Hrvatsku politiku u Bosni i Hercegovini neprikosnoveno diktira HDZ BiH, ponajprije zahvaljujući monopolu kojeg stranka Dragana Čovića drži kroz djelovanje Hrvatskog nacionalnog sabora koji okuplja sve značajnije stranke s hrvatskim nacionalnim predznakom. Suština HNS-a je u nastojanju da se hrvatsko biračko tijelo u Bosni i Hercegovini maksimalno homogenizira, i to najviše kroz mantru o bošnjačkoj dominaciji u Federaciji BiH, te kroz činjenicu da člana Predsjedništva BiH iz reda hrvatskog naroda Željka Komšića uporno i većinski biraju upravo – Bošnjaci.
Strah od majorizacije poodavno je ugušio sve pokušaje slabljenja neprikosnovene pozicije HDZ-a BiH, odnosno pluralizacije političkog predstavništva bosanskohercegovačkih Hrvata. Uzalud nekoliko različitih inačica HSP-a, uzalud HDZ 1990, HSS, HKDU i drugi kad se sve važnije odluke donose na razini Hrvatskog nacionalnog sabora, kojim neometano upravlja šef HDZ-a BiH.
Nakon izbora 2020. godine, u HDZ-ovoj organizaciji Kantona 10 – koji još nosi neoficijelni naziv Livanjski kanton, ili neustavni naziv Herceg-bosanska županija – došlo je do raskola između odbora u Tomislavgradu i kantonalnih lidera u Livnu, koji su uživali podršku centrale u Mostaru. Rezultat je bio izbacivanje iz članstva grupe zastupnika iz Tomislavgrada, predvođene tadašnjim načelnikom tog grada Ivanom Vukadinom.
Alternativa izgleda otprilike ovako: Željko Komšić je kukavičje jaje u bošnjačkom gnijezdu, treba obnoviti savez Hrvata i Bošnjaka, a istodobno i oformiti treći entitet s hrvatskom većinom. To bi bio rezime čelnika Hrvatskog nacionalnog pomaka Vukadina
Tako je nastala još jedna hrvatska stranka u BiH, pod imenom Hrvatski nacionalni pomak, koja je u kratkom roku uspjela preuzeti potpunu vlast najprije u Tomislavgradu, a nakon posljednjih izbora i u samom Livanjskom kantonu, izbacivši HDZ BiH iz kantonalne vlasti po prvi puta, nakon 26 godina. To im ne bi pošlo za rukom bez pomoći SDA i SDP-a, koji su se pridružili novoj političkoj snazi jer je za osvajanje vlasti u tom kantonu, prema Ustavu, potrebna ne natpolovična, već dvotrećinska većina.
Može li Hrvatski nacionalni pomak biti alternativa HDZ-u BiH? Alternativa izgleda otprilike ovako: Željko Komšić je kukavičje jaje u bošnjačkom gnijezdu, treba obnoviti savez Hrvata i Bošnjaka, a istodobno i oformiti treći entitet s hrvatskom većinom. To bi, u najkraćem, bio rezime Vukadinove politike, koji ne samo da je preživio bjesomučne i šovenske napade iz HDZ-a, uključujući i one za izdaju hrvatskih interesa kroz isticanje bošnjačkih članova na izbornim listama – kao u Jajcu, gdje su kandidati HNP-a bili listom Bošnjaci – nego je iz njih izašao još i jači, ostvarivši solidan uspjeh na izborima 2022, nakon kojih je ušao i u vlast na razini Federacije BiH. Naravno, skupa s HDZ-om, bez kojeg je još uvijek i matematički nemoguće formirati vlast u tom bosanskohercegovačkom entitetu, a samim tim i na državnoj razini.
Poznavaoci bosanskohercegovačkih političkih prilika sjetit će se da Livanjski kanton, odnosno Kanton 10, spada u grupu kantona koji i dalje nemaju usklađen Ustav prema sudskim presudama i ravnopravnosti svih konstitutivnih naroda, da kanton i dalje ima neustavno ime, neravnopravan status Srba, da učenici bošnjačke nacionalnosti, osim u Glamoču, nemaju pravo učiti bosanski jezik i nacionalnu grupu predmeta, i tome slično.
Prema Vukadinovom shvatanju, ovi bi se problemi mogli riješiti samo dogovorom, i to tako da svi budu podjednako zadovoljni ili podjednako nezadovoljni. Problem je, opet će reći upućeni, u tom drevnom rivalstvu između Livna i Duvna, odnosno Tomislavgrada, te u tvrdoglavom insistiranju Čovićeve uzdanice, rođene Livanjke Borjane Krišto, da baš Livno mora dati državnog premijera, tačnije predsjedavajućeg Vijeća ministara, što se na koncu i desilo. Ali, nije moglo bez potpore NHP-a, iz čega je jasno vidljivo da se radi o političkoj snazi s kojom će se ubuduće morati ozbiljno računati.
I dok s jedne strane govori o dogovoru i kompromisu, s druge Vukadin izlazi s još radikalnijim konceptima, čak i u odnosu na Čovićev HDZ. Na jednom od minulih kongresa HNS-a govorio je ovako: "Jedni otvoreno traže građansku Bosnu i Hercegovinu, a drugi govore o komadanju Bosne i Hercegovine. Ta dva cilja vode Bosnu i Hercegovinu u raspad i sukobe. Za to vrijeme se hrvatski cilj kroz federalizaciju predstavlja kao nerealan ili neprihvatljiv. Zar to nije nelogični i podmukli bezobrazluk? No, druga dva naroda samo javno kazuju svoje ciljeve, dok mi još uvijek nemamo snage reći da je naš cilj očuvanje Bosne i Hercegovine kroz tri federalne jedinice". O tome je govorio kao o obvezi "prema hrvatskom narodu", koji se, prema njegovim tvrdnjama osjeća majoriziranim i napuštenim, ne skrivajući ljubav prema Franji Tuđmanu.
"Da je Tuđman mislio o tomu što je nerealno, nikad ne bismo imali Hrvatsku. No oni su vjerovali u slobodu i borili se za nju. Jedan od značajnijih koraka je i tomislavgradska deklaracija o položaju hrvatskog naroda u BiH. Kvazigrađansko uređenje vodi u sukobe, fašizaciju i nacionalislamizam jednog naroda. Najbolji put za BiH je federalizacija po europskim standardima gdje će hrvatski entitet biti dio tronošca i jamac opstojnosti", smatra Vukadin, naglašavajući da je borba za hrvatski entitet nezaobilazna tačka djelovanja Hrvatskog nacionalnog pomaka.
"Možda mi to nećemo ostvariti, ali hoće naša djeca i unuci", kaže lider Hrvatskog nacionalnog pomaka. O tome je li taj pomak tek korak udesno, ili unazad – dalo bi se raspravljati.
