Dvorana kninskog Doma JNA tog je popodneva u aprilu 1991. bila pretijesna da primi sve zainteresirane za mirovnu tribinu u organizaciji Demokratskog opozicijskog foruma (DOF) iz Zagreba. Među stotinama okupljenih vladali su nervoza i žamor koje je iz prvog reda poticala nacionalistička klika okupljena oko Milana Babića, novoizabranog predsjednika SDS-a. Desetak govornika, među kojima su bili zagrebački, splitski i beogradski mirovni aktivisti, s pozornice je čulo da se u publici razgovara o nedavnom oružanom sukobu na Plitvičkim jezerima. Žamor se donekle stišao kada je na govornicu stupio mlađi muškarac u sivom odijelu.
‘Ja, takozvani Milorad Pupovac, došao sam, kao što vi kažete, iz takozvane Hrvatske ovdje u takozvanu Krajinu, kao što kažu tamo gdje sam ja. Nisam došao kako bih vam rekao da je sve oko nas na različite načine takozvano jer je vrag odnio šalu odavno. Došao sam da vam kažem jedno: da su pred nama dani u kojima više ništa neće biti takozvano, u kojima će samo goli život i golo stradanje biti odlika naših odnosa’, poručivao je Pupovac, dok su Babić i njegovi ljudi uz komešanje demonstrativno napuštali tribinu.
‘Nitko od vas, uvjeren sam, neće reći da je protiv mira i protiv narodnog sporazuma. Jer kada bi to radio, onda bi se osudio na nešto što svakako nije u interesu ni pojedinca, ni srpskog naroda u cjelini, ni srpskog naroda u Hrvatskoj, a ni onih s kojima se ovdje živi kao većina, a to su Hrvati’, nastavio je.
Tribina, koja je prekidana uvredama i okončana verbalnim napadom pobunjenih Srba na DOF-ovog Zorana Pusića i studenticu iz Beograda, jedan je od događaja u osvit rata kojih se Pupovac do danas sjeća gotovo u detalj. Ona je, kako kaže, pokazala da su smjenom Jovana Raškovića na čelo SDS-a došli oni koji su krajiškim Srbima bili spremni podijeliti oružje. Ali i da daljnji napori aktivista, koji su se krajem 1980-ih zalagali za demokratsku transformaciju Jugoslavije, a početkom 1990-ih za mirno rješavanje sukoba, neće teći nimalo glatko.
Na kasnijim susretima s ljudima u Dalmaciji, koji su imali utjecaja u samoproglašenim krajinskim vlastima, postalo nam je jasno da smo zbog svojih mirovnih napora izloženi velikim ograničenjima i rizicima - prisjeća se Pupovac
Pupovac im se pridružio 1988. na poziv kolege sa zagrebačkog Filozofskog fakulteta, Žarka Puhovskog. Njegov prvi aktivistički angažman, koji će u narednim godinama prerasti i u politički, vezan je uz grupu lijevo orijentiranih intelektualca koji su, kao odgovor na promjene što su se događale u istočnoj Evropi, radili na prijedlogu za reformu jugoslavenskog Ustava s ciljem demokratizacije i pluralizacije tadašnjeg društva. Iz te je grupe uskoro izraslo Udruženje za jugoslavensku demokratsku inicijativu (UJDI).
- Kada smo uvidjeli da jačaju politike koje su proizvodile tenzije i pretpostavke za ratove, jedina odgovornost koju smo mogli osjetiti jeste da damo sve od sebe da demokratski procesi ne budu sasvim zaustavljeni i da pokušamo spriječiti ili barem ublažiti nadolazeće ratne opasnosti - govori Milorad Pupovac danas.
S pojedincima, s kojima će prvo sudjelovati u osnivanju Lige socijalnih demokrata (LSD), a potom i DOF-a, od kraja ljeta 1990., odnosno postavljanja prvih barikada na ceste, pa do zaoštravanja sukoba ujesen 1991. obišao je gotovo sve krajeve u kojima je došlo do pobune dijela srpskog stanovništva. U njima su održali serije tribina te sastanaka s predstavnicima lokalnih sredina na kojima je Pupovac upozoravao na opasnosti rastućeg nacionalizma. To ga je uskoro prometnulo u glas onog dijela Srba iz Hrvatske koji nisu pristajali na to da se njihov status rješava teritorijalnom ekspanzijom i silom.
