Novi najbolji film svih vremena u tradicionalnoj anketi časopisa Sight & Sound, koja se provodi svakih deset godina od davne 1952., prvi put je naslov koji velika većina tzv. običnih filmofila ne samo da nije gledala, nego za nj nikad nije ni čula. Nakon De Sicinih "Kradljivaca bicikla" kao prvog najboljeg filma svih vremena, višedesetljetne vladavine Wellesova "Građanina Kanea" i Hitchcockove "Vrtoglavice" koja je na prvom mjestu plesala samo jednu deceniju, "Jeanne Dielman, 23, quai du commerce, 1080 Bruxelles" sada je na vrhu filmske povijesti. Kao što običan filmofil teško da je čuo za novi najbolji film svih vremena, tako teško da je čuo i za njegovu autoricu.
Tko je dakle Chantal Akerman? Uobičajeni odgovor upućenih glasio bi da je riječ o najistaknutijoj feminističkoj sineastici u povijesti, iako sama Akerman nije voljela svrstavanja u strogo određene kategorije, odbijala je da se njezini filmovi nazivaju "ženskima" i bila je protivnica esencijalističke struje feminizma. Presudni za nju bili su susret s Godardovim filmovima te boravak u New Yorku gdje se upoznala s američkim filmskim alternativcima, pri čemu se ključnim pokazala Warholova poetika fiksirane kamere i beskonačnog trajanja kadra. Kad se "Jeanne Dielman" pojavila, The New York Times nazvao ju je prvim remek-djelom neke žene u povijesti filma, a feministička kritika prigrlila ju je kao paradigmatski feministički rad, kako zbog tematike, tako i zbog nekonvencionalnog oblikovanja koje je tada bilo in u feminističkoj teoriji. Motiv kućanice koja se bavi prostitucijom istovjetan je Godardovom u "Dvije ili tri stvari koje znam o njoj" (no Akermanina kućanica znatno je starija i još je samohrana majka), dugi, frontalno komponirani kadrovi snimani fiksiranom kamerom u realnom vremenu evidentno su potaknuti Warholovim radikalnim eksperimentima s filmskim vremenom i recepcijom, inzistiranje na psihološkom minimalizmu u glumačkim interpretacijama slijeđenje je čuvenog Bressonova tretmana glumaca kao modela, a tupa egzistencijalna rutina protagonistkinje koja je postupno dovodi do ubojstva kao da je rezonancija Fassbinderova klasika "Zašto je poludio gospodin R.?". Ti orijentiri i odjeci nimalo ne umanjuju izuzetnost "Jeanne Dielman" nego, upravo suprotno, svjedoče o inteligenciji tada 25-godišnje autorice koja je preuzimajući od izuzetnih suvremenika stvarala itekako navlastit svijet. U njemu je posebna pozornost posvećena prostoru protagonistkinjina stana u kojem živi sa sinom, ali veliku većinu vremena provodi sama u rutinskim kućanskim ("ženskim") poslovima na čije podrobno prikazivanje u realnom vremenu otpada veći dio gotovo tro-i-pol-satnog filma. Naime, kako naslov sugerira, riječ je o eponimnoj protagonistkinji i stanu na naslovnoj adresi u kojem živi, a prostor tog stana, kroz upoznavanje svake prostorije od koje se sastoji, s njezinim namještajem, inim predmetima i dizajnom en general, postupno se sklapa pred gledateljima kao kakav puzzle i sam tako postajući protagonistom. Stoga novi najbolji film svih vremena nije pogrešno opisati kao film o jednoj ženi u jednom prostoru, uz to u ograničenom razdoblju od tri dana koje se čestim podudaranjem fikcijskog i realnog vremena "produljuje" i postaje studijom ne samo o otuđenosti (rutinizirane) egzistencije, nego i o estetskim i filozofskim potencijalima filmskog medija.
"Jeanne Dielman" na prvom mjestu aktualne liste najboljih filmova svih vremena Sight & Sounda svakako je veliko iznenađenje i nesumnjivo dug vremenu političke korektnosti i iznova nabujalog feminizma; no to ništa ne mijenja na činjenici da je ostvarenje Chantal Akerman iznimne vrijednosti i da je itekako dobrodošlo da se jedan od dragocjenih filmova s ruba dosadašnjeg kanona nađe u njegovu središtu.
