Šezdesetdvogodišnja Dubravka Jagodić iz Borove kraj Virovitice pola života bori se za pravdu. Na tom putu prošla je gotovo sve sudske instance. U šest postupaka, koje je pokrenula sama ili pak u njima sudjelovala kao svjedokinja, našla se pred vojnim, općinskim, županijskim, upravnim, Vrhovnim i Ustavnim sudom, a u jednom navratu stigla je i do Europskog suda za ljudska prava u Strasbourgu. Koliko je Novostima poznato, Dubravka i njezin sin Milan Šaponja prve su i zasad jedine civilne žrtve rata koje su ostvarile pravo na povrat novčanih sredstava od Republike Hrvatske, ranije ovršenih s Milanovog računa. I to na ime naplate parničkih troškova nastali gubitkom spora za naknadu štete, pokrenutog zbog ubojstva Duška Šaponje, Dubravkinog nevjenčanog supruga i Milanovog oca, brutalno likvidiranog 10. siječnja 1992.

- Tog dana oko pola deset navečer čuli smo da nam netko kuca na vrata. Skočili smo, pitali tko je. Čovjek se predstavio kao policajac i tražio da otvorimo. Duško i ja smo se pogledali jer smo znali da su išli po selima, ulazili u kuće Srba i tražili oružje, tako da nam ništa nije bilo čudno. Mirno smo reagirali jer smo imali čistu savjesti. Uzela sam Milana u naručje, a Duško je otvorio vrata - prisjeća se Dubravka.

U kuću im je, kaže Dubravka, ušao naoružan muškarac, obučen u crno od glave do pete, s istom takvom potkapom preko lica. Prvo je repetirao poluautomatsku pušku i prislonio je njoj na rebra, a potom počeo izbacivati sve stvari nasred dnevnog boravka

U kuću im je, govori ona, ušao naoružan muškarac, obučen u crno od glave do pete, s istom takvom potkapom navučenom preko lica. Prvo je repetirao poluautomatsku pušku i prislonio je Dubravki na rebra, a potom počeo izbacivati sve stvari nasred dnevnog boravka.

- Kad se uvjerio da nemamo oružje, Dušku je naredio da se spremi i pođe s njima u zgradu policije gdje je tobože trebao dati izjavu. Izletjela sam van i vidjela da ga odvoze autom - priča naša sugovornica.

U tom momentu ostala je sama s majkom, desetomjesečnim Milanom i 11-godišnjim Sašom, sinom iz prvog braka. No nakon sat vremena isti muškarac vratio se u kuću, udarcima kundaka po leđima izbacio Sašu i Dubravkinu majku napolje i zaključao vrata.

- Pitala sam ga gdje je Duško. "Neće ti se više vratiti", odgovorio je, zgrabio mi Milana iz naručja i bacio ga na trosjed. Krenuo je prema meni, ja opet uzmem dijete u ruke. On ga opet baci i prisloni mu pušku na usta. Počeo mi je nasilno trgati kućni ogrtač. Primila sam Milana za ruku i tako ga držala. Strah je bio ogroman, doživjela sam šok. Samo sam osjetila suze. Napravio je što je htio, a na izlasku je stao kod mame i Saše i rekao da će ih ubiti ako ikome kažu da se vratio - govori Dubravka, koja je iste noći sve prijavila policiji.

Tijelo Duška Šaponje, 30-godišnjeg pomorca Jugolinije, narednog jutra pronađeno je u jarku.

- Najprije su ga izrešetali po koljenima, u stilu neka bježi kod svojih ako može. U njega su ispalili ukupno 76 metaka, pola glave mu je nedostajalo, na vratu su bile vidljive rane od noža, desna mu je ruka rafalom gotovo odsječena... Tako unakaženog vezali su ga štrikom za auto i odvukli do ulaza u Naudovac, njegovo rodno selo. Je li to sve napravljeno zbog toga što je Duško bio Srbin, netko drugi Hrvat, ovaj ovo, a onaj ono. A jeste, to je razlog. To ni najveća životinja ne bi mogla uraditi - priča Jagodić.

Portret Duška Šaponje koji je njegov sin Milan dao izraditi od svoje prve plaće

Policija je vrlo brzo ušla u trag ubojicama i silovatelju. I to na temelju prijetnji koje je jedan od njih nekoliko dana ranije izrekao u prostoru lokalnog nogometnog kuba. Radi se o Ivici Majetiću iz Borove kojeg Dubravka poznaje čitav život. Nedugo nakon što su pobunjeni Srbi ubili nekolicinu civila hrvatske nacionalnosti u jednom od obližnjih sela pod svojom kontrolom, Majetić je pred svjedocima pričao da će Duško visjeti s antifašističkog spomenika s petokrakom. Drugi, koji je odveo Duška i silovao Dubravku, bio je Darko Pil iz Virovitice. Obojica su u vrijeme počinjenja zločina bili pripadnici Hrvatske vojske, pa im je suđeno pred Vojnim sudom u Bjelovaru.