- Na jedan od naših prvih sastanaka odazvali su se gotovo svi predstavnici općina s većinskim srpskim stanovništvom. Vidjelo se da je kod većine tih ljudi postojao strah od ratnih opasnosti i želja da se to ne dogodi. To nas je ohrabrilo. Međutim, na kasnijim susretima s ljudima u Dalmaciji, koji su imali utjecaja u samoproglašenim krajinskim vlastima, postalo nam je jasno da smo zbog svojih mirovnih napora izloženi velikim ograničenjima i rizicima - prisjeća se Pupovac.
Usred razgovora koji je održan u Karinu suočili su se i s prijetnjama, a na povratku u Zagreb dvadesetak puta su ih zaustavljali pripadnici regularne policije, para-regularnih formacija i naoružani civili.
- Sve to skupa je bilo uračunato u naš antiratni angažman. On nije bio nimalo salonski, jer je to doslovno bilo hodanje između dvije vatre – priča Pupovac.
No to ih nije spriječilo da na nadolazeći rat nastave upozoravati kroz seriju tribina koje su održane u Benkovcu, Obrovcu, Kninu, Korenici, Gospiću, Karlovcu, Vrginmostu, Daruvaru, Petrinji, Dvoru… Na onoj benkovačkoj, održanoj početkom septembra 1990., Pupovac je po prvi put svjedočio podijeljenosti ljudi iz vlastitog zavičaja.
O javnim razgovorima, koji su organizaciji LSD-a održani pod geslom ‘Za sigurnost i uzajamno povjerenje građana Hrvatske, za Hrvatsku svih njenih građana i za Jugoslaviju ravnopravnih ljudi, naroda i republika’, izvještavao je i dio medija. Slobodna Dalmacija tako je donijela prikaz s prve kninske tribine održane 16. septembra 1990. ‘Tribina je privukla pažnju velikog broja Kninjana, a za sve nije bilo mjesta u prepunoj sali sindikata dok su predstavnici Lige Milorad Pupovac, Žarko Puhovski, Dragutin Palašek, Slobodan Lang, Alija Hodžić i Predrag Vučić, kao i gost tribine Ivan Zvonimir Čičak, predsjednik HSS-a, u višesatnom razgovoru odgovarali na brojna pitanja građana… Dr. Puhovski, sudeći po reakcijama, nije uspio uvjeriti prisutne da vraćanje u prošlost, a zbog promjene međunarodnih okolnosti, ne može biti osnova za predviđanje budućnosti. Za razliku od članova LSD-a pesimist je bio Čičak, rekavši da je građanski rat već počeo’, navodi se u izvještaju.
- Kroz otvorena vrata se stalno ulazilo i izlazilo, što je ukazivalo ne samo na iznimno visok stupanj politiziranosti ljudi u to vrijeme, nego i na njihovu zainteresiranost za teme o kojima smo govorili. S jedne strane su bili poneseni strahovima, a s druge nekim svojim nacionalnim zanosima. Ta kombinacija ih je trgala u stavovima i prosudbama, a nama je to iskustvo pokazalo da se radi o vremenu u kojem se još uvijek nešto moglo uraditi. Sve dok ih daljnja zaoštravanja i prva stradanja nisu potpuno blokirali i zarobili u ratne priče - govori Pupovac, koji je će s članovima DOF-a posjetiti Knin i u proljeće 1991.
Uoči tog puta zatražili su sastanak s Franjom Tuđmanom kako bi ga obavijestili o paniranom razgovoru s Jovanom Raškovićem i mogućnosti mirnog rješenja nastale krize. Delegaciji, u kojoj su uz Pupovca bili Zoran Pusić, Rajko Grlić, Alija Hodžić, Siniša Maričić i Ivan Pauletta, Tuđman je poručio da njihov posjet ne može škoditi, ali da je on već sve dogovorio s JNA.
- Kao što je Rajko Grlić napisao u svojoj knjizi sjećanja ‘Neispričane priče’, Tuđman nam se obratio kao Srbima, misleći prije svega na mene i njega. U prvom redu nije bio zainteresiran za razgovor o općim demokratskim procesima i očuvanju mira, nego je uporno tražio nekoga tko bi mu bio sugovornik sa srpske strane. Tako sam to doživio - govori Pupovac, koji se ujesen iste godine po prvi put sastao i sa Slobodanom Miloševićem.
