>

novosti logo

Kolumne Kolumne

Dubu Škiljan

Dubravko Škiljan otišao s ovoga svijeta na Prokoplje, 21. jula 2007. A posljednji put smo se čuli na Petrovdan. Neuhvatljiva je pređa koja je odredila da ta dva pravoslavna praznika odrede naš rastanak

Petrovdan i Prokoplje su obilježili moje djetinjstvo. Lile uoči Petrovudne, pa sutradan, nakon što bi se usred njive s krompirom zabola ona nagorjela drška na kojoj je sinoć bila lila, jela bi se za ručak cicvara. To je bio naš gorštački ritual, paganski, kažu današnji pametari, hodže i popovi kažu neznabožački, a mi djeca nismo bili ni neznabošci ni pagani, mi smo bili djeca, koja su voljela lile. Djeca, koja su brže trčala uzbrdo no nizbrdo. Lile su bile naš karneval, naš sabor i vašar, naš džumbus i londža, vrhunac našega ljeta. Devet dana po Petrovudne bilo je, i sada je, Prokoplje. Prokoplje je u djetinjstvu važilo za najtopliji dan ljeta. Prokoplje je narodni naziv za praznik svetog Prokopija, 21. jula, sačuvan u imenu grada Prokuplja.

Kad sam ovo, ovako nekako, jednom ispričao Dubravku Škiljanu, lice mu se ozarilo kao u djeteta. A i bio je dijete Dubravko Škiljan, veliko dijete ovoga svijeta. On, gradsko zagrebačko dijete, smatrao je da je moje djetinjstvo bilo iznimno čudesno i jedinstveno. Ja sam mu govorio da nije, i mislim da stvarno nije, takvo je bilo djetinjstvo svakog djeteta iz moga kraja.

Okrutnom igrom ko zna koje družine demona, Petrovdan i Prokoplje su obilježili i moj rastanak s Dubravkom. Tome se ovih dana navršava deset godina. Bio sam, kao i svakoga jula, u rodnom selu Grabu, odakle i ovo pišem. Osam mjeseci ranije, Dubravku je dijagnosticiran rak gušterače. Pošao je na žestoke hemoterapije, otpala mu je kosa, nabavio je panama-šešir, ali je svoju nastavu i ispite na Filozofskom fakultetu držao bez ijednog izostanka. Viđali smo se, cijele te zime i toga proljeća, kao i inače, jednom ili dvaput sedmično, a telefonom smo se čuli skoro svaki dan. Kad se završila školska godina, s djecom sam došao u Grab. Tu smo utroje svaki dan pješačili po planini, preko potoka, kroz kleke i smrče. Na Petrovdan me je Dubravko zovnuo preko mobilnog telefona. Rekao sam mu da je ovo prvi i najprvi poziv koji sam u rodnom Grabu dobio na Petrovdan. Skoro je kliknuo kad je to čuo. A jesi li sinoć palio one lile? Nisam, Dubravko, samo sam pričao djeci o lilama. Rekao je da je uglavnom dobro, i pitao kad se vraćam u Zagreb. Kad sam mu kazao, najkasnije za deset dana, jer moram putovati u San Francisco, na jedan književni festival, zamolio me je da mu od homeopatskog ljekarnika Muratovića iz Pazara donesem jednu bočicu ‘kuglica’, imao je zalihe za deset dana. Dubravko je, negdje u danima kad je dobio dijagnozu, čuo za toga Muratovića i njegove pripravke, koji su, pričalo se, neke ljude izliječili od raka. Po te ljekarije je barem dvaput u Novi Pazar dolazio njegov sin Filip.

Dan ranije nego što sam naumio, krenuo sam za Zagreb. Uoči Prokoplja sam, s djecom, sišao u Novi Pazar, i od ljekarnika Muratovića preuzeo bočicu kuglica. A na Prokoplje, u subotu, rano, krenuli smo autom iz Novog Pazara. Alja i Zeno su sjedili iza mene, a u malom frižideru kraj mjenjača bila je bočica umotana u staniol. Prema uputstvu homeopate Muratovića, sve troje smo isključili mobilne telefone, radio nije smio biti uključivan. Kraljevo, Gornji Milanovac, Beograd, Spačva, Slavonski Brod, u Zagreb smo stigli za manje od osam sati.

Unio sam bočicu u kuću i smjestio je prema uputstvu koje sam dobio u Pazaru. Otišao sam do auta, uzeo telefon, uključio ga i vidio šest propuštenih poziva, pet od Filipa Škiljana i jedan od Milorada Pupovca. Pomislio sam da je Filip htio da vidi ‘dokle smo’, da bi mogao doći po kuglice. Zovnem Filipa, a Filip odmah: ‘Tata je jutros umro! U bolnici u Vinogradskoj. Prije tri dana mu je pozlilo…’ Ubrzo me je i Milorad zovnuo i rekao što i Filip. Potom sam se čuo i sa Vlastom Erdeljac, Škiljanovom odanom asistenticom, koja ga je posjećivala u bolnici i bila posljednja koja je s njim pričala, s večeri iza devet sati. Moja djeca nisu mogla vjerovati da više nikada neće vidjeti najstalnijega odraslog prijatelja svoga djetinjstva, koga su zvali Dubu.

