>

novosti logo

Kolumne Kolumne

Andrej Bozanić

Kao jednojajčani blizanci, Andrej Plenković i Josip Bozanić pokazuju da agresivni, proustaški konzervativizam u HDZ-u i Katoličkoj crkvi ne mogu nadvladati lideri liberalnog, progresivnog tipa, nego konzervativci s liberalnim, progresivnim ambicijama

Nakon nedavnog sabora HDZ-a još se zbrajaju, kao na nekoj bojišnici, mrtvi i ranjeni iz tog viralnog rata. Jasnog rezultata nema, jer novinski analitičari koji prate rad ove stranke imaju podijeljena, pa i oprečna mišljenja. Po jednima, Davor Stier je zadao, ili barem kuvertirao, uništavajući udarac Andreju Plenkoviću otvaranjem pitanja ‘klijentelizma’ i onom vjerojatno ne slučajno odabranom rečenicom da je ‘spreman’ boriti se protiv toga. Po drugima, Stier je totalno promašio, jer je klijentelizam prirodno stanje HDZ-a koje njemu, Stieru, dosad nije smetalo, naprotiv, iščačkano je da je i sam korisnik povlaštenog, dakle klijentelističkog bankarskog kredita. Naravno, šef stranke i premijer Andrej Plenković stao je na stranu ovih drugih i da o tome ne bi bilo nikakve sumnje dao je smijeniti Stiera i Miru Kovača s tajničkih dužnosti u HDZ-u, što praktički znači da je sebe proglasio pobjednikom spomenutog viralnog rata. Prije toga poduzeo je mjeru istog političkog predznaka odbacivši zahtjev da Banski dvori i Pantovčak održe zajedničku sjednicu Vlade, koji je podnijela Kolinda Grabar Kitarović, miljenica suparničkog desno-klerikalističkog krila HDZ-a.

Oho, ako Plenković brezovom metlom može pomesti hodajuću ikonu svojih stranačkih oponenata, što to drugo može značiti nego da je nad njima trijumfirao i da je na najboljem putu da uspostavi punu kontrolu nad HDZ-om. Ali vrag zna koliko mu je ta računica dobra. Iako je smjena Stiera i Kovač jak aktivan potez, on ne može prebrisati pitanje zašto su mu oni otkazali poslušnost. Usto, klerikalistički populisti Željke Markić, a oni su Plenkovićeva dubinski najopasnija opozicija, skupili su dovoljno potpisa za raspisivanje referenduma. Kada bi se ovaj nekim slučajem realizirao, a po Plenkovićevu sreću najvjerojatnije neće, to bi srušilo njegove izborne liste za naredne parlamentarne izbore, još gore, već sada bi iz vladajuće koalicije izašli zastupnici srpske i ostalih manjina, koji stražare nad njegovom saborskom većinom. Osim toga, ima tu i jedan detalj na koji je upozorila uvažena kolegica iz Nacionala, a to je da se nikada kao na ovom saboru nije čulo ovoliko zazivanja Boga i njegovih blagoslova, i to ne samo od strane antiplenkovićevaca nego i plenkovićevaca. A to, nadovežimo se, nikako nije u skladu s Plenkovićevom političkom filozofijom koja, kao i Stierova, naglašava demokršćanske korijene HDZ-a. Ali, za razliku od Stiera, tu nema vrištećih tonova, jer te korijene smješta dobrih kat-dva ispod narodnjačkih (pučkih) vrijednosti, kao što to rade i ostale umjereno konzervativne stranke u Evropi.

Ovo pak upućuje na nešto još gore, najgore za premijera. Njegov politički put sve više sliči putu zagrebačkog nadbiskupa Josipa Bozanića, a u onoj ključnoj točki ti se putovi čak ukrštaju poput križa. I to onog teškog hrastovog, koji je namijenjen za nošenje na leđima. Naime, što? Bozanić je imenovan za zagrebačkog nadbiskupa poslije smrti Franje Kuharića, po svemu sudeći jer je tadašnji papa Ivan Pavao II. htio liberalizirati tadašnju hrvatsku Katoličku crkvu, iako je sam bio tvrdi, baš tvrdi konzervativac. Ali vidio je da se ovdašnja Crkva, kao i ostale u regiji, previše slizala s nacionalističkom državom i zato je za jednog od posjeta Hrvatskoj izrekao onu čuvenu metaforu o Savi koja se ulijeva u Dunav, pa je, eto, namijenio umjerenom Bozaniću da napravi barem korak-dva u tom pravcu. Ali, avaj, bila je to velika, teška greška. Bozanić je, istina, na početku mandata izrekao onu poznatu sintagmu o ‘grijehu struktura’, što je po svemu sudeći krivo, pretjerano shvaćeno kao neka vrsta anateme Franje Tuđmana i njegovog režima. I to je bio početak njegovog kraja. Iako, rekoh, on najvjerojatnije nije ciljao tako visoko, na njega se sručila lavina gnjeva unutar ovdašnje Katoličke crkve, što je, čulo se u kuloarima, kulminiralo čak i bijesnim zahtjevima da mu se stavi luđačka košulja i da ga se vrati natrag u Vatikan.

