Umjesto sloge, slogani: u nedostatku zajedničkog rješenja izbjegličke drame, evropske države ovih dana smišljaju reklame. Pa migranti pobjegli s nišana završavaju u tržišnim nišama: sada ih, doduše, umjesto snajperista i artiljeraca targetiraju vrhunski marketinški stručnjaci, ne bi li im što plastičnije pokazali kako nemaju što tražiti ni s ove strane Mediterana. Trend su započeli Britanci: još prije tri godine njihova je vlada oblijepila useljeničke kvartove golemim plakatima s kojih su poručili ilegalnim imigrantima da se hitno odsele ili će biti pohapšeni. Billboardi su, doduše, ondje stajali relativno kratko: zabranila ih je, zbog lažnog oglašavanja, nadležna agencija za regulaciju medija, ustanovivši da vlast na njima – osim otvorenih prijetnji – plasira izmišljene statističke podatke.
Početnička greška, valjda; prošloga ljeta, kada je velika migrantska kriza započela, Nijemcima se recimo nije ponovila. Četverominutni televizijski spot tamošnjeg Državnog ureda za migracije i izbjeglištvo tada je snimljen prema svim zakonskim pravilima širenja masovne panike, pa su potencijalni došljaci s Balkana – kojima je bio ekskluzivno upućen – mogli vidjeti kako policajci disciplinirano sprovode njihove zemljake na aerodrome i deportiraju ih kućama, dok autoritativni muški glas iz offa rezimira: ‘Tražiteljima azila iz zemalja zapadnog Balkana zahtjeve rješavamo pozitivno samo u iznimnim slučajevima.’ U režiji ugledne advertajzerske kompanije Dentsu Aegis Network kampanja je, navodno, postigla odlične rezultate, jer se broj dolazaka s Kosova i okolnih država naglo smanjio: bit će da je to ohrabrilo i dansku vladu da samo mjesec-dva kasnije u nekoliko najčitanijih libanonskih dnevnih novina objavi oglas kojim obavještava tamošnje stanovništvo kako je financijska pomoć novopridošlim izbjeglicama prepolovljena, rok za ponovno ujedinjenje s obiteljima produljen na godinu dana, a obaveza svladavanja danskoga jezika promovirana u temeljni uvjet trajnijeg boravka. I opet uspjeh: od 13.000 migranata koji su stigli u Dansku u prvim danima nakon objave oglasa, samo 1500 njih je zatražilo azil.
Od rasističkih postera Švicarske narodne stranke, preko kampanje kojom norveške imigracijske institucije pokušavaju otjerati Afganistance, pa sve do letaka grčkih fašista iz Zlatne zore, Stari kontinent svakodnevno reklamira svoju novootkrivenu nesnošljivost
Većina ostalih produžila je na sjever, ali samo da bi ih ondje dočekala vedra poruka Švedskih demokrata, ultrakonzervativne i ksenofobne stranke koja je, inače, treća po snazi u parlamentu, a prva u posljednjim anketama: ‘Dobro došli u Švedsku! Nema novca, nema poslova, nema domova, nema socijalne pomoći.’ Sličan su pristup odabrali i u J. Walter Thompsonu, jednoj od četiri globalno najmoćnije propagandne agencije, smišljajući prema narudžbi mađarske vlade podjednako toplu dobrodošlicu: ‘Ako dođete u Mađarsku, ne damo vam naše poslove!’ A izvjesnom Laszlu Toroczkaiju, načelniku provincijskog mjestašca Ásotthaloma, ovo, čini se, nije bilo dovoljno, pa je u vlastitoj produkciji snimio još i televizijski spot kako bi potencijalne useljenike podučio: ‘Mađarska je loš izbor. A Ásotthalom je najgori!’
I tako dalje, i tako dalje: sve dalje od ideala na kojima Evropa navodno počiva. Od rasističkih postera Švicarske narodne stranke, preko kampanje na društvenim mrežama kojom norveške imigracijske institucije pokušavaju otjerati Afganistance što dolaze preko Rusije, pa sve do fotokopiranih letaka grčkih fašista iz Zlatne zore, Stari kontinent svakodnevno reklamira svoju novootkrivenu nesnošljivost. I teško je ne prisjetiti se pritom onog poznatog proročanstva Marshalla McLuhana, koji je još šezdesetih godina napisao da će ‘povjesničari i arheolozi jednoga dana otkriti kako su upravo reklame našega doba najvjerniji trag što ga je ijedno društvo ikada ostavilo o sebi’. Dobar dio McLuhanovih teza njegovi su nastavljači kasnije odbacili kao efektno pretjerivanje, ali ovu bi ipak vrijedilo upamtiti. Ako ni zbog čega drugoga onda zato da bismo lakše zamislili pogled kojim će neki budući povjesničari promatrati reklamne tragove što ih za sobom ostavlja današnja Evropa, pokušavajući – dok gleda brodolomce koji joj se dave pred vratima, u ledenim valovima Mediteranskog mora – sama sebi dobaciti oglas za spašavanje. Kakve točno vrijednosti pokušava spasiti ta neobična zajednica država u susretu s umornim, bespomoćnim i osiromašenim nesretnicima, budućim arheolozima njene povijesti teško da će biti jasno. Ali će ih učinkovitost evropske marketinške mašinerije zasigurno fascinirati. Da biste, naime, tvrdili kako visokom bodljikavom ogradom zapravo branite vrijednosti slobodnog kretanja, morate biti majstor advertajzinga. Da biste čuvali otvorene granice unutar Schengena tako što ćete vanjske opasati žičanim barijerama, morate biti rutiner uvjeravanja. Da biste pred djecu postavili razapete žilete, zagovarajući u isti mah poštivanje ljudskih prava, morate biti stručnjak za promotivne finese. Da biste štitili slobodu govora arhitekturom konclogora, morate biti propagandist gebelsovskog kalibra. Ili, drugim riječima – zaključit će, možda, jednoga dana neki budući povjesničari i arheolozi, diveći se sposobnosti Evropske unije da odlučno otjera nebrojene izbjeglice i čudeći se što je nakon tog velikog postignuća tako brzo propala – želite li da vaše antiimigrantsko oglašavanje bude uistinu uspješno, za to naprosto morate imati žicu.
