>

novosti logo

Društvo Društvo
Piše Bojan Munjin

In memoriam Dragoljub Žarković: Odlazak glavnog urednika svih novinara

Tjednik ‘Vreme’, na čijem je čelu Dragoljub Žarković bio gotovo tri decenije, od početka se borio protiv rata i šovinizma, svih vrsta nepočinstava i kriminalne tranzicije. Za takav profesionalni stav dobivaju se mnogi udarci, a Žarković ih je podnio i za sebe i za druge

Naslovna stranica prošlog broja beogradskog tjednika ‘Vreme’ izašla je sa samo jednom fotografijom i jednostavnim naslovom – Dragoljub Žarković (1951 – 2020). Osnivač i od 1991. godine glavni urednik ovog renomiranog i cijenjenog tjednika umro je u noći s utorka na srijedu, 5. veljače, u trenutku kada je redakcija zaključivala broj novina na čijem je čelu bio gotovo trideset godina.

Žarković je pripadao slavnoj staroj gardi jugoslavenskih i srpskih novinara: briljantno obrazovan, iznimno talentiran, iskusan i pronicljiv, odnosno, kako kažu njegovi kolege, bio je učitelj, uzor i putokaz. Bio je novinar i urednik u novinskim kućama Politika i Borba, pisao kolumne za talijansku ‘La Repubblicu’ i austrijski ‘Der Standard’, bio radijski komentator Slobodne Evrope i njemačkog Narodnog radija. Predavao je na Fakultetu političkih nauka u Beogradu, a 2018. godine dobio je nagradu Udruženja novinara Srbije za životno djelo. ‘Gde god da je pisao, terao bi čitaoca da najpre pročita njegov tekst, jer je nesumnjivo nosio neku vrednost, rečenicu ili misao koju vredi zapamtiti i citirati, i to što pre’, dio je obrazloženja ove nagrade. Navedeno je također kako Žarković ‘nije od onih novinara koji se udvaraju političarima, čak ni kad o njima ne misli loše, dok obrnuto ne važi’.

Žarković je postavio standarde koje je isporučivao raznim generacijama novinara s kojima je radio. Govorio je da se istina ne može zamijeniti lažima, vrline porocima i činjenice zabludama – rekla je njegova dugogodišnja suradnica Lila Radonjić

Želio je, kažu, biti dugovječni novinar, kao doajen srpskog novinarstva Predrag Milojević koji je pisao i u dobi od 90 godina, ali Žarkoviću to, nažalost, nije uspjelo. Umro je u 70. godini od bolesti od koje često umiru glavni urednici: Žare, kako su ga zvali, cigaretu nikada nije gasio, a u beogradskim kafanama Sokoj i Kalenić, kako kažu njegovi suradnici, sazivao je često neformalne sastanke redakcije i također održavao izvanredne sate žurnalizma, svjedoče mlađi novinari. Tim mlađim kolegama govorio je da osim šest osnovnih novinarskih pitanja – tko, što, gdje, kada, kako i zašto – treba uvesti i sedmo: U čijem je to interesu? Je li novinarstvo u interesu javnosti ili u interesu klike na vlasti, tajkuna i moćnika, oduvijek je bilo ključno pitanje na tužnim balkanskim prostorima. Na trbuhu novinara ‘Vremena’, naročito njegova glavnog urednika, pekla se sudbina prvog nerežimskog i liberalnog tjednika u Beogradu početkom 1990-ih, ali i sudbina slobodnog novinarstva na razvalinama Jugoslavije i kasnije u Srbiji, u njenim turbulentnim godinama, sve do danas. Tjednik ‘Vreme’, na čijem je čelu Žarković stajao skoro tri decenije, od početka se principijelno borio protiv svake ideje rata i šovinizma, svih vrsta nepočinstava, kriminalne tranzicije i onoga ‘što je nama naša borba dala’. Za takav profesionalni stav dobivaju se mnogi udarci i plaća visoka cijena, a Dragoljub Žarković je te udarce podnio i za sebe i za druge.

‘Ova naša prokleta profesija teško će shvatiti šta je sve izgubila Žaretovim odlaskom. Prihvatio je u onim vunenim vremenima da se upusti u gotovo nemoguću misiju – da učestvuje u pokretanju nedeljnika koji će na jednoj strani biti prilično usamljen, dok su na drugoj strani stajali militarizam, rat, klerikalizam i vladajuće političko ludilo’, rekao je Grujica Spasović, Žarkovićev dugogodišnji kolega i prijatelj. Tu noviju tragičnu balkansku historiju Žarković je jednom objasnio na jednostavan način: vrijeme koje je proveo u ‘Vremenu’ podijelio je na ‘dva poluvremena’, prvo do 5. oktobra 2000. i rušenja Slobodana Miloševića, a drugo nakon toga. Ironija sudbine je u tome što je, iako je prije 2000. bilo mnogo teških trenutaka, drugo poluvrijeme ipak, zbog najezde tabloidnog i politički teledirigiranog žutila, u profesionalnom smislu bilo znatno teže, tvrdio je Žarković. Godine 2016. objavio je ‘Naprednu knjigu’ podnaslovljenu ‘Godine uspona Aleksandra Vučića’, u kojoj opisuje to najnovije vrijeme bez uljepšavanja i naknadnih dopisivanja. Ukratko, kako piše u najavi knjige, o tome ‘gde smo bili, kuda smo krenuli i dokle smo stigli’.

Za Dragoljubom Žarkovićem tuguje njegova generacija, novinari i prijatelji, ali i mlađi kolege koji su imali priliku da s njim rade i da od njega uče. Na komemoraciju, koja je održana u petak, 7. veljače u dvorani Kulturnog centra u Kolarčevoj u Beogradu, gotovo da se nije moglo ući od prisutnih novinara, fotoreportera, Žarkovićevih dugogodišnjih kolega, suradnika i prijatelja. Ali nije bilo pompoznih govora, sladunjavih žalopojki i velikih fraza: oni koji su govorili o Žarkoviću i svi, baš svi u dvorani znali su da se zapravo radi o jednom teškom i često gorkom novinarskom poslu, koji je ovaj čovjek zajedno sa svojim kolegama nosio uspravno koliko god je mogao. ‘Bio je veći od uredničkog posla jer je to radio nevidljivom rukom i bez dociranja i bio je manji od njega jer se nije u tom poslu uznosio i svima je bio pri ruci’, rekao je Žarkovićev najbliži suradnik Filip Švarm. ‘Novinarski je posao često plivanje protiv struje i borba s vjetrenjačama’, kazao je pak novinar ‘Vremena’ Milan Milošević, ‘a Žarković je taj posao radio ustrajno, gotovo mazohistički, uvijek istim korakom, četrdeset godina.’ ‘Ostali smo bez glavnog urednika svih novinara’, rekla je Žarkovićeva dugogodišnja suradnica Lila Radonjić, ‘a to je zato što je on postavio standarde koje je isporučivao raznim generacijama novinara s kojima je radio. On je jednostavno govorio da se istina ne može zamijeniti lažima, vrline porocