>

novosti logo

Društvo Društvo
Piše Igor Lasić

Gog i demagog

Borislav Škegro izrijekom je Josipu Bozaniću pripisao jugokomunizam iako zajedničkim snagama narod podvrgavaju nasilju tržišta i diktaturi nacije

Svega je nekoliko dana spokoja prošlo od mise koju je Josip Bozanić predvodio na Veliku Gospu u Mariji Bistrici, a već ga je u medijima uzelo naveliko kritizirati. I to ne bilo tko: Borislav Škegro u Večernjem listu, recimo, kao i portal Liberal koji postavlja naslovni upit s neskrivenom funkcijom katarzičnog: ‘Zašto Bozanić zaziva povratak komunizma?’ Jer, nakon hvalospjeva Majci Božjoj i blaženiku Alojziju Stepincu, brižni se kardinal pozabavio i ekonomskom politikom. ‘Molimo posebno za naše poljoprivrednike, za zaštitu proizvođača i potrošača, za hrabrost i ustrajnost odgovornih da zaštite malog hrvatskog čovjeka od nemilosrdnog nasilja diktature tržišta’, govoraše tako crveni nadbiskup zagrebački. No sve je to jedna velika zabuna, da odmah kažemo, nesporazum bez imalo zbiljske prijetnje na račun poretka, i naročito bez opasnosti od bauka komunizma.

Prvo, treba razumjeti muku ekonomskih liberala koji su kroz 20. stoljeće decenijama iščekivali globalni trijumf privremeno suspregnutog kapitalizma te nesmetano otvaranje tržišta. Oni meću znak jednakosti između slobode tržišta i slobode društva i propovijedaju da tržište svima nudi ista polazišta i šanse. Na primjedbu da praksa brutalno iznevjerava tu projekciju, odgovaraju kako je to samo znak da tržište još nije posve oslobođeno, inače bi njegova nevidljiva ruka uredila sve društvene odnose na najbolji način. S principom kompetitivnosti u prednjem planu, dakako, ali slobodi se mora pogledati u oči – za slabiće tu ipak nema mjesta. I zato, kao što reče Škegro, izrijekom Bozaniću pripisujući jugokomunizam, političare čeka ‘zagovaranje rješenja’ kakva su ‘najčešće’ – baš tako kaže – ‘suprotstavljena prevladavajućim stavovima’. Kako onda pojmiti realne dosege liberalne demokracije, to pak Škegro, direktor privatnog investicijskog fonda i bivši političar, ne spominje.

Glavnom kaptolskom velikodostojniku i gospodaru financija tamo navučenih iz javnog budžeta, međutim, ima smisla rastumačiti relacije u datom kontekstu. Na stranu sad liberalno-ekonomski pokušaj da se to učini šok-terapijskom difamacijom uzoritog u obličju komunjare sa dna kace. Potonjeg muči spoznaja da je kapitalizam nekoć u svom dvorištu pokazivao tzv. ljudsko lice, socijaldemokratsko, ali zanemaruje da je na to bio primoran historijski jedinstvenom konstelacijom odnosa moći. Čim je ostao sam na sceni, mogao je pokazati istinsku narav, onu pod znakom slobodnog, dereguliranog tržišta. Istu, dakle, s kojom je Crkva – ne samo Rimokatolička – ušla u skladan brak još za 19. stoljeća, a kad se politički kreiraju neka od budućih uporišta obaju tih subjekata, crkvenog i ekonomskog. Primarno je riječ, jasno, o inovativnom konstruktu nacije mimo kojeg nijedan od njih ne bi u pokornosti dugo zadržao rečenog malog čovjeka, kako tržišno, tako i religijski.

I dok se kapitalizmu značaj nacije vremenom donekle izlizao, ona Crkvi – sve ovdašnje su dobar primjer – postaje isključiva uzdanica. A ne može se od kapitalizma uzeti samo ono što je kome milo, taman bio papa Franjo, jer nacije ne funkcioniraju izvan ovog sistema – nije ih moglo biti u feudalizmu, niti bi imale svrhe u globalnom socijalizmu. Buniti se protiv ‘nasilja diktature tržišta’, k tome ‘nemilosrdnog’, a pristajati na sam kapitalizam koji jedino i može ustrajati na rastućoj tržišnoj dominaciji i eksploataciji slabijeg, jeftina je kontradikcija. Mali čovo je stoga vezano ugrožen nasiljem tržišta i diktaturom nacije, prinudama kojima ga zajednički podvrgavaju naizgled suprotstavljeni Škegro i Bozanić, naši Gog i demagog.

1/1