>

novosti logo

Piše Petar Vidov

Drugo pakovanje

HDZ pred izborima za novog predsjednika stranke: Andrej Plenković je, slaže se većina stranačkih moćnika, izuzev Milijana Brkića kojem njegova kandidatura nikako nije po volji, upravo ono što HDZ-u u ovom trenutku treba: Sanader nakon Sanadera, samo bez korupcijskog utega oko nogu i tereta pravosuđa na leđima

Na izborima 17. srpnja birat ćemo predsjednika ili predsjednicu stranke po modelu jedan član, jedan glas – objavio je novinarima v.d. predsjednik HDZ-a Milijan Brkić dva dana nakon što je detroniziran Tomislav Karamarko. Iza Brkićevog se desnog ramena čitavo vrijeme znakovito smješkala Ivana Maletić.

Ona međutim, hvala na pitanju, u tom trenu i dalje nije sasvim sigurna želi li se kandidirati za lidericu hrvatske desnice. No ideja o tome kako bi upravljala najprije HDZ-om, a onda i državom joj ne fali. ‘Mislim da bih svakako doprinijela da u prvi plan stavimo goruće probleme koji su sad u hrvatskom društvu, jer sam najviše fokusirana na gospodarstvo, pozicioniranje Hrvatske u jugoistočnoj Europi i cijeloj Europskoj uniji’, izrecitirala je Maletić u kameru Nove TV netom nakon što je izmigoljila iza Brkićevih leđa.

Zaplet je, kako ga prepričavaju politički kuloari, sljedeći: Vasi Brkiću kandidatura Andreja Plenkovića za šefa HDZ-a nikako nije po volji. Brkić sebe doživljava kao HDZ-ovog kingmakera, a Plenković ne samo da nije dobio njegov blagoslov, nego nije ni sačekao da Karamarko podnese ostavku prije nego što se ubacio u trku za budućeg predsjednika stranke. Usto, iza Plenkovića stoji HDZ-ov patrijarh Vladimir Šeks, kojem Brkić nikako ne želi prepustiti poziciju stranačke sive eminencije. Animozitet je, uostalom, jasan iz Brkićevog odgovora na Plenkovićevu kandidaturu: ‘Oni koji govore da HDZ mora u centar i druge smjerove, to će oni odlučivati u svojim strankama ili svojim uredništvima, a članovi HDZ-a će odlučiti u kojem će smjeru HDZ ići.’

Odluku o kandidaturi ću donijeti za pet-šest dana, nemam još ništa posebno za reći. Odluka će ovisiti o procjeni što to znači za stranku, politiku i mene osobno – kaže Zlatko Hasanbegović za ‘Novosti’

Ne bi li smjer HDZ-a odredio po vlastitom guštu, Brkić se okrenuo Ivani Maletić. I ona je fina i uglađena europejka koja može privući glasove centra i vratiti HDZ-u moć kakvu nije uživao još od zlatnih godina Ive Sanadera. A i odavno su već na istoj liniji, čak i u privatnom životu: Brkićeva kći stažirala je u uredu eurozastupnice Maletić u Bruxellesu. Još važnije, Maletić je bila jedna od samo troje članova Predsjedništva HDZ-a (uz Milana Kovača i Ivana Anušića) koji su Brkiću držali leđa na sjednici na kojoj se prvi put otvoreno suprotstavio Karamarku.

Da priča bude još zanimljivija, Maletić je najprije entuzijastično podržala Plenkovićevu kandidaturu, a tek onda počela koketirati s mogućnošću da i sama krene u kampanju. Neodlučnost koju je demonstrirala gotovo sigurno treba pripisati Brkićevu utjecaju; njezina ambicija navodno i nije daljnje penjanje po stranačkoj hijerarhiji, već razvijanje privatnog biznisa konzultantice za europske fondove.

Brkićeva je igra prijestolja međutim vrlo brzo počela pokazivati znakove urušavanja. Iako je, protivno odredbama HDZ-ovog statuta, uspio isposlovati da se na unutarstranačkim izborima popunjava samo pozicija predsjednika, a ne i zamjenika predsjednika (što je funkcija koju Brkić trenutno obnaša u HDZ-u), propao mu je plan da Karamarkovog nasljednika umjesto svih članova biraju samo delegati, njih oko 1800, na izvanrednom Općem saboru HDZ-a. Naime, unutarstranačka vladavina većine u statutu HDZ-a nikad nije do kraja zaživjela, pa je njime predviđeno da se, u slučaju ostavke ili smrti predsjednika stranke, novi šef ipak bira u festivalu šalabahter demokracije – glasovima delegata, a ne ukupnog članstva.

