Knin je već pao, a mi smo još radili, prisjeća se Dragan Rodić iz Srba, koji je do 1995. godine radio u poduzeću Vrelo Une.

- Kad su kroz Srb počele prolaziti kolone iz Dalmacije, mi smo se čudom čudili što se događa, a onda se kroz narod pronijela vijest da svi moramo ići. Kao, nećemo daleko, tek do Martin Broda i Petrovca, pa će se sve osloboditi, a mi vratiti nazad. A kad smo krenuli, povratka praktički nije bilo - ističe Dragan. Kao i ostali radnici, iz pogona je otišao kući i na brzinu se spakirao.

- Šestoga augusta sam ostavio otključanu kuću, koja je kasnije ionako izgorjela, kao i pola stambenog fonda u mjestu, iako tu ni metka tokom cijelog rata nije ispaljeno. A iz sva tri pogona koja su radila do Oluje nismo ništa iznosili, ni zalihe, ni robu, ni strojeve, pa su ostali puni kao šipak. Od toga nije ostalo ništa. Pokupili smo stare ljude i žene koji nisu mogli ići sami, no 15 ih je odbilo otići. Do današnjeg dana ne znamo što se sa sedmero njih dogodilo - govori Dragan.

- U jednom automobilu bili smo supruga i ja s jednim sinom, dok je u drugom putovao drugi sin i nešto rodbine. Krenuli smo prema Drvaru, a zatim prema Petrovcu i Ključ. Najprije smo procjenjivali jesmo li postupili pravilno ili ne. Iz današnje pozicije mislim da smo napravili dobar izbor, jer da smo ostali, ne bi valjalo, bilo bi puno žrtava. Vrijeme je bilo takvo - govori Dragan Rodić, koji je svjedočio raketiranju kod Bravskog.

- Bili smo 200 metara iza kamiona koji je pogođen raketom iz aviona, a čak i bez ovog napada kolona je više stajala nego se kretala. U njoj su uglavnom bili traktori u koje se bacalo što se moglo jer nitko nije očekivao bijeg. Tih dana sijalo je sunce, pala bi kiša, pa opet sunce. Jednom sam prilikom vidio komšinicu koje je ustala sa traktora, a suknja joj je bila skroz mokra - prisjeća se Dragan, ističući da je pored ceste do Petrovca sahranjena nekolicina ljudi koji su umrli putem.

- Računali smo da ćemo se nekako reorganizirati i vratiti, no povratka nije bilo. Kad smo stigli u Srbiju, porodicu sam smjestio u Vojvodini jer je tamo bilo dosta naše rodbine koja se tu nastanila nakon Drugog svjetskog rata - dodaje Dragan, kojemu je država nakon povratka u Srb obnovila kuću. Neko vrijeme radio je kao direktor gračačkog komunalnog poduzeća, a danas je u mirovini i obnaša dužnost predsjednika Udruge antifašista općine Gračac.