>

novosti logo

Piše Tena Erceg

Elita gora od rulje

Premijer Cameron i desničar Farage pokrenuli su Brexit zbog osobnih interesa, pa služeći se lažima, manipulacijama i strahom razbili nadnacionalnu asocijaciju i ugrozili opstanak vlastite države. U stranačkom čerupanju mogli bi prevladati isti oni koji su stvorili preduvjete za stanje u kojemu se zemlja zatekla

Političare se obično smatra neodgovornom čeljadi koja ne preže ni od čega kako bi se dočepala ili zadržala na vlasti. Britanski premijer David Cameron ovom je uvjerenju dao novu dimenziju, jer rijetko se koji njegov kolega – izuzmemo li ratne uvjete – može podičiti da je zbog svoje fotelje razbio nadnacionalnu asocijaciju i ugrozio opstanak vlastite države, natovarivši joj pritom ekonomsku, političku, društvenu i svaku drugu krizu. Jer iz Cameronove perspektive referendum o izlasku Velike Britanije iz Evropske unije bio je upravo to, lakonsko obećanje koje je dao 2013. godine kako bi desnom krilu svoje Konzervativne stranke bacio kost i tako umirio talasanje nastalo zbog rasta popularnosti euroskeptične Stranke neovisnosti Ujedinjenog Kraljevstva (UKIP).

Mora da mu se tada to činilo kao genijalna ideja: spriječit će odljev birača prema UKIP-u i time začepiti usta nezadovoljnim tvrdolinijašima u stranci, a referendum, koji se trebao dogoditi za daleke četiri godine, ionako će po svemu sudeći propasti, tim više što su torijevci tada bili u koaliciji s proevropskim Liberalnim demokratima. No dvije godine kasnije konzervativci su na novim izborima sami formirali vladu, pa Davidu Cameronu, političaru od riječi i integriteta, nije preostalo ništa drugo nego da obavi i tu gnjavažu. S istom ležernošću kojom je referendum sazvao pristupio je i kampanji za ostanak u EU-u; jest da on nju ne može smisliti, jest da mu beskrajno ide na živce, ali, eto, ako iz nje izađemo, prijeti nam ekonomska katastrofa. Birači, razumije se, nisu bili impresionirani ovim pristupom. Izašli su na birališta i, svatko iz svojih razloga, sasuli domaćim i briselskim političkim elitama sve ono što o njima misle, reducirano i kondenzirano u jednoj jednostavnoj poruci: Želimo van iz svega ovoga.

David Cameron odlučio je svojoj stranci dati četiri mjeseca da se sabere i vidi kako će prevariti birače, pa izaći iz EU-a a da pritom zadrži sve neoliberalne elemente koji su je s njom vezivali

Kada se birači podijele u četiri osnovne skupine, može se vidjeti da su njihovi razlozi različiti: birači desnice koji su bili za Brexit odlučili su tako mahom zbog pitanja suvereniteta i imigracije, biračima desnice koji su bili za ostanak najvažnije je zajedničko tržište, biračima ljevice koji su glasali za Brexit problem su manjak demokracije i politika štednje, dok je kod ljevičara koji su bili za ostanak presudila sklonost internacionalizmu. Na birališta je izašlo više od 72 posto birača, pri čemu je za izlazak glasalo 52 posto ili 17,4 milijuna ljudi, a za ostanak u EU-u njih 48 posto ili 16,1 milijun. Za Brexit su bili Engleska i Wales, ali ne i njihovi najveći gradovi poput Londona, Manchestera, Liverpoola, Newcastlea, Leedsa, Brightona i Cardiffa, ali zato jesu sjeveroistok Engleske i West Midlands, regije teško pogođene deindustrijalizacijom, kao i bivša radnička predgrađa Londona i nekih drugih spomenutih gradova. Loš znak za sve one koji su pratili rezultate nadajući se ostanku bili su upravo prvi prispjeli rezultati, oni iz bivšeg brodograđevnog središta Sunderlanda, gdje se nakon čitanja rezultata od 62 posto za Brexit dvoranom prolomio gromoglasan pljesak.

