>

novosti logo

Politika / Svijet Politika / Svijet
Piše Tena Erceg

Državni udar u režiji američke desnice

Aline Piva, profesorica međunarodnog prava na Sveučilištu u Caracasu, i Jorge Martin, glavni tajnik kampanje ‘Ruke dalje od Venezuele’, za Novosti objašnjavaju što se zapravo događa u toj državi

Jedan dan nakon što se dotad praktički nepoznati, ali u SAD-u školovani 35-godišnjak Juan Guaidó na ulici proglasio ‘privremenim predsjednikom’ Venezuele, vodeća svjetska novinska agencija Reuters objavila je tekst pod naslovom ‘Dok je Venezuela u grču krize, Trumpovi jastrebovi poduzimaju dramatičan obrat’. Tekst započinje prisjećanjem kako je američki savjetnik za nacionalnu sigurnost John Bolton u govoru održanom u studenom prošle godine Venezuelu nazvao dijelom ‘trojke tiranije’ na latinoameričkom kontinentu. Ta bi fraza kod čitatelja mogla probuditi asocijaciju na onu Georgea W. Busha ‘osovina zla’, koju su činili Irak, Iran i Sjeverna Koreja uoči pokretanja američke vojne intervencije u Iraku. U ‘trojku tiranije’ spadaju, pak, još Kuba i Nikaragva.

Bolton i američki potpredsjednik Mike Pence, piše Reuters, u danima koji su prethodili Guaidovom samoproglašenju intenzivno su komunicirali s budućim ‘predsjednikom’ te ga podržali u onome što će uslijediti - njegovom samoproglašenju predsjednikom republike, činom koji se, da bi bio u skladu s ustavom, smije poduzeti samo u slučaju ‘trajnog odsustva predsjednika’ i samo od strane potpredsjednika. Venezuela je u tom trenutku imala predsjednika, Nicolasa Madura, koji je pobijedio na izborima u svibnju 2018. godine, a svečano je inauguriran 10. siječnja, 13 dana prije početka pučističkog plana u režiji ‘Trumpovih jastrebova’.

Opozicija ne sudjeluje na izborima, ne priznaje rezultate i pokušava preuzeti vlast nelegalnim sredstvima - kaže Aline Piva

Ti su jastrebovi, piše dalje Reuters, ‘uoči Guaidove objave frenetično telefonirali latinoameričkim vođama kako bi osigurali njihovu podršku’. Nakon samoproglašenja, u roku od manje od jednog sata, sve su desničarske vlade u Latinskoj Americi, a takvih je u ovom trenutku većina, Guaida priznale kao predsjednika Venezuele. Prvi je to učinio najslavniji fašist na kontinentu, predsjednik Brazila Jair Bolsonaro, a za njim i ostali članovi takozvane Grupe Lima, osnovane isključivo s ciljem svrgavanja Madurovog režima.

Jedina značajnija zemlja regije koja to nije učinila, a i to nakon kratkotrajnog kolebanja, bio je Meksiko. Iz redova evropskih činovnika tradicionalno su, pak, pristizale neusklađene izjave koje variraju od otvorenog priznavanja Guaida do dvosmislenog pozivanja na ‘mirno razrješenje’ krize, bez jasne osude puča, dok su podršku Maduru izrazile dvije članice Vijeća sigurnosti s ekonomskim i geopolitičkim interesima u Venezueli, Kina i Rusija.

Za one kojima scenarij koji je opisao Reuters još uvijek nije dovoljno čvrst dokaz da se u Venezueli odvija državni udar u režiji lokalne, regionalne i američke desnice, britanski list The Independent objavio je nove zanimljive informacije u petak, tri dana nakon početka puča. Trumpova administracija, piše list, upravo je na mjesto osobe zadužene za koordiniranje ‘američkih napora za uspostavu demokracije u Venezueli’ imenovala 71-godišnjeg Elliotta Abramsa.

Elliott Abrams bio je pomoćnik državnog tajnika u vrijeme administracije Ronalda Reagana, a 1991. godine osuđen je zbog uskraćivanja informacija kongresu, no ubrzo nakon toga pomilovao ga je Reaganov nasljednik Bush stariji. Jedan od slučajeva Abramsovog zataškavanja informacija pred senatskim odborom odnosi se na masovni zločin koji se 1981. dogodio u El Mozoteu u El Salvadoru. Tada je vojska financirana od strane SAD-a u jednom danu nasmrt izmasakrirala tisuću civila, no Abrams je tada pred senatom rekao da informacije o tome ‘nisu vjerodostojne’. UN-ova komisija za istinu, piše također The Independent, ‘ispitala je 1993. godine 22.000 slučaja zločina koja su se dogodila tijekom 12-godišnjeg građanskog rata u El Salvadoru i 85 posto njih pripisala desnim paravojnim skupinama i odredima smrti kojima je pomagala Reaganova administracija’. Abramsov komentar na ovaj UN-ov izvještaj bio je, međutim, da su aktivnosti administracije u El Salvadoru ‘jedno fantastično postignuće’. Iskusni lisac Abrams sada je, kako vidimo, zadužen za Venezuelu, a u subotu sudjeluje i na sjednici Vijeća Sigurnosti UN-a na kojoj se zatražilo da se sazovu novi izbori u roku od tjedan dana.