Na prvi poziv za sastanak, koji mu je DOF uputio nekoliko mjeseci ranije u suradnji s beogradskim mirovnim aktivistima okupljenima oko Terazijskog parlamenta, Milošević se oglušio, a s Pupovcem se pristao naći posredstvom zagrebačkog profesora Svetozara Livade.
- Razgovarali smo o ratnim opasnostima u Hrvatskoj i našoj molbi da se učini sve da one budu spriječene. Iznenadilo me je vrijeme koje smo imali na raspolaganju, odnosno slušanje na koje nisam očekivao da ću naići od Miloševića. U svakom slučaju, kao što znamo, nijedan od tih razgovora nije rezultirao pozitivnim ishodom, ali to nas nije pokolebalo - prisjeća se Pupovac i dodaje da su antiratne stavove nastavili zastupati kroz različite organizacijske oblike.
Jedna od njih je Srpski demokratski forum (SDF), prva nevladina organizacija Srba u Hrvatskoj, osnovana 13. jula 1991. u Lipiku s ciljem da se ‘na sve političke načine pokuša zaustaviti rat’ i da se ‘teži uspostavljanju trajnog sporazumijevanja između srpskog i hrvatskog naroda u RH’. Među osnivačima su bili Slobodan Uzelac, Petar Lađević, Veljko Džakula, Dušan Starević, Jovan Rašković, Dušan Zelenbaba, Nataša Desnica, Svetozar Livada i drugi, a Pupovac, koji je izabran za prvog predsjednika SDF-a, uskoro će javno artikulirati njihove stavove. ‘Svaki pokušaj da se srpsko pitanje rješava isključivo teritorijalnom ekspanzijom i silom je nešto što mi ne možemo prihvatiti. Ne samo zato što to ide žestoko na štetu hrvatskog naroda i RH koja je naša domovina, nego zato što to ide na štetu i srpskog naroda u Hrvatskoj’, kazao je u intervjuu za Yutel.
Na tom je stavu počivao i njihov prijedlog za definiranje statusa Srba u Hrvatskoj, koji je predsjednik SDF-a izložio na Konferenciji Evropske zajednice o Jugoslaviji, što je pod predsjedanjem lorda Petera Carringtona u jesen 1991. održana u Haagu. Po povratku s konferencije, na kojoj je Srbija odbila ponuđeni plan za novo uređenje odnosa republika bivše SFRJ s posebnim statusom za novonastale nacionalne manjine, Pupovac se suočio s medijskim napadima koji su u prvom navratu plasirani u beogradskoj Politici. Preko tog lista poručeno mu je da su ga u Haag ‘privele hrvatske vlasti’.
- Po povratku u Hrvatsku zatekla me informacija o masovnom ubojstvu Srba u Gospiću, koju sam doznao od tadašnjih predstavnika Srba u hrvatskoj vlasti. Međutim, sami nisu htjeli govoriti o zločinu. Štoviše, jedan od njih ga je negirao, rekavši da su ga počinili martićevci. Iskaz o tom zločinu dao sam BBC-jevom novinaru Mishi Glenniju, a nakon što je naš razgovor emitiran, u Večernjem listu je objavljen tekst u kojem se njega i mene optuživalo za narušavanje ugleda RH u svijetu. Tako sam se u nepunih mjesec dana našao između dvije vatre - veli on.
Tada su za članove SDF-a nastupila opasna vremena. U narednim mjesecima u Večernjem listu objavljen je feljton Anđelka Milardovića. Kako kaže Pupovac, Milardović je na prevaru došao do dijela SDF-ove radne dokumentacije koju je potom pretočio u feljton od devet nastavaka. Posljednji od njih završio je rečenicom ‘Bolje Babićeva metak-politika, nego Pupovčeva meta-politika’. O prijetnjama s kojima su se potom suočili on i njegovi najbliži suradnici iz toga vremena, Slobodan Uzelac i Petar Lađević, danas ne želi govoriti.