No deindustrijalizaciju je prošla i Škotska, pa je unatoč tome 62 posto birača bilo za ostanak u EU-u, dok je u Sjevernoj Irskoj za ostanak glasalo 56 posto birača. Za ostanak su više glasali mlađi birači s višim obrazovanjem i višim socijalnim statusom, kao i građani koji nisu rođeni u Velikoj Britaniji, a najveći postotci u korist ostanka u EU-u zabilježeni su u najbogatijim londonskim kvartovima kao što su Kensington i Chelsea sa 75 i 78 posto, kvartovima u kojima većinom žive pristaše Konzervativne stranke. S druge strane, birači na sjeveru Engleske, koji su na parlamentarnim izborima više glasali za laburiste, većinom su podržali Brexit.

Unatoč određenim odstupanjima i iznimkama, naročito kada su u pitanju Škotska i Sjeverna Irska koje imaju specifične političke okolnosti zbog kojih žele ostati u EU-u, opće je mišljenje da su razlozi za Brexit prvenstveno socijalno-ekonomske prirode. Za njega su najviše glasali takozvani gubitnici globalizacije, motivirani i euroskepticizmom, nezadovoljstvom političkim elitama i strahom od emigracije koja često prelazi u otvoreni rasizam. Štoviše, ovo posljednje bio je glavni mobilizacijski faktor, već i zato što je siva eminencija Brexita bio vođa UKIP-a Nigel Farage, čovjek čija se kampanja sastojala od rasističkih poruka i plakata tipa ‘Želimo svoju zemlju nazad!’ i ‘Točka pucanja’, ilustrirana fotografijom tamnoputog imigranta.

Za UKIP je na prošlim parlamentarnim izborima glasalo 3,8 milijuna ljudi, što samo po sebi svjedoči da ne treba podcjenjivati antiimigrantske motive Brexita. Tim više što su i neki sindikati, primjerice organizacija Trade Unions against the EU, u svojoj kampanji za izlazak imigraciju iz EU-a navodili kao jedan od ključnih razloga za smanjivanje radničkih prava. Isto tako, prema istraživanju organizacije Migrant Rights Network, čak 70 posto imigranata koji su u Veliku Britaniju došli prije 1970. također smatra da imigraciju treba smanjiti. U podlozi takvog razmišljanja, međutim, također su ekonomski razlozi, jer su ‘stari’ imigranti zbog fleksibilnih radnih uvjeta prisiljeni natjecati se s novopridošlima za radna mjesta, do te mjere da mnoge agencije za zapošljavanje često ni ne razmatraju prijave za posao radnika koji nisu doseljenici. S druge strane, zanimljivo je da od ukupno 330.000 imigranata, koliko ih je lani došlo u Veliku Britaniju, njih čak 133.000 živi u bogatom Londonu, koji nije glasao za Brexit, a slična se situacija može vidjeti i u nekim drugim gradovima.

Iako se u posljednjih 20 godina imigracija u Veliku Britaniju više nego udvostručila, sa 3,8 na 8,3 milijuna, naročito nakon ulaska osam EU članica, UKIP-ovci nisu govorili o tome da oni više doprinose nego oduzimaju ekonomiji. Predstavljali su ih kao parazite koji nasrću na socijalne službe, radna mjesta, škole, bolnice i stanove i pritom donose terorizam, s toliko žara da je kao evidentna žrtva tog rasizma ubijena laburistička zastupnica Jo Cox, koja je javno podržavala ostanak u EU-u. Nisu govorili ni da polovica prošlogodišnjih useljenika uopće nije došla iz zemalja Evropske unije, već su umjesto toga grmjeli o ugroženim radničkim pravima, borbi protiv banaka i multinacionalnih korporacija, iako je to stranka koja propagira slobodno tržište i kojoj su uvijek smetali bilo kakvi pokušaji regulacije koji su dolazili upravo iz Bruxellesa.

Štoviše, da se Nigel Farage u cijeloj ovoj situaciji dobro zabavljao pokazalo se dan nakon referenduma, kada je na televiziji mrtav-hladan priznao da je forte njegove kampanje, onaj da će se zahvaljujući izlasku iz EU-a u zavod za zdravstveno osiguranje NHS svakoga tjedna slijevati 350 milijuna funti – bio čista laž. Za pretpostaviti je da je kriza NHS-a za dobar dio onih koji su se odlučili za Brexit bila jedan od ključnih razloga, što ovu Farageovu manipulaciju čini naročito podlom. Jer ne samo da su statističari i prije referenduma tu tvrdnju opovrgnuli uvjerljivim računicama, već je upravo Konzervativna stranka, a ne Bruxelles, ta koja je nasrnula na britansko zdravstveno osiguranje opteretivši ga sa 42 milijarde funti rezova i propagirajući kroz usta Michaela Govea, ministra pravosuđa i zagriženog euroskeptika, tezu da je NHS ‘u 21. stoljeću irelevantan pa ga treba zamijeniti privatnim zdravstvenim budžetima’.