Ako se izuzmu časni izuzeci poput spomenutih izvještaja Reutersa i The Independenta, čak i za tradicionalno pristrane zapadne medije srednje struje izvještavanje o Venezueli predstavlja novu razinu erozije profesionalizma. Uz učestale slučajeve otvorenog navijanja, kao što je, primjerice, nedavni naslov The Economista koji je glasio ‘Kako ubrzati odlazak Madura’, negdje po putu zagubilo se i sveto pravilo o ‘obje strane’, pa tako u vodećim medijima posljednjih dana nismo mogli čuti ni vidjeti nikoga tko bi se možda protivio državnom udaru. To ipak ne znači da ti isti mediji neće perpetuirati tezu o tome kako su svi mediji u Venezueli pod kontrolom vlade, iako je poznato da lokalni oligarsi desničarske provenijencije uredno posjeduju elektronske i tiskane medije.

Jednako tako, kada se govori o ekonomskoj krizi u toj zemlji, ona se rutinski pripisuje isključivo ‘korumpiranoj i nesposobnoj vladi’. Čak i sam spomen sintagme ‘ekonomske sankcije’ mora se tražiti kao iglu u plastu sijena, iako je poznato da je vlada SAD-a nametnula Venezueli nekoliko setova sankcija. Među ostalim, tim je sankcijama vladi Venezuele onemogućeno da pregovara o reprogramiranju duga države, iz kojeg se financira državna potrošnja, a ciljane sankcije prema državnim poduzećima u Venezueli odrazile su se na pad uvoza hrane i lijekova. Javnost u Venezueli ono što se tamo događa naziva ‘ekonomskim ratom’, koji se sastoji i od orkestriranog manipuliranja tečajem, što doprinosi inflaciji, organiziranog šverca i formiranja kartela određenih industrija koje dogovorno određene proizvode povlače s tržišta zbog čega dolazi do nestašice. Isto tako, pad cijene barela nafte sa 100 na 27 dolara onemogućio je ulaganje u naftna postrojenja, zbog čega se smanjila proizvodnja te sirovine o kojoj je državna ekonomija uvelike ovisna. Ova se okolnost teško može pripisati odgovornosti vlade, izuzev činjenice da ona nije uspjela diversificirati ekonomiju, jednako kao i mnoge druge države na svijetu.

Unatoč tome što je dio ljudi kritičan prema Madurovim nedovoljno revolucionarnim politikama, Guaida se masovno percipira kao eksponenta imperijalizma - objašnjava Jorge Martin

Aline Piva, profesorica međunarodnog prava na bolivarskom Sveučilištu Caracasu, Novostima je rekla da Venezuela zaista prolazi kroz velike ekonomske teškoće jer je u opskrbi unutrašnjeg tržišta ovisna o uvozu. No ona kaže i da to ipak nije dovoljno da bi se situaciju nazivalo ‘humanitarnom krizom’ a ljude koji odlaze ‘izbjeglicama’. ‘Ako odete u supermarket, pronaći ćete sve što želite kupiti, jednako kao i organsko voće, povrće i druge proizvode na ulici’, kaže ona, ‘a sankcije su prisilno izazvale svojevrsnu tranziciju s ekonomije šoping centra na druge oblike trgovine’.

- Što se tiče problema s nabavkom lijekova, ispričat ću amblematski primjer o tome kako međunarodna zajednica koristi sankcije da bi pogoršala ekonomsku situaciju. Prije dvije godine u državi Amazonas pojavila se malarija, za što se odmah optužila vlada. Venezuela ne proizvodi lijek za malariju već ga je uvijek uvozila iz Kolumbije. Kolumbija je, međutim, odbila Venezueli prodati lijek pa se vlada obratila Indiji. No uplata za lijek zapela je u Swift bankarskom sustavu uslijed američkih sankcija. Vakcine nisu stigle na vrijeme i malarija se proširila - priča Aline Piva.

