Fali pjesnika; ispisao je anonimni grafiter, ili nekolicina njih, na više fasada u širem centru Zagreba. Ima već podosta vremena otkad se to kratko geslo uprizorilo na zagrebačkim ulicama, pa crveno sprejana slova polako blijede i prerastaju u roza-pink nijansu. Tako znači, fali pjesnika. Dobro, mogu se složiti s time. U epohi koja je po svojim vrijednosnim profilima sve prije nego poetsko-pjesnička i u kojoj "biti pjesnikom" može biti jednačeno sa statusom socijalne izgubljenosti, iščašenosti, marginaliziranosti i sigurne pauperizacije, apel da je upravo to ono što društvu nedostaje zvuči poput revolucionarne provokacije. Jer valjda skoro sve, svaki zamisliv identitet vezan uz neki oblik profesionalne, formalne i neformalne, artikulacije iskustva života na ovom svijetu – već dugo, a možda i oduvijek – ima bolji status od pjesničkog. Ali je i očito da još uvijek određen broj ljudi ima potrebu pjesništvom dočarati svoj doživljaj svijeta i života, te da neki od njih pronalaze čak i svoju publiku sklonu praksi čitanja i slušanja poezije.
Nije da pritom pjesnici nisu bili cijenjeni, a ponegdje to još uvijek i jesu, u malim, uskim društvenim krugovima. Nije da im nisu dodjeljivane, a i još uvijek im se dodjeljuju, nagrade, priznanja, čak i počasti u rangu životnog djela. Sve to stoji. No ovom i ovakvom svijetu doista fali pjesnika i pjesništva. Fali ne samo i isključivo zato jer kratka, tek dvjestotinjak godina stara povijest moderne slike – od one rane fotografske, preko pokretne filmske, pa potom i televizijske, do suvremeno-digitalne – konstantno i ubrzano doprinosi promicanju kulture vizualnog nauštrb narativne kulture riječi čiji je klasičan idiom i poezija.
Fali pjesnika i zato što pjesništvo može predstavljati artikulaciju i interpretaciju svijeta života tako različitu od svega ostalog. Naravno, primijetit će upućeniji i oprezniji, svašta se pod pjesništvo i poeziju trpalo i trpa se, ne samo u kvalitativnom smislu. Bilo je tu, a i bit će, raznoraznih podmetanja kukavičjih jaja, svakojakih ideologija, interesa i društvenih borbi moći koji se mogu razabrati u stihovima. Ukratko, svega onog toliko vrijednosno suprotstavljenog laičkom doživljaju poezije – a takav je i doživljaj ovog autora – kao čistog, krunskog vrhunca pri umijeću baratanja riječima. Te pakleno teške prakse da se formama izgovorene i zapisane riječi smisleno i vješto ukroti jezik.
Zato svi ostali izričaji putem riječi – znanstveni, teorijski, žurnalistički, analitički, pa čak i oni sestrinski joj književni, prozni i esejistički – ostaju drugorazredni spram zanata poezije. I stoga da, zaista nam fali pjesnika, pjesništva i poezije. Fali nam ljudi koji bi umjeli doživjeti i sročiti ovaj svijet drugačije no što to čine političari, profesori, znanstvenici, novinari... svi odreda cjenjeniji od pjesnika.