Financijalizacija, liberalizacija i deregulacija, koje su poharale niže slojeve društva i dovele do otuđenja radnika koji se danas nemaju protiv koga pobuniti jer su im poslodavci tko zna gdje, i zbog kojih su cijene stanovanja, obrazovanja i zdravstvene zaštite otišle u nebo, a plaće u utrku prema dnu, nisu nikakva briselska izmišljotina, već su ih brižljivo njegovale sve britanske vlade, i laburističke i konzervativne, štiteći prije svega interese Cityja kao globalnog financijskog središta. Velika Britanija je uvijek bila članica koja se najžešće protivila svim pokušajima EU-a da se uspostavi bilo kakva regulativa, pa su sada sve oči onih koji su bili za lijevi Brexit uprte u vođu laburista Jeremyja Corbyna, čovjeka koji bi htio spasiti i obnoviti socijalnu državu.

U redovima laburista takozvani bleriti, koji su samo čekali priliku da svrgnu socijalista Corybna, pet dana nakon referenduma pokušali su izvršiti puč. Podržalo ga je samo 40 zastupnika, a 172 su mu izglasala nepovjerenje

Jer dok se čeka da se britanska vlada udostoji Bruxellesu poslati službeni zahtjev za iščlanjenje iz Unije, u vodećim britanskim strankama već je počelo bespoštedno čerupanje u kojemu bi pobjedu vrlo lako mogli odnijeti isti oni koji su stvorili ekonomske i socijalne preduvjete za stanje u kojemu se zemlja zatekla. Štoviše, umjesto da odmah podnese ostavku, David Cameron odlučio je svojoj stranci dati četiri mjeseca da se sabere i vidi kako će prevariti birače pa izaći iz EU-a a da pritom zadrži sve neoliberalne elemente koji su je s njom vezivali. Najizgledniji kandidat je bivši londonski gradonačelnik Boris Johnson, zagovornik male a ne socijalne države, čovjek koji je bio jedno od glavnih lica Brexita, da bi mu nakon toga usta bila puna patetičnih fraza o uronjenosti Velike Britanije u evropsku kulturu i civilizaciju.

U redovima laburista ideološki nasljednici Tonyja Blaira, takozvani bleriti, koji su samo čekali priliku da svrgnu Corybna, već pet dana nakon referenduma pokušali su izvršiti puč. Dvije trećine ministara u sjeni podnijelo je ostavke, a već u utorak čak 172 laburistička zastupnika izglasala su mu nepovjerenje, dok ga je podržalo samo 40. No Corbyn je odbio dati ostavku, rekavši da to glasanje nema pravno uporište i da mu je podrška cjelokupnog članstva važnija od one parlamentarnih zastupnika. Time je privremeno izbjegao svrgavanje, ali se u stranci ozbiljno počelo nagađati o njezinom raspadu.

Jeremyju Corbynu zamjera se to što su birači otkazali poslušnost stranci i glasali za izlazak iz EU-a zato što on nije dovoljno uvjerljivo zagovarao ostanak. Corbyn je 1975., kada se Velika Britanija pridruživala Evropskoj ekonomskoj zajednici, glasao protiv, a danas za sebe kaže da ‘nije obožavatelj EU-a’. Unatoč tome, svoju je podršku ostanku, koju dijeli većina stranke, formulirao kao poziv da se iz EU-a ne bježi, već da je se pokuša reformirati zajedno s ostalim evropskim progresivnim snagama. No laburisti, kao uostalom ni konzervativci, nisu uspjeli objasniti na koji bi se način ta birokratska mašinerija uopće mogla reformirati, niti kako bi se putem EU-a mogla zaštititi socijalna država.

Jeremy Corbyn, međutim, svakako nije jedini kojega birači nisu slušali. Većina ih nije slušala ni dužnosnike Konzervativne stranke, ali ni stručnjake za ekonomiju, međunarodne odnose i sigurnost, stručnjake iz banaka, instituta i međunarodnih financijskih organizacija koji su svi uglas govorili da će od Brexita biti više štete nego koristi. Glasali su svima njima usuprot, ili baš u inat, a jedine žrtve tog socijalnog bunta zasad su socijalist Jeremy Corbyn i omražena karikatura za sve krivog imigranta – poljski vodoinstalater, običan radnik.

1/1