima. Osvajajući ondašnju Perziju, Aleksandar Makedonski je, na primjer, pljačkao riznice raznih satrapa, ali zlato i srebro nije odnosio u svoju riznicu (što su činili satrapi u međusobnim ratovima), već je kovao novac i dijelio ga vojnicima. Oni su novac trošili, pa su procvjetali razni zanati i pokrenula se ekonomija cijelog područja.

Nasuprot tome, više stoljeća poslije rimski car Dioklecijan proveo je veliku administrativnu reformu carstva, podijelio ga na četiri dijela, kojima su upravljala četiri kocara, među kojima je, naravno, on bio prvi. Tako se golemim carstvom lakše upravljalo i ono se efikasnije branilo od najezde barbara sa sjevera. Ali svaki car je izdržavao svoju vojsku, gradio svoj glavni grad i svoje palače (kakve, može se zaključiti po onoj u Splitu) i, naravno, zapošljavao svoju administraciju. Troškovi su silno porasli i nastupila je prva u povijesti galopirajuća inflacija. Prvi put se protiv nje pokušalo i boriti administrativnom kontrolom cijena, što je, naravno, doživjelo potpuni fijasko, čak i uz prijetnju smrtne kazne.

Slučaj sličniji onom Aleksandra Makedonskog je pljačka srebra (zlata je bilo malo) nakon osvajanja Amerike. Količina novca ovisila je o raspoloživom plemenitom metalu, pa ga se kovalo mnogo više nakon što su španjolske galije počele stizati preko Atlantika. To je manjim dijelom utjecalo na cijene, ali znatno većim bilo je vjetar u jedra industrijske revolucije. Bez novca koji je pokrenuo ekonomiju parni stroj ne bi imao tako brzo i tako velik utjecaj na život i razvoj. Ali zašto se ekonomija revolucionirala u Engleskoj, a ne u Španjolskoj, gdje je najvećim dijelom stizalo sve to srebro? Mogući odgovor je u silnom utjecaju Katoličke crkve u Španjolskoj, okrutnim progonima heretika i posebno Židova, koji su držali velik dio ondašnjeg novčarstva. Ali i drugi heretici otkrivani su među gradskim i obrazovanijim svijetom, pa su se mnogi bojali što im nosi dan, a što noć i čeka li ih plamen lomače. Engleska se činila sigurnim utočištem. Usput rečeno, dio Židova pobjegao je i u Bosnu, gdje su činili malu, ali utjecajnu i obrazovanu zajednicu, koja je dala mnoge istaknute umjetnike. Tu se sačuvalo i staro španjolsko narječje, ladino. Kad je počeo rat u BiH, Španjolska im je svima ponudila državljanstvo. Ovaj put Španjolci su dobili, a Bosanci izgubili.

Hrvatska danas ne oskudijeva novcem, ali je njegova upotreba, blago rečeno, sumnjiva. Obnavlja se stara, nepovoljna struktura privrede, a za nastajanje nove nema uvjeta. Jedini veliki investitor je država, ali ona ulaže u infrastrukturu s dugim rokom amortizacije. Ona također stalno reformira samu sebe, nezadrživo povećavajući vlastiti aparat. Kao da je ovim prostorima Dioklecijan zadat do današnjih dana.