- Tih su nam se godina za pomoć obraćali ljudi kojima su minirane kuće, kojima bi portir na vratima njihove firme, npr. HRT-a, rekao da oni tu više ne rade, kojima je suprug bio odveden u neku od zagrebačkih policijskih stanica, koji su s djecom deložirani iz stanova… Što mislite koje sam ja pravo mogao imati tada da razmišljam o tome što se može dogoditi sa mnom i mojim suradnicima? – kaže Pupovac.
Nije bilo mnogo ljudi koji su to radili, ali oni koji jesu, bez obzira kako i na koji način, i danas čuvaju kulturu mira u ovoj zemlji u kojoj je kultura rata postala dominantnija - kaže Pupovac
Unatoč prijetnjama, članovi SDF-a u novembru 1993. sudjelovali su u pripremi susreta hrvatskih i srpskih intelektualaca, prvog takvog nakon 1991. godine, koji je održan u zagrebačkoj Mimari. Podršku konferenciji, koju su organizirali Slavko Goldstein, Vesna Pusić i Ozren Žunec, pojedinci okupljeni oko časopisa Erazmus, dao je dio ljudi iz tadašnje hrvatske vlasti, poput Josipa Manolića i Josipa Boljkovca, a na nju su se odazvali i Srbi iz Krajine. Među njima je bio Radovan Jović, sudac iz Gline, koji je održao zapažen govor o situaciji Srba u Hrvatskoj. ‘Nosim najdublji strah za sudbinu onog dijela srpskog naroda kojem pripadam jer je njegova rezervna varijanata gubitkom Jugoslavije postala najproblematičnija. Kao i najveći dio tih Srba još uvijek ne mogu vjerovati da Jugoslavije više nema. Ona je naša najdublja politička pozicija, naš životni ekvilibrij, za nju smo ginuli, ona je bila garant našeg opstanka, njenim rušenjem izgubili smo krov nad glavom: naši strahovi su automatski recidivirali, naš povratak u istoriju naših asimilacija i našeg genocida bio je trenutan… U tome, pored ostalog, treba tražiti odgovore zašto smo na putu zaštite naših života i prava palili i ubijali, zašto smo činili djela nedostojna čovjeka’, rekao je Jović, koji se odazvao i na sličnu konferenciju što je uskoro održana u austrijskom Stadtschlainingu.
Tamo se okupljenim gostima iz Hrvatske, Srbije i Krajine pridružio predstavnik EU-a za pitanja položaja manjina na prostoru bivše Jugoslavije u međunarodnom posredničkom timu, Geert-Hinrich Ahrens, kojeg će Pupovac imati priliku susresti i krajem naredne, 1994. godine. Ovoga puta u ulozi jednog od autora mirovnog Plana Z-4, koji je predviđao reintegraciju područja pod krajinskom vlašću u ustavno-pravni poredak RH, ali uz davanje široke političke autonomije Srbima.
- Uz prisustvo tadašnje tajnice SDF-a Desanke Šimunić susreli smo se u zagrebačkom hotelu Westin, gdje mi je Ahrens predstavio taj model. Pritom je posebno naglasio da će to biti ultimativan plan, take it or leave it, kako je rekao. Budući da od 1993. nisam više mogao ulaziti na prostor Srbije kao što sam to mogao ranije, s UN-ovim avionom sam otputovao u Beograd i s predstavnicima tamošnje vlasti dogovorio odlazak na susret s Borislavom Mikelićem, predsjednikom krajiške vlasti - sjeća se Pupovac.
U pratnji visokopozicionirane predstavnice UN-a zatim je otputovao na područje Krajine, gdje se po prvi put od rata susreo sa svojom rodbinom i ljudima koji su ostali živjeti na tom području. Kako su već osjećali neizvjesnost, kaže on, dočekali su ga s pitanjem: ‘Što će biti s nama?’
Hrvatska vlast formalno je pristala da Plan Z-4 bude polazna točka za pregovore s pobunjenim Srbima, pri čemu je bilo jasno da je Tuđmanu on bio potpuno neprihvatljiv, dok su ga Milan Martić i Milošević odbili na neviđeno i tako širom otvorili vrata prvo za ‘Bljesak’, a potom i za ‘Oluju’.