Nešto slično sada se događa i Plenkoviću. I on je rukopoložen na čelo HDZ-a, što vjerojatno ne bi bilo moguće bez suglasnosti briselskog ‘Vatikana’, kao umjerenjak koji je trebao sanirati štetu koju je za sobom ostavio nekontrolirano, suludo radikalan Tomislav Karamarko. I to je svakako imalo smisla, jer je i na HDZ-ovoj desnici prevladavalo uvjerenje da stranci treba netko tko neće biti baš toliko neubrojiv da ruši vlastitu vladu, a Karamarko je baš to napravio. Ali Plenkoviću je natovareno na leđa stotinjak kila hrastovine čim je napravio dvije navodno smrtne greške – koalirao s tobože previše liberalnim HNS-om i ratificirao Istanbulsku konvenciju. ‘Smrtne’ greške?! Naravno da nisu i naravno da se od toga ne mora umrijeti, kao u najnovije vrijeme od ospica. Ivi Sanaderu, recimo, nije pala dlaka s glave što je ozakonio Istanbulsku konvenciju, a sve vlasi na tjemenu ostale su mu i nakon što je koalirao s HSLS-om, koji je manje-više vjerna preslika HNS-a (kao što mu je glatko prošlo i ono ‘Hristos se rodi’, iako su zbog toga u HDZ-u masovno gutali knedle). Iz toga je jasno da je autoritet Sanadera u HDZ-u bio neusporedivo veći nego Plenkovićev danas, a otprve je vidljivo i zašto je tako. Sanader je konzervativac štono bi se reklo s dna kace, a pomoglo mu je i što dolazi iz svećeničke obitelji, a ne ‘lekarske’ kao Plenković, a to u ovom slučaju znači startnu prednost koju ovaj drugi ne može dostići.

To je jednostavno tako i badava je plakati što nije drukčije. U ovako konzervativnim zemljama puno je bolje da najveću stranku desnice vodi konzervativan lider, jer ga to štiti od pseudorodoljubne galame i zanovijetanja suparnika u stranci i izvan nje. Jasno, sve to pod ultimativnim uvjetom da je riječ o razumnom čovjeku koji ima vizije i volje da vodi zemlju u pravcu umjerenog konzervativizma, kakav danas, bez obzira na plimu populizma, i dalje dominira u Evropi (ovo je posebno važno sada kada Grabar Kitarović počinje sve otvorenije koketirati s desnim kleropopulistima Željke Markić). Sve to gledamo i u slučaju Katoličke crkve, pri čemu Josip Bozanić ima u svom neplodnom umjerenjaštvu toliko dodirnih točaka s Plenkovićem da im, evo, nadijevamo zajedničko ime – Andrej Bozanić. I zagrebački nadbiskup je, naime, bio na početku previše liberalan za Crkvu kojoj je stavljen na čelo, pa ga je ona osudila na ‘kućni pritvor’ i stiskala ga tko zna sve čime dok nije počeo govoriti nesnošljivim nacionalističkim, granično ustaškim jezikom, koji ona najviše voli čuti. Franji Kuhariću to se nikada nije moglo dogoditi, jer je bio tvrdi konzervativac kao i većina svećenstva, ali s dovoljno petlje da preventivno osudi zločine nad Srbima u Hrvatskoj devedesetih i da se suprotstavi Tuđmanovoj politici u Bosni i Hercegovini. To današnjem Bozaniću ne bi palo na pamet ni da iskapi hamper misnog vina.

Zaključno, Sanaderu se nije moglo dogoditi ovo što se događa Plenkoviću, pa je on svjesno radikalizirao HDZ samo zato da bi ga na kraju deradikalizirao, dok se ovom drugom dogodilo obratno – htio je deradikalizirati stranku, a ona se radikalizirala. Da, tako je to s lošim liderima. Zamisle jedno, a ispadne sasvim drugo. Baš takvi ljudi sjede na čelu današnje hrvatske državne i crkvene vlasti. Kuku nama, i vjernicima i nevjernicima zajedno.

1/2