Uslijedila je zatim odluka Tomislava Tolušića, tehničkog ministra regionalnog razvoja i EU fondova, koji ne samo da je odustao od vlastite kandidature, nego je i dao podršku Plenkoviću. A Tolušića se također etiketiralo kao čovjeka iz Brkićevog kruga. Štoviše, upravo je Tolušić navodno trebao biti Brkićev ‘kandidat B’ u slučaju da se Maletić pokaže nenagovorljivom. Iza Plenkovića su stali i predsjednik HDZ-ove zagrebačke organizacije Andrija Mikulić i, još važnije, potpredsjednik HDZ-a Tomislav Čuljak, bivši politički tajnik stranke kojeg bije glas da se jedini može mjeriti s Brkićem po razini utjecaja na terenu, među članstvom HDZ-a.

Netom prije zaključenja ovog teksta Maletić je odlučila da se ipak neće kandidirati. No odjednom se i sam Brkić premišlja, pa poručuje da će odlučiti do kraja tjedna. Iako je ranije kazao da će predsjednik HDZ-a biti ‘netko s malo više kose na glavi’, nakon sjednice HDZ-ovog Predsjedništva održane u ponedjeljak jasno je da se radi o fiktivnoj dilemi. Suprotstavljanje Plenkoviću, uza svu podršku koju je prikupio, bilo bi previše riskantno, pa je Brkić svoj utjecaj u stranci odlučio konsolidirati alternativnom metodom – promjenom statuta.

V.d. predsjednik stranke novinare je tako izvijestio da postoji potreba za daljnjom demokratizacijom HDZ-a, što bi se trebalo realizirati davanjem većih ovlasti stranačkim tijelima. ‘Predsjednik neće biti one man show, nego će biti prvi među jednakima’, rekao je Brkić i poručio da će liste kandidata za izvanredne izbore utvrđivati Nacionalno vijeće HDZ-a. Obveza je to koja je već sada ugrađena u HDZ-ov statut, iako se nije uvijek striktno poštovala. Maletić je pak zapala zadaća da vodi HDZ-ovo povjerenstvo koje će pripremati izborni program.

Kandidaturom je posljednjih dana opasno zveckao i Darko Milinović. U utorak je u telefonskom razgovoru za ‘Novosti’ rekao da mora do kraja tjedna obaviti nekoliko važnih sastanaka prije nego što donese konačnu odluku. Do srijede je već stigao obaviti sve što je trebao i obznanio da ipak odustaje. Razlog? Čovjek koji se zbog ratnog zločinca Mirka Norca demonstrativno vezivao lancima pred sudom u Gospiću shvatio je da između njega i Plenkovića zapravo nema neke velike razlike. Slaba je to referenca za gotovo sigurnog budućeg predsjednika HDZ-a.

Jedini koji Plenkoviću, makar teoretski, još može pokvariti planove je Zlatko Hasanbegović. A on još nije siguran što da napravi. ‘Odluku o kandidaturi ću donijeti za pet-šest dana, nemam još ništa posebno za reći. Nakon toga ću izaći sa svojim općenitim stajalištem. Odluka će ovisiti o procjeni što to znači za stranku, politiku i mene osobno’, rekao je Hasanbegović za ‘Novosti’.

No nikakve tu neizvjesnosti više nema. Iako se Hasanbegović zahvaljujući svojoj desnoj retorici može pohvaliti popularnošću među ‘običnim’ članovima, HDZ-ov establišment već je odabrao svog kandidata. Plenković je, slaže se većina stranačkih moćnika, upravo ono što HDZ-u u ovom trenutku treba: Sanader nakon Sanadera, samo bez korupcijskog utega oko nogu i tereta pravosuđa na leđima.

U građenje Plenkovićevog kulta ličnosti upregla se i medijska mainstream mašinerija, invocirajući duh sredine prošlog desetljeća, kad su se slični panegirici ispisivali Sanaderu. Otkad je postao favorit za poziciju budućeg šefa HDZ-a, doznali smo da je Plenković uvijek pristojan i odmjeren u izričaju, da govori četiri strana jezika, da je sposoban istovremeno obnašati više zahtjevnih funkcija, da je njegov uspon u hijerarhiji Ministarstva vanjskih poslova bio strelovit… Bianca Matković čak je povjerila ‘Jutarnjem listu’ da su Plenković i Zoran Milanović ‘devedesetih slovili za dvojicu najšarmantnijih komada u MVP-u’.

Ali rijetko koja priča nema drugu stranu. Briselski dopisnik ‘Večernjeg lista’ Tomislav Krasnec tako je sa svojom sljedbom na Twitteru podijelio dojam da Plenković ima i ‘autokratsku osobinu’. Nije mu strano, tvrdi Krasnec, ljutiti se na novinare zbog neželjenih pitanja – ali tek nakon što se kamere ugase. Također, piše Krasnec, ‘moderatori panel diskusija gdje on govori bivaju instruirani da on ne želi da ga se oslovljava kao europarlamentarca, nego kao potpredsjednika Odbora za vanjsku politiku Europskog parlamenta’. A sličnih primjera ima još.