Podjednaku količinu dezinformacija susreće se i u izvještavanju o ‘nelegitimnosti’ izbora na kojima je prošle godine pobijedio Maduro, kao i o ulozi opozicije u političkim procesima. Jorge Martin, glavni tajnik lobističke kampanje ‘Ruke dalje od Venezuele’ (Hands off Venezuela) osnovane u Londonu 2002. godine, napominje za Novosti da je ‘Maduro na izborima dobio 31 posto glasova ukupnog elektorata, dok je Trump dobio jedva 21 posto, a konzervativna vlada u Velikoj Britaniji 28 posto’.

- Zapadni mediji i vlade često se koriste i potpunim lažima, pa je primjerice ministar vanjskih poslova Velike Britanije Jeremy Hunt rekao da je bilo jako puno lažnih biračkih listića u kutijama iako je to nemoguće jer je u Venezueli glasanje elektronsko i nema biračkih kutija. Rekao je i da je opoziciji bilo zabranjeno da sudjeluje u izborima, što je također laž jer je opozicija bojkotirala izbore, a Henri Falcon, jedan od lidera opozicije, sudjelovao je u izborima - kaže Martin.

Opozicija, dodaje, ‘od početka nastoji potpuno ukloniti bolivarsku revoluciju sa scene, a svaki put kada ju je vlada pozvala na pregovore, a bilo je puno takvih poziva, uvijek bi završilo na isti način: vlada učini neke ustupke, opozicija pristane na dogovor koji odmah potom prekrši i zatim krene organizirati nerede na ulicama’. S njim se slaže i Aline Piva, koja kaže da ‘opozicija ne sudjeluje na izborima, ne priznaje rezultate i pokušava preuzeti vlast nelegalnim sredstvima’.

- Posljednji put kada je vlada pregovarala s opozicijom praktički je postignut dogovor, koji su oni, međutim, odbacili nakon konzultacija s nekim iz američke administracije. S druge strane, izbore je bojkotirao samo dio opozicije, a u drugom krugu predsjedničkih izbora Maduro je imao tri protukandidata - dodaje ona.

- Tradicionalna opozicija, primjerice Henrique Capriles, zapravo se ne slaže s ovom strategijom imenovanja Guaida i kritizirala je odluku nesudjelovanja u izborima. Dio opozicije shvaća da nema socijalni kapital dovoljan za preuzimanje vlasti i da ljudi ne prihvaćaju činjenicu da se već cijelo jedno desetljeće opozicija koristi nedemokratskim sredstvima. Opozicija je ranijih godina imala veću podršku, ali ljudi su već umorni od toga da stalno odlaze Trumpu i sličnima i od njih traže sankcije i vojnu intervenciju - kaže Piva.

Na pitanje je li se podrška vladi smanjila uslijed ekonomske krize, Piva odgovara da ‘postoji dio ljudi koji vjeruju da će s odlaskom vlade biti uklonjene i ekonomske sankcije, čime će problemi biti riješeni, no i da ne misli da je to dovoljno da bi se moglo reći da se čavistička baza smanjila’.

S njom se slaže Martin, koji kaže da, ‘unatoč tome što je dio ljudi kritičan prema Madurovim nedovoljno revolucionarnim politikama koje prave previše ustupaka kapitalistima, Guaida se masovno percipira kao eksponenta imperijalizma, a ono što se događa pučem u organizaciji Donalda Trumpa, zbog čega se može očekivati da ljudi zbiju redove iza vlade’. S druge strane, kaže Piva, ‘geopolitički kontekst je jako nepovoljan za Venezuelu jer je većina vlada u regiji u savezništvu s Trumpom, a u njegovoj vladi ima jako puno ljudi koji otvoreno pozivaju na direktnu vojnu intervenciju’.

Unatoč tome što smatra da Maduro provodi ‘polovičnu revoluciju, pokušavajući imati privatni sektor koji djeluje na dobrobit većine, što nije moguće’, Jorge Martin govori da je ‘svatko dužan usprotiviti se državnom udaru, čak i ako nije socijalist već samo dosljedni demokrat’.

- Dolazak desnice na vlast bit će katastrofa za većinu ljudi. Uslijedit će masovni otkazi, privatizacija državnih kompanija, kao i masovna represija i nasilje kako bi se te politike nametnule. Mislim da će to biti mnogo gore od onoga što se trenutno događa u Brazilu jer je bogatoj klasi u Venezueli 20 godina uskraćivan pristup vlasti. Ona je puno puta bila ponižena, zbog čega je prisutan i jak element želje za osvetom čavistima - zaključuje Jorge Martin.

1/3