>

novosti logo

Državno odmetništvo

DORH je izgradio vlastitu nedodirljivost unutar sustava vlasti, a usprkos poraznim rezultatima antikorupcijske kampanje, glavni odvjetnici su u pravilu ustrajali na svojoj nezavisnosti, poštenju i nepogrešivosti

Dvojica vodećih državnih dužnosnika, premijer Andrej Plenković i predsjednik Republike Zoran Milanović, prošlog su tjedna svaki za sebe – u povodu afere JANAF i rukavaca te afere – pozvali Državno odvjetništvo Republike Hrvatske, odnosno glavnu državnu odvjetnicu Zlatu Hrvoj Šipek, da iz ‘pedagoških’ razloga objasni javnosti način i procedure funkcioniranja rečene institucije (Plenković) te da ubuduće, kad je riječ o ozbiljnijim i važnijim istragama, tužitelji i istražitelji iziđu pred novinare i odgovaraju na sva pitanja osim onih što zadiru u detalje koje je bitno sačuvati u tajnosti (Milanović). U srijedu, prije sjednice saborskog Odbora za unutarnju politiku i nacionalnu sigurnost, konačno se i nevoljko oglasila gospođa Hrvoj Šipek. I opet ničeg izuzev tvrdoglavog i uvrijeđenog ustrajavanja na svojoj nezavisnosti, tajnosti i nejavnosti, na svom poštenju, marljivosti i nepogrešivosti, usprkos poraznim rezultatima desetogodišnje antikorupcijske kampanje. O procesuiranju ratnih zločina s hrvatske strane da i ne govorimo. Zar može biti da su za taj mizerni saldo odgovorni svi osim DORH-a? Umjesto transparentnosti, argumenata i dijaloga s javnošću, lakše je posegnuti za prokušanim formulacijama poput nedopustivog pritiska na nezavisnu instituciju i opasnog ugrožavanja autonomije tužiteljskog djelovanja. Lakše je lamentirati nad time što je DORH ‘najslabija grana vlasti’ i tražiti bezrezervnu podršku javnosti za svoje postupke, nego naučiti prihvaćati kritiku i prestati stvarati atmosferu da je svaka primjedba na račun državnog tužiteljstva ujedno i opstrukcija borbe protiv kriminala i korupcije.

Zašto tužitelji koji su vodili izvide u aferi JANAF i njihovi nadređeni – koji svi imaju imena i prezimena, odnosno nije riječ o depersonaliziranim automatima za proizvodnju savršenih optužbi – odmah nisu stali pred novinare i jasno odgovarali zašto su u toku istraživanja i korištenja tajnih mjera donosili odluke koje su donosili? Zašto se Državno odvjetništvo panično brani od tobožnjih političkih pritisaka i utjecaja, a ne omogućuju novinarima i javnosti da na osnovu činjenica donesu ili ne donesu zaključke o eventualnoj političkoj manipulaciji ili političkoj upregnutosti DORH-a, ili naprosto o pogrešnim procjenama onoga tko je odlučivao? A tko je, na primjer, u studenom prošle godine donio odluku – bez obzira na to je li bila pogrešna ili ispravna – da se ne uđe u klub Dragana Kovačevića u Slovenskoj ulici kad se znalo da je poduzetnik Petek ondje došao s malo manje od dva milijuna kuna namijenjenih podmićivanju direktora JANAF-a Kovačevića? Glavni državni odvjetnik tada je bio Dražen Jelenić, ravnateljica USKOK-a, DORH-ovog specijaliziranog tijela za suzbijanje korupcije i organiziranog kriminala, bila je i jest Vanja Marušić, ravnatelj policije bio je i jest Nikola Milina, a šef Policijskog nacionalnog USKOK-a i sad je, kao i prije godinu dana, Mario Kovač. Policija je, inače, u takvim akcijama svojevrsni servis Državnog odvjetništva, što znači da se ključni potezi diktiraju iz Gajeve ulice.

Nema nikakvog opravdanog razloga da Dražen Jelenić i Vanja Marušić, u društvu aktualne glavne državne odvjetnice, konkretno ne objasne svoju odluku, kao i da ne obrazlože zašto je, primjerice, Kovačević stavljen pod tajne mjere praćenja i prisluškivanja tek 40 dana poslije susreta s Petekom u klubu. Vrlo konkretno i potanko, a ne općenito i pitijski. Situacija iz studenog prošle godine iz Slovenske ulice u Zagrebu više se ne može vratiti ili ponoviti, ondašnje odustajanje od policijskog upada u klub ne može više utjecati ni na tekući istražni postupak ni na izgledni sudski proces. Zašto javno i činjenicama ne brane svoje odluke i prosudbe, umjesto što svoje navodne razloge puštaju odabranim novinarima i medijima u formi izjava pouzdanih izvora? Čime se uopće bavi Dražen Jelenić u DORH-u otkako je u veljači ove godine morao otići s čelne funkcije zbog toga što je otkriveno njegovo članstvo u opskurnoj masonskoj loži Nikice Gabrića? Čime se od početka 2014. godine u DORH-u bavi Mladen Bajić, glavni državni odvjetnik u razdoblju od 2002. do 2014., a čime Dinko Cvitan, šef DORH-a od 2014. do 2018. godine? Te informacije čuvaju se kao najvrjednije nacionalno blago, premda nema nikakvog smislenog razloga da se to čini, naime, da se uglavnom neuspješne tužitelje i prosječne pravnike tretira kao nekakve narodne heroje koje ne treba uznemiravati pitanjima kojih, inače, ne smije biti pošteđen ni jedan državni službenik ili dužnosnik.