Odmah sam vijest javio mojoj Sanji, koja je bila na Campusu Goldoni u Veneciji. Došla je sutradan, pa smo dan nakon toga pošli do Maje, Dubravkove drugarice životne. Maja je na dan kad je Dubravko umro, i sama bila u bolnici Rebro, tek dva dana nakon njegove smrti, mogla je biti otpuštena. Još sa vrata mi je rekla: ‘Ti moraš ići u Ameriku, Dubravko ne bi želio da zbog njegova ispraćaja na krematoriju ne odeš u San Francisco!’

I tako, prekosutra od dana kad mi je Maja ovo rekla, ja sam otišao za San Francisco. Na aerodromu, američki granični policajac, kosook, očito kineskog porijekla, gleda u moj pasoš, pa u kompjuter i onda kaže: ‘Mister Gudzevic, u zahtjevu za američku vizu napisali ste da se vaše rodno mjesto zove Grab?’ Tako je, kažem mu, rođen sam u mjestu s tim imenom. ‘Ali, mister Gudzevic, u Vašem pasošu piše da ste rođeni u mjestu koje se zove Mjuhovo (tako je pročitao Muhovo)’. Piše, kažem mu. To je zato što je moje rodno selo izgubilo status naseljenog mjesta, pa je sad potpalo pod Muhovo. ‘Mister Gudzevic, jako mi je žao što je Vaše rodno mjesto izgubilo status naseljenog mjesta. Žao mi je što se to dešava sada kad svijet ima šest milijardi stanovnika.’ Pomislio sam ispred onoga graničnog stakla: šest milijardi manje Dubravko Škiljan. Sanja će mi javiti da je ispraćaj na krematoriju bio za dva dana, 27. jula.

Tako je Dubravko Škiljan otišao s ovoga svijeta na Prokoplje, 21. jula 2007. A posljednji put smo se čuli na Petrovdan. Neuhvatljiva je pređa koja je odredila da ta dva pravoslavna praznika odrede naš rastanak. Dubravko Škiljan nije bio religiozan čovjek, nije imao oduševljenja za crkvene priredbe i praznike. Uzimao je i gutao one pazarske kuglice, ali u njihovu isceliteljsku moć nije vjerovao, blago ironično bi o njima govorio. Uzimao ih je, ja mislim, zato da poslije sam i drugi oko njega, eto, ne bi žalili što ih nije. Kad se, u zimu 2007. u Zagrebu sreo sa čuvenim molekularnim biologom i istraživačem raka Ivanom Đikićem, rekao mi je kako mu je ovaj kazao da bi za izlječenje morao imati mnogo sreće. Dubravko je bio čovjek nauke, vjerovao je u nauku, vjerovao je i u pravdu. Ova potonja ga nije baš čašćavala. Iako je objavio više naučnih radova i knjiga nego svi profesori pojedinih odsjeka njegova fakulteta, morao je 1996. napustiti odsjek za lingvistiku. Nacionalisti i konformisti su ga doveli dotle da se povuče. On ih za to nije nikada javno optužio, jer je bio gospodin i stoik. Rastko Močnik ga je pozvao da pređe u Ljubljanu, u Institutum Studiorum Humanitatis. Ondje je Dubravko predavao punih sedam godina, i osnovao postdiplomske i doktorske studije. U Zagreb se vratio, jer su se njegovi odani asistenti za to založili i izborili.

Bio je rijedak čovjek, blag, pošten i nepotkupljiv. Skroman do nevjerovanja. Nikakva narcizma u njemu nije imalo, ni mrve. Preveo je Herodotovu Historiju, Katulove pjesme, Herondine Mimijambe, Boj žaba i miševa, Gramatičko umijeće Dionisija Tračanina. Bio je jedan od osnivača časopisa Latina&Graeca i urednik biblioteke dvojezičnih prevoda latinskih i grčkih pisaca. Danas se u Zagrebu ni po suncu ni po mjesečini ne može naći čovjek koji bi kao on znao antičke metre i oblike. Pokušao sam ga pridobiti da zajedno prevedemo Palatinsku antologiju. Rekao je da bi sa mnom to rado radio, ali da se u vremenu opće srozanosti od takvog posla može samo oboljeti. Već deset godina mi ne šalje razglednice iz Pamplone ili Pariza pisane elegijskim distihom. Ni s jednim se prijateljem u životu nisam toliko natelefonirao kao s njime. Kad sam ga jednom zovnuo iz govornice u Sulmoni i rekao mu da stojim ispred spomenika Ovidiju, zakliktao je kao dijete koje se jako obraduje. Telefonski broj mu je bio 3838 447. I danas, nakon deset Petrovdana i deset Prokoplja života u svijetu bez Dubua Škiljana, ruka mi često pođe da taj broj okrenem.

1/1