- Doveli su ih u lisicama. Nisam se bojala, ali nije mi bilo svejedno kada sam im vidjela lica. U sudnici sam se okrenula prema njima i rekla im: "Ja vas bez ikakvog problema mogu gledati u oči. Recite mi zašto ste to uradili?" Nisam dobila odgovor - govori Dubravka.

Nakon priznanja krivnje, Majetić je u travnju 1992. osuđen na 12, a Pil na 15 godina zatvora. Vrhovni sud je uskoro prvome smanjio kaznu na devet, a drugome na deset godina. Majetić je u zatvoru odležao nešto više od godinu dana jer mu je 1993. pomilovanjem predsjednika Franje Tuđmana izrečena kazna umanjena, a potom i uvjetovana. Uskoro je poslan na ratište u BiH, gdje je teško stradao i izgubio obje noge. Pilu je u istom navratu kazna smanjena za tri godine, potom 1996. za još jednu. Tada mu je, kako se navodi u mišljenju o pomilovanju, "honorirano sudjelovanje u Domovinskom ratu". Na slobodi se našao 1997., kada ga je Tuđman s još 65 branitelja pomilovao na prijedlog tadašnjeg ministra pravosuđa i aktualnog predsjednika Ustavnog suda Miroslava Šeparovića. Istog dana otišao je kod Dubravke.

Doveli su ih u lisicama. U sudnici sam se okrenula prema njima i rekla im: "Ja vas bez ikakvog problema mogu gledati u oči. Recite mi zašto ste to uradili?" Nisam dobila odgovor – priča Dubravka

- Radila sam po kući, a pošto je bilo ljeto, vrata su bila otvorena. Tu je sjeo na krevet. Gledam tko je, nisam ga odmah prepoznala. Kaže "ja sam Darko Pil". Noge su mi se odsjekle, nisam se mogla pomaknuti, ali nisam htjela pokazati strah. Pitao me treba li mi krumpira, graha, drva... Milan je bio vani kod bunara. Molila sam se da dođem do njega. Nekako sam istrčala van, zgrabila ga i onda je ovaj izašao. Saša ga je ganjao po dvorištu, ali je uspio pobjeći. Došli su policajci i poručili mi da se zaključam - prisjeća se Dubravka.

Ranijih godina u selu se često suočavala s prijetnjama i psovkama na nacionalnoj osnovi, pogotovo nakon povratka iz Srbije, gdje je provela godinu dana. U Borovu se morala vratila zbog bolesne majke. Među onima koji su joj prijetili bili su i članovi Majetićeve obitelji.

- Njega znam i dalje sresti. Samo okrene glavu. Ne smije mi više ništa. Ni on ni itko drugi. Pa prošle su devedesete - veli Dubravka Jagodić, koja je obojicu tužila, potražujući naknadu štete.

Iako je sud presudio u Milanovu i njenu korist, nisu se imali na čemu ovršiti pošto su se počinitelji, svjesni onoga što će uslijediti, rasteretili od vlastite imovine. Na kraju je dio Majetićeve mirovine, na ime izgubljenog uzdržavanja, prisilnom naplatom počeo sjedati Milanu na račun. Nakon što mu je država kao stopostotnom invalidu darovala kuću, tadašnji odvjetnik Šaponja Jovan Doneski naknadno je zatražio i ovrhu nad nekretninom. Pripala im je tek 2011. godine, kada su Majetići deložirani uz braniteljske prosvjede. Sve se dogodilo na 19. godišnjicu Duškovog ubojstva.

- Morala sam platiti 3000 kuna za specijalce i pirotehničare jer je prijetio da će dignuti kuću u zrak. Nakon što mi je odvjetnik dao znak, stala sam ispred njih, dala srcu oduška, pogledala ih u oči i rekla: "Marš iz moga dvorišta." Čim su izašli, pored svih tih branitelja i policije, gurnula sam kapiju i tako zadovoljila makar dio pravde. Počele su mi teći suze jer sam se sjetila svega. Iako mi ta nekretnina ništa ne znači, pomislila sam, bože, hvala ti što si mi na današnji dan dao barem malo satisfakcije - veli Jagodić koja, s obzirom na to da se u lokalnoj zajednici pročulo za cijeli slučaj, do danas nije uspjela prodati kuću.