Ivica Todorić i troje njegovih suoptuženika oslobođeni su prošli tjedan optužbi za nezakonito izvlačenje desetak milijuna kuna iz Agrokora na ime fiktivnih konzultantskih poslova. Presuda je nepravomoćna, ali sutkinjino obrazloženje svodi se na to da se optužnica ne bazira ni na jednom materijalnom dokazu i ni na jednom iskazu svjedoka, a osim toga da je, u suštinskom smislu, životno nelogična. Ako se izostavi jedna nesuvisla i kratka izjava tužiteljice u tom slučaju pred vratima Županijskog suda u Zagrebu, Državno odvjetništvo ni na koji način nije reagiralo na ovu zvučnu pljusku koju je dobilo. DORH nije osjetio potrebu da pred javnost iznese jednu jedinu konkretnu i čvrstu činjenicu zbog koje je išao u podizanje optužnice za ‘mali Agrokor’. Nitko u DORH-u neće dobiti ni otkaz ni umanjenu plaću zbog ove blamaže u koju je uložena ozbiljna količina javnog novca, kao što nitko na sudovima neće biti ni na koji način sankcioniran zbog potvrđivanja DORH-ovih komičnih i sumanutih optužnica. No nema sumnje da će DORH nastaviti s tradicionalnom kuknjavom u pogledu nedostatka novca, ljudi, prostora i opreme: možda novca ne bi falilo da ga se ne razbacuje na optužnice kojima je svrha da zadovolje formu i društveno-politička očekivanja.

Pritom se čini da prava blamaža tek slijedi s DORH-ovom velikom optužnicom protiv Ivice Todorića i četrnaestero suoptuženika u kojoj im se stavlja na teret da su serijom kaznenih djela oštetili Agrokor za milijardu i 250 milijuna kuna. U taj tužiteljski tekst Vlada je, podsjetimo, investirala najmanje pet milijuna kuna mimo redovnog budžeta Državnog odvjetništva. Taj dokument problematičan je na više razina i to će se pokazati u mjesecima i godinama što slijede, no nikad nitko neće biti ni blago ukoren što je javni novac potrošen na jedan toliko opsežan a tako amaterski optužni akt. Da bi katastrofa bila zaokružena, jedna od autorica te optužnice – USKOK-ova tužiteljica Mirela Alerić Puklin – promptno je i svojevoljno napustila DORH kad je ovih dana na njezinog supruga Gorana Puklina pala sumnja da je skrivao nešto više od četiri milijuna neprijavljenih kuna, čiji je navodni vlasnik Dragan Kovačević. ‘Čini se kao da je tužiteljica Puklin jedva dočekala povod da se makne, premda je zastupanje optužbe u tako velikoj priči kao što je Agrokor velika stvar u karijeri. To se ne propušta čak ni kad bi njezin suprug bio nepobitno kriv, jer to bi bila samo njegova krivnja, a ona javno tvrdi da joj je suprug nedužan i da je novac njihov. Napuštanje posla u DORH-u sugerira da baš i ne vjeruje u svoje djelo’, kaže naš sugovornik iz pravosudnih krugova.

Cijela ta filozofija betonskog zida prema javnosti, s nekoliko ugrađenih česmi za kontrolirani i dozirani odljev istražnih informacija prema medijima, djelo je Mladena Bajića. On je došao nakon kratkotrajnog mandata Radovana Ortynskog koji je bio medijski sveprisutan i koji gotovo da nije radio ništa osim što je davao intervjue i najavljivao krivične progone. Bajić je poduzeo totalni zaokret. Nije davao intervjue i izjave, i to je isprva uozbiljilo Državno odvjetništvo. Postigao je da se tu instituciju i njezinog prvog čovjeka u javnosti počne doživljavati s relativnim poštovanjem i naklonošću. No taj koncept ubrzo je postao svrhom sam sebi, odnosno taj koncept pretvoren je u sredstvo mistifikacije DORH-a i podizanja Bajićevog kulta ličnosti. Glavnog državnog odvjetnika nije bilo u medijima, a svejedno su ga mediji bili prepuni: uspostavljeni su kanali dostave istražnih informacija malom broju utjecajnih medija, a zauzvrat se Bajića i DORH nije dovodilo u pitanje, točnije kovalo ih se u zvijezde. Stvorena je ona društvena atmosfera o kojoj smo govorili na početku teksta: svako propitivanje DORH-ovih akcija povlači za sobom stigmu služenja nečijim kriminalnim interesima. Računalo se da se toj atmosferi neće moći othrvati ni suci pred koje će doći DORH-ove optužnice. Računica se u manjoj mjeri pokazala točnom.

Bajićev model nekritički su preuzeli njegovi nasljednici Cvitan i Jelenić, a ni Zlata Hrvoj Šipek ne pokazuje da razmišlja bitno drukčije. Takva dosljednost mogla bi se shvatiti da su efekti takvog pristupa i po čemu impresivni, ali nisu i imaju tendenciju da budu još porazniji. Maksimalno otvaranje prema javnosti jedini je put da Državno odvjetništvo stekne autoritet i ugled, da ljudi počnu vjerovati u njegovu profesionalnu i etičku doraslost velikoj moći kojom raspolaže, da počnu vjerovati u neovisnost tužilaštva o politici, a neovisnost se ne očituje u tome je li netko nekome nešto rekao i tko je što znao, već u tome u kojoj se mjeri tužilaštvo ‘autocenzurira’ te osluškuje i naslućuje želje vlasti i onda djeluje u skladu s time. Procesuiranje ratnih zločina u tom je pogledu najbolja polazna točka za razgovor o niskom stupnju otpornosti Državnog odvjetništva na migove i signale političke vlasti.

Potražite novi broj tjednika Novosti od petka na kioscima. Informacije o pretplati pronađite ovdje.
1/1