Na Baniji i Kordunu nije uvijek najjednostavnije ‘dobaciti’ do šezdesete godine života, posebice nakon strahota koje su započele s devedesetima prošlog stoljeća, a čije se razorne posljedice i danas osjećaju. Ipak, Miljka (77) i Nikola (83) Kukulj iz Blatuše Gornje uspjeli su prebroditi prisilni odlazak s rodne grude u ‘olujnom’ kolovozu 1995., neizvjesnu izbjegličku putešestviju do Srbije, četverogodišnje životarenje u tuđoj zemlji iz dana u dan, pa potom povratak na zgarišta nekoć živahna sela, u temeljito popljačkanu i devastiranu kuću. Kroz sve te nevolje i peripetije to je dvoje sada već vremešnih staraca prošlo zajedno, pa s ponosom i veseljem obilježavaju punih šest decenija - bračnog života.
- Vjenčali smo se 1959., kad sam ja imala svega 17 godina, i evo nas već punih šest desetljeća zajedno. Bilo je u našem braku svega i svačega, lijepoga i ružnoga, suza i smijeha. Rodilo nam se troje djece, sin Dušan, kćeri Anđa i Dušanka, i svi su, hvalabogu, još živi i zdravi. Nikola i ja prepentali smo tolike zajedničke godine jer smo uvijek davali podršku jedno drugom, razgovarali otvoreno o svim problemima i sve nevolje skupa svladavali. Ali da je uvijek bilo lako, ne mogu reći - objašnjava nam Miljka.
Do ljeta 1995. živjelo se uglavnom dobro, mirno i zadovoljno, unatoč tome što obilja nikad nije bilo. Vrijedna je obitelj obrađivala njive i baštu, držala stoku, svinje i perad, skupljala ljetinu i pripremala zimnicu. Kad se Nikola tog 5. augusta sa sinom vratio kući u kasno poslijepodne, zatekao je i kuću i selo praznima: Miljka ga je s kćerima i ostalim seljanima već bila napustila, jer se grmljavina topova sve više približavala.
- Ušli smo u potpuno napušteno selo, nigdje čeljadeta, samo seoska stoka što luta po voćnjacima i okućnicama. Nije bilo druge nego da i mi krenemo prema Bosni: cesta prema Dvoru već je bila zatvorena, pa smo pošli onom za Topusko. A na njoj ‘čep’ od nekoliko hiljada ljudi sa svih strana Banije i Korduna… tri smo dana čekali prolaz. U Petrinji smo jedva izvukli živu glavu od kamenja kojim su nas bili zasuli, u Popovači nam je ‘krepao’ auto, pa smo se tuđim nekako dovukli do Srbije. Milja je imala strica u Vojvodini, pa sam znao da se s našim kćerima sklonila tamo, kod njega u Banatskom Plandištu – prisjeća se Nikola.
U tuđoj zemlji i stričevoj kući Kukuljima nije bilo lako. Radilo se za sitne novce u polju, na jednom imanju u obližnjoj Hajdučici, i jedva se preživljavao, a ni seljani baš nisu bili najzadovoljniji tom najezdom ‘dođoša’. Takva je svakodnevnica tjerala Nikolu da sve više i sve češće razmišlja o povratku na Kordun. Nakon dvije godine, sam se zaputio u izvidnicu – da vidi kakvo je uopće stanje u zavičaju i je li od obiteljskog imanja štogod ostalo. Kuću je, istina, našao na svom mjestu, no dijelom oštećenu i, što je najgore, useljenu. Stoga je sljedećih par godina bio prisiljen spavati kod susjeda, sve dok privremeni stanari nisu sami odlučili otići. Općinska se vlast, naime, nije previše obazirala na brojne Nikoline molbe i zahtjeve da im se nađe drugi smještaj, a njemu ‘dopusti’ ulazak na svoje. Tadašnji je načelnik stalno ponavljao da će i za to doći vrijeme, ali problem nikako nije rješavan.
- Bila je to obitelj iz Zagreba koja je imala papire da može slobodno ući i živjeti u mojoj kući. Kad sam im objasnio da je to odvajkada moj dom, rekli su mi da se obratim općini, pa nek’ općinska vlast riješi problem tako što će njima dati sličnu ili bolju kuću, a meni vratiti moju. Do tada, neće oni nikamo. Tri sam ih godine čekao da isele, moljakao na sve strane i tek sam onda mogao Milji javiti da se vrati. A kad sam prvi put opet ušao u kuću, u njoj je bio kaos: privremeni su stanari pokupili sve što je iole vrijedilo, čak su prekidače i utičnice iščupali iz zidova. Što nisu mogli ponijeti, to su uništili. Ali neka, to ide njima na čast i dušu, meni je bilo najvažnije da sam opet na svome – kaže Nikola.
Podnio je odmah zahtjev za mirovinom, pa je ubrzo, za više od 33 godine rada u vrginmoškom trgovačkom poduzeću ‘Peti oktobar’, uspio ostvariti 720 kuna mjesečnih primanja, od čega će on i supruga morati živjeti prvih par mjeseci nakon njezina povratka iz Vojvodine. Kako su oboje vrijedni, skromni i vedri, u tome su i uspijevali.
- Imali smo mi u tim teškim vremenima i dosta sreće. Nedaleko sela bilo je poljoprivredno imanje i na njemu nekoliko hektara posađenih krastavcima. Pošlo nam je za rukom ‘ubaciti’ se među berače, pa smo to tri mjeseca radili po cijeli božji dan. No ionako nismo imali drugog posla, pa smo nakon sezone zarađenim uspjeli kupiti svoj traktor i život nam je odmah postao lakši i bolji – priča nam Miljka.
Posljednjih je godina Nikolina mirovina ‘skočila’ na dvije tisuće kuna, koliko im mora biti dovoljno da prežive i oni i kuća koju Miljka održava najbolje što može: samo na režije ode tisuća, a ostatak pažljivo raspoređuju od prvog do prvog.
- Napunim li traktorski rezervoar gorivom, ostane nam pet stotina. Ali kad se sjetim da je penzija u početku bila 720 kuna, ovo nam bude više nego dobro – skromno će Nikola.
Uostalom, Kukulji nikada i nikoga nisu moljakali za pomoć, a ni drugi je sami nisu dragovoljno nudili ili se barem dolazili raspitivati kako im je i kako preživljavaju u ratom uništenom i opustošenom kraju. Samo im je jednom, nedugo nakon povratka, jedna norveška humanitarna organizacija darovala vrata. A i da jesu tražili kakvu potporu od općine ili države, vjerojatno bi im bilo odgovoreno da pored mirovine nemaju nikakvo drugo pravo na pomoć.
Kad je na kraju našeg posjeta i razgovora došao trenutak za fotografiranje, Nikolu i njegovu Miljku nije dugo trebalo nagovarati da se zagrle – sami najbolje znaju da su ih tek čvrsta ljubav i međusobno poštovanje održali u bračnoj zajednici bremenitoj izvanjskim nevoljama punih šezdeset godina.