Tužbu protiv države podigla je 2005., netom nakon stupanja na snagu Zakona o odgovornosti za štetu nastalu uslijed terorističkih akata i javnih demonstracija. Naredne godine Općinski sud u Virovitici utvrdio je međupresudom da je Republika Hrvatska odgovorna za naknadu štete njoj i sinu te da će o visini naknade odlučiti nakon pravomoćnosti. Presudu je potvrdio i virovitički Županijski sud. Međutim, nakon revizije Općinskog državnog odvjetništva, Vrhovni sud – koji je o slučaju odlučivao gotovo pet godina – ukinuo je raniju presudu, pod obrazloženjem da je u slučaju Šaponja nastupila zastara. Nakon 15 godina pravosudne agonije, Dubravki i Milanu je, kao i mnogim drugim civilnim žrtvama rata, naloženo da plate troškove izgubljenog parničnog postupka, koji su u njihovom slučaju najprije iznosili 45.620, a zatim se popeli na 60.000 kuna.

Ministarstvo financija je 2020. odbilo njihov zahtjev za otpisom potraživanja, ne uzimajući u obzir Dubravkinu lošu financijsku situaciju, a proljetos, 30 godina nakon ubojstva Duška Šaponje, država se naplatila s 30.000 kuna, koje je ovršila s Milanovog računa. Na temelju odluke Ustavnog suda iz lipnja ove godine, u kojoj stoji kako je "nalogom države da naplati troškove zastupanja poremećena pravedna ravnoteža između zahtjeva od općeg interesa zajednice i zahtjeva za zaštitu temeljnih prava pojedinaca", Milanu je prošlog tjedna vraćen taj iznos.

Odluka Ustavnog suda kojom su Šaponje ostvarili pravo na povrat sredstava od države

Nakon mukotrpne, 31 godinu duge pravosudne epizode, Dubravka je jedini vid reparacije od države ostvarila kroz priznanje statusa žrtve seksualnog nasilja počinjenog u ratu.

- To je katastrofa, a ne pravda. Zahvaljujući svojoj upornosti ja sam, u usporedbi s drugim žrtvama, ipak nešto postigla. Ali ono što sam najviše očekivala, a to je odšteta od države, još uvijek nisam. I jasno mi je zašto. Da su je isplatili meni, morali bi i drugima. Ipak, s obzirom na raniju međupresudu kojom je utvrđena odgovornost RH, pitam se da li postoji šansa da se to ipak dogodi. Ne znam kojoj instituciji da se više obratim - govori za Novosti Dubravka Jagodić, koju je ratnih devedesetih odbilo zastupati šest odvjetnika.

Pogledali bi slučaj i uzmaknuli. Bilo ih je strah.

- Ali ja se nisam bojala. Uostalom, čega da se bojim? Ionako sam te noći izgubila gotovo sve što sam imala, pa sam se morala boriti za ono što mi je ostalo. Znala sam što me gura dalje. Onaj mali što me čekao kod kuće. Kada pogledam Milana, gotovo. Samo guram naprijed, nema osvrtanja - objašnjava naša sugovornica, kojoj je dijagnosticiran PTSP.

- Za vas je prošlo 30 godina, ali za mene neće nikada. Ona crna potkapa... Kada kuham, liježem, hodam, pričam, gledam u nekoga, ma što god da radim, postoji jedan zid koji je uvijek ispred svih i svega. Često mi se vraćaju te slike, ali i uspomene, lijepi dani. Moram dalje, ali s tim ću se nositi dok sam živa - dodaje ona.

Uz djecu, potrebnu podršku, snagu i hrabrost daju joj pojedini prijatelji i rodbina. Svi oni koji su je razumjeli i, kaže, barem donekle suosjećali s njom. Svih ovih godina nastavila je živjeti u obiteljskoj kući s početka priče. Posebno mjesto u dnevnom boravku sada je rezervirano za Duškov portret, koji je Milan dao izraditi od svoje prve plaće.

- Jako sam voljela svog muža, nisam se mogla pomiriti s tom nepravdom. Ma ne mogu se pomiriti ni danas jer on to nije zaslužio. Da sam bila sama, vjerojatno bih pokleknula i napravila neku glupost. Ali ovako, trebalo je u inat svima izvesti dijete na put. Nekada sam bila i gladna, ali moja djeca su uvijek na spavanje išla sita i čista. Trudila sam se i dala baš sve od sebe - zaključuje Dubravka.