Drugog dana ‘Bljeska’, akcije Hrvatske vojske i policije koja će rezultirati ubojstvima civila i protjerivanjem Srba s područja zapadne Slavonije, Pupovac se sastao s akademikom Daliborom Brozovićem u prostorima Leksikografskom zavodu u Zagrebu, gdje su pokušali dogovoriti razgovor najistaknutijih hrvatskih i srpskih historiografa ne bi li oni svojim autoritetom još jednom pokušali utjecati na sprječavanje daljnjeg zaoštravanja sukoba. Usred sastanka počelo je granatiranje Zagreba, čin odmazde vodstva RSK.
- U tom trenutku smo obojica zanijemili. Izašao sam na ulicu i preko Trga maršala Tita krenuo do Berislavićeve 10, gdje je bilo sjedište SDF-a. Nikoga nije bilo na ulici. Obuzeo me dvostruko neugodan osjećaj, tipičan za tadašnju poziciju Srba u Hrvatskoj. Neugodan zbog ljudi i grada koji su granatirani, a i zbog toga što je granatiranje još uvijek trajalo i što su ljudi stradali nedaleko od toga mjesta - kaže Pupovac, koji je uoči akcije ‘Oluja’ otputovao u Washington.
Na sastanku u State Departmentu pomoćnik zamjenika ministra vanjskih poslova SAD-a Chris Hill jasno mu je dao do znanja da od mirovnih pregovora više neće biti ništa. No članovi SDF-a su svejedno na dan uoči ‘Oluje’ sazvali konferenciju za medije na kojoj su još jednom htjeli upozoriti na moguće posljedice vojnog osvajanja područja pod zaštitom UN-a. Iako im je ranije toga dana iz UNCRO-a javljeno da Knin gori, zakazanu konferenciju su održali, a umjesto na nove pregovore, pozvali su na obustavljanje vojne akcije koja će dovesti do još većeg stradanja i egzodusa srpskog stanovništva. Za ubijene civile i opljačkana imanja čuli su puno kasnije posredstvom UN-a i Hrvatskog helsinškog odbora, a paljenju srpskih kuća na tom području Pupovac je osobno svjedočio čak dvije godine nakon ‘Oluje’, u periodu mirne reintegracije istočne Slavonije, Baranje i zapadnog Srijema.
- Tada sam upoznao Vesnu Škare Ožbolt, Ivicu Vrkića, Vojislava Stanimirovića, Miloša Vojnovića i niz drugih s kojima smo gradili ono što je u tom momentu izgledalo kao trajni mir. Tako se, naime, zvao i vlak s kojim je predsjednik Tuđman s članovima vlade, diplomatima, Ognjenom Krausom i sa mnom krenuo u pravcu Vukovara. Samo je taj vlak, kao i mir gurnut u drugi plan. Gurnut kao dijete kojega se treba sramiti ili nešto što je poslužilo za jednokratnu upotrebu pa odbačeno - kaže Pupovac i dodaje da su golemi napori koji su doveli do Erdutskog sporazuma, a potom nastanka Pisma namjere Vlade RH, dokumenta na kojem će se temeljiti budući status Srba u Hrvatskoj, danas za većinu građana nepoznata stvar.
- Hrvatska svoju stranu mira i mirovnih aktivista zapravo nikada nije priznavala, pa ih ne priznaje ni danas. Nije bilo mnogo ljudi koji su to radili, ali oni koji jesu, bez obzira kako i na koji način, i danas čuvaju kulturu mira u ovoj zemlji u kojoj je kultura rata postala dominantnija – kaže Pupovac.
Zbog toga se, dodaje aktualni predsjednik SDSS-a, nakon toliko godina osjeća kao da je još uvijek ‘na istom zadatku’.
- Samo što se sada ne puca, ali ratna retorika, neke vrste ratnih politika su i dalje tu. Ako su takve politike 1990-ih imale nekog opravdanja da nam ograničavaju slobode, vidike, da nam suspendiraju prava, ne znam kakvog imaju danas. Ovo što imamo sada možda nije gore, ali nam teže pada. Kao što onda nismo vidjeli smisao u ratnim strahotama i stradanju za koje smo već tada znali da je preskupo u odnosu na cilj koji se želi postići, danas ne možemo razumjeti cilj niti posljedice jer je ovo suicid. To je rat koji se vodi protiv sebe, protiv vlastitog društva. Uostalom, i ono bila neka vrsta takvog rata - zaključuje Pupovac.
