>

novosti logo

Kultura Kultura

Fotogalerija Tvrdić, Plećaš, Šolman, Skansi, Ćosić

Kako je film ‘Bićemo prvaci sveta’ propustio priliku da postane nepodoban: Jugoslavija za svoje nasljednice predstavlja velesilu u svakom pogledu. Novostvorene države nikad više neće osvojiti naslov košarkaških prvaka svijeta – osim ako se kojim slučajem ponovno ne ujedine

Vrlo je malo vjerojatno da su ljepotice koje prate košarkaše tamo negdje informbiroovske 1949. na beogradskom Kalemegdanu izgledale glamurozno kao u filmu Darka Bajića ‘Bićemo prvaci sveta’. Bit će prije da su tada, kao i u čitavoj razrušenoj Evropi, najlonke, ruževi jarkih boja i pin-up asesoar bili težak luksuz. Također je teško da je major UDBA-e (kojeg igra Leon Lučev) sve do sedamdesetih godina u stopu paranoično pratio košarkašku reprezentaciju i savez. Oni su upravo bili poznati po tome da nisu dopuštali pretjerano uplitanje nekompetentnih političara u svoj sport. Iz tog su razloga i bili tako dobri. Tako su radili Rusi, a ne mi.

Teško da je Maja Bedeković (Iva Babić), supruga ideologa naše košarke Nebojše Popovića (Strahinja Blažić), inače Zagrepčanka, govorila dijalektom današnjih zagrebačkih frajlica. Trebalo je uložiti truda da se sazna kak’ se to nekad divanilo ili da se jednostavno ponovno pogleda klasik Kreše Golika ‘Tko pjeva zlo ne misli’. Teško i da je pogledom sa zagrebačkog Gornjeg grada tih godina bilo moguće obuhvatiti Koncertnu dvoranu ‘Vatroslav Lisinski’, otvorenu 1973. godine.

No ako zanemarimo osnove filmskog kontinuiteta i faktografije te ih u duhu modernih kolumnista nazovemo pukim matorim zakeranjem, ipak je pothvat da se netko, dovoljno lud, dohvatio snimanja filma o jednom od vrhunaca sporta i popularne kulture u bivšoj državi – osvajanju naslova svjetskih košarkaških prvaka u Ljubljani 1970. godine. Takva smjela namjera međutim u znatnoj mjeri je narušena činjenicom da je, namjerno ili tek zbog puke intelektualne lijenosti, amortizirana potencijalna subverzivna snaga ovog uspjeha, odnosno opasna činjenica da je Jugoslavija pod vodstvom komunista, u odnosu na svoje nasljednice velesila u svakom pogledu i da novostvorene države u ovom sportu nikad više neće osvojiti takav naslov – osim ako se kojim slučajem ponovno ne ujedine. I nije samo to činjenica, nego i da je bivša država u više društvenih aspekata bila ispred današnjih državnih zajednica.

Filmska ideološka terapija je provedena kroz dominirajući, političko-korektni antikomunistički sentiment, to rašireno oboljenje koje u našim krajevima harači od proljeća 1990., ali nikako da napokon bude suzbijeno. Metoda je već dobro izvježbana u producentskoj kući Intermedia Network, koja nam je podarila povremeno nepodnošljivo dosadan, buržoasko-revizionistički, monarhistički nogometni kič-spektakl ‘Montevideo, Bog te video’, sa svim njegovim pripadajućim TV sezonama, prequelima i sequelima.

Stoga je u samo finale utakmice i filma o prvacima svijeta 1970. ubačena poludebilna epizoda u kojoj agenti tajne službe namjerno izazivaju smetnje u televizijskom JRT prijenosu. To se navodno događalo tokom prvog poluvremena u kojem su naši kuburili na terenu, sve da se navodno ne bi naljutio Josip Broz, koji je uz viski i cigare gledao prijenos u svom salonu. Tito, Jovanka i Stane Dolanc jesu bili gosti na prvoj utakmici Jugoslavije na ljubljanskom prvenstvu, ali je maršal puno vjerojatnije te sudbonosne majske večeri kod kuće gledao neki od svojih omiljenih vesterna. Da je navedena epizoda običan bullshit svjedočili su na beogradskoj premijeri i neki od sudionika.