Indikativan je tako bio Plenkovićev odnos prema bivšoj premijerki i predsjednici HDZ-a Jadranki Kosor. Na unutarstranačkim izborima 2012. godine istaknula ga je kao svog kandidata za zamjenika predsjednika. No HDZ-ovci su izabrali Karamarka, koji je Kosor nedugo zatim izbacio iz HDZ-a. Plenković ne samo da nije nijednom riječju stao u obranu bivše stranačke šefice, koja mu je znatno pomogla da se politički profilira unutar HDZ-a, nego joj se nakon Karamarkove pobjede više nije javljao.

Plenković je najbliže suradnike birao po kriteriju dodvoravanja desnici: direktor kampanje bit će mu general Damir Krstičević, a glasnogovornik kolega iz Europarlamenta Davor Ivo Stier, kojeg se smatra modernim europskim demokršćaninom, iako su neki njegovi stavovi i dalje radikalno desni čak i za službenu politiku HDZ-a

O tome Kosor danas nerado govori; poručuje tek da i sami možemo lako provjeriti je li se Plenković ikad osvrnuo na Karamarkov revanšizam. A HDZ-ovcima poručuje da bi bilo jako mudro, i za njih i za Hrvatsku, kad bi svima koji misle da mogu voditi stranku dopustili da se kandidiraju. ‘Pa će onda članovi tajnim glasanjem odabrati osobu za koju misle da je najbolja za stranku. Ako to na koncu bude gospodin Plenković, od njega se očekuju odgovori na mnoga pitanja vezano uz funkcioniranje HDZ-a pod vodstvom Karamarka, jer to su pitanja koja su važna za Hrvatsku i koja su na kraju tako radikalno podijelila zemlju’, izjavila je Kosor za ‘Novosti’.

Iz Plenkovićevih dosadašnjih javnih istupa ne nazire se nikakav drastičan zaokret HDZ-ove politike. Kampanju je započeo na Dan državnosti, polažući s izaslanstvom HDZ-a vijenac na grob Franje Tuđmana. Iako je više puta ponovio da je HDZ-ova politička pozicija desni centar, u intervjuu za RTL je rekao da je u koaliciji spreman ‘okupiti i one koji su desno od nas’. Kaže i da je ‘sastav Domoljubne koalicije u protekle dvije godine pokazao da možemo raditi s našim partnerima’. A u toj su koaliciji bili i Pero Ćorić, Ivan Tepeš i Ladislav Ilčić.

U programatskom intervjuu za ‘Jutarnji list’ izgovara pak rečenice koje su isto tako mogle doći iz Karamarkovih usta: ‘Tijekom proteklih 27 godina HDZ je predvodio borbu za neovisnost, međunarodno priznanje, obranu od agresije velikosrpskog Miloševićeva režima i oslobađanje zemlje te je dao najveći doprinos u ostvarivanju strateških ciljeva Hrvatske – članstva u Sjevernoatlantskom savezu i Europskoj uniji. Sve to ne bi bilo moguće bez zajedništva domovinske i iseljene Hrvatske, a posebice velike žrtve hrvatskih branitelja u obrambenome Domovinskom ratu. Jasno smo se odredili o ideološkim i povijesnim pitanjima i patnjama hrvatskog naroda, osuđujući sve totalitarizme i poštujući sve žrtve. Ne prihvaćajući relativiziranja zločina nedemokratskog ustaškog i komunističkog režima, smatram da trebamo čvrsto ostati pri politici pomirbe našeg prvog predsjednika dr. Franje Tuđmana, koja ostvarivanja zajedničkih društvenih ciljeva stavlja ispred političkih i ideoloških razlika.’

Po kriteriju dodvoravanja desnici birao je i najbliže suradnike: direktor kampanje bit će mu general Damir Krstičević, a glasnogovornik kolega iz Europskog parlamenta Davor Ivo Stier, kojem bi se napokon mogla ispuniti ambicija, izražena u knjizi ‘Nova hrvatska paradigma’, da postane glavni ideolog HDZ-a. I Stiera se smatra modernim europskim demokršćaninom, posebno nakon što se javno pokajao jer je kao mladić u Argentini slavio 10. travnja i veličao režim ustaške NDH. No neki su stavovi Plenkovićevog glasnogovornika i dalje radikalno desni čak i za službenu politiku HDZ-a, primjerice njegovo hodanje ‘za život’, a zapravo za zabranu pobačaja, u društvu Željke Markić i ostalih istaknutih aktera konzervativne kontrarevolucije.

1/2