Noseća priča o osnivačima košarkaškog saveza inače je uglavnom elitistička i promašena – narod bi puno više zanimale priče samih igrača: karizmatika i seks simbola Nikole Plećaša, štrkljavog spadala Kreše Ćosića, duhovitog Rate Tvrdića, špricerski hladnog Damira Šolmana, drčnog Petra Skansija, stamenog Dragana Kapičića, živopisnog intelektualca Ljubodraga Simonovića ili vječno napaljenog Ive Daneua, koji je u finalu odigrao oproštajnu utakmicu. Slovenski as imao je tada 33 godine, ali po cijenu fizičkog incidenta – ni pod razno – nije dopuštao nikome od suigrača da ga pobijedi niti u haklu ‘jedan na jedan’. Dakle bio je samo jedan od krajnje osebujnih karaktera zahvalnih za ekranizaciju, jer oni su bili ti bezobrazni mangupi iz jedne male države, koja je samo 25 godina prije finala bila ground zero i koja je u ratu izgubila gotovo deset posto stanovništva. Oni su na terenu povremeno izluđivali Amere i Ruse, što je bilo posve nepojmljivo za konstelaciju koja je tada vladala u svijetu. Oni su bili prave i jedine zvijezde, takozvani idoli nacije.

Oni su bili ti neotesani, ali vrlo inteligentni derani, izrasli iz korijena samog naroda, iznikli iz gradskog asfalta, iz hercegovačkih, dalmatinskih, ličkih i crnogorskih kamenjara. Nabrekli ponos tadašnjih Jugoslavena kontra dviju svjetskih velesila najbolje su izrazili Slovenci legendarnim transparentom s utakmice: ‘Luna vaša, zlata naša’.

Uvjerljivo najbolja scena je ona kad se paralelno, uoči finala, na cesti susreću autobusi dviju momčadi. Obje ekipe imaju pune gaće od straha. Vlada mrtva tišina, sve dok Ćosić ne izvali prepotentnu foru: ‘Šta je ovima? Vidi ih kakvi su!’ Zatim naši umru od smijeha, mi ih još jednom zajebemo i nema više šanse za Amerikance.

Nasuprot narativnoj liniji filma, jugoslavenska košarka nije bila projekt nametnut odozgo od grupe doista virtuoznih ‘beogradskih buržujčića’, kako im se tepa i kako se sugerira u filmu – Popovića, Radomira Šapera (Miloš Biković), Bore Stankovića (Aleksandar Radojičić) i Aleksandra Nikolića (Marko Janketić). Ovi nepobitni vizionari, čije su intelektualne i radne sposobnosti daleko premašivale sportske okvire, stvorili su uvjete da iz naših sela i gradova budu regrutirani najbolji od najboljih, u sportu koji je bio naprosto prirođen ovim dinarskim genima i svjetonazoru. Smisao čitavog projekta upravo je bio da koševi niknu u svakom dvorištu i na svakom igralištu, a sve kroz suptilni socijalistički kolektivizam koji nije isključivao individualnu posebnost i moć intelekta. Najveći treneri obilazili su nastavnike fizičkog odgoja, jer su znali da odgoj sportaša počinje od njih.

Tu se skriva temeljna suprotnost između vremena koje je kreiralo ovaj sportsko-društveni uspjeh i doba u kojem je nastao film o njemu; između osnovne ideje samoupravnog socijalizma i današnje filozofije diktata kapitala. Ovim se donekle može objasniti zašto su se scenarist Nebojša Romčević, te njegovi asistenti, slavni Gordan Mihić i Ognjen Sviličić upleli u jeftini antikomunizam bulevarskog tipa.

No činjenice iz ovog filma, sve i da su znatno radikalnije, ostale bi u svakom slučaju bezopasne po današnje lokalne režime, jer su komunikacijski kanali ionako okupirani diktatom tržišnih niša – najavljena TV serija u Hrvatskoj će završiti na RTL-u i gledat će je isključivo oni koji ionako svako malo puste suzu za životom u svojoj socijalističkoj mladosti. Beznačajni mediji, koji su u vremenu ‘uzbudljive interakcije’ potpuno izgubili kontakt s bazom, film su pokrili uobičajeno stupidnim, benevolentno selebritijevskim kriterijem. Neobično ih je uzbudila činjenica da Goran Bogdan ima brkove kao Plećaš, Stefan Kapičić, zamislite, liči na ćaću mu Dragana, dok Krešimir Petar Ćosić svima budi lijepu, ali uistinu tužnu uspomenu na svog prerano umrlog oca.

U Hrvatskoj, sjećanja na Jugoslaviju i njeno društveno uređenje ionako su odavno potisnuta jedinstvenim kolektivno ideološko-psihološkim fenomenom, nepoznatim pod bilo kojim nazivom raspoloživim u znanosti, osim možda pod dijagnozom ‘kolektivne autolobotomije s kroničnom amnezijom’. Dok u Srbiji memorije zamataju u malograđanski celofan, mi se ovdje naime intenzivno sramimo baš svega što smo nekad bili.

Fenomen je odlično analizirao čovjek iz prvih borbenih redova, neposredni proizvođač medalja: Zoran Čutura, bivši košarkaš, također osvajač naslova svjetskog prvaka (1990.). U kolumni na portalu Al Jazeera Balkans Čutura, čijim smo se čuvenim piruetama pod koševima nekad divili, piše: ‘Mislim da u Hrvatskoj, žao mi je, ne postoji nitko tko će sa zadovoljstvom i trncima niz kičmu ići gledati film u čijim se katarzičnim trenucima zborno pjeva Hej Slaveni i skandira Ju-go-slavija-Ju-go-slavija… Sorry, ali to je ovdje pec-pec, ne to raditi… Bez obzira na to što je riječ o dijelu zajedničke povijesti, i to onom slavnom dijelu te povijesti.’

Potom se bivše krilo Cibone i SFRJ onako na prstima još jednom okrenuo oko svoje osi, kako bi to davno opjevao znameniti komentator Dragan Nikitović Nikita, da bi ispod lakata redovito viših i masivnijih, ali nepobitno glupljih i tehnički neobrazovanih protivničkih centara poentirao: ‘To je nešto što mi ovdje u Hrvatskoj baš i ne volimo čuti. Za što smo se onda, za Boga miloga, borili? Da bismo bili mali, loši, ružni i neuspješni? Jedan film – ni ovaj, ni bilo koji drugi – neće promijeniti percepciju koju je izazvalo sustavno četvrtstoljetno (zar već?) ispiranje mozgova, nema šanse…’

Tako će i ove godine, kad se navršava četvrt stoljeća od posljednjeg, ‘argentinskog’ naslova svjetskih prvaka u košarci, kad su se briljantni dječaci Kukoč, Petrović, Divac, Zdovc i drugi krajnje okrutno sprdali s protivnicima, dok je zemlju već zahvaćao terminalni stadij, ova uspomena ostati u intimnim, prijateljskim i porodičnim domenama. U širem društvenom kontekstu, sjećanja će ostati pomno kontrolirana od modernih inženjera ljudskih umova, među koje su se, na nesreću, donekle ubrojili i autori filma, koji je mogao biti mnogo bolji i provokativniji.

Ostaje barem mala utjeha na domaćem, hrvatskom terenu. Najveći udarac nacionalnoj hipokriziji svakako je trenutak kad selektor i trener Ranko Žeravica na početku ljubljanskog finala izdiktira sastav prve petorke. On je glasio: Tvrdić, Plećaš, Šolman, Skansi, Ćosić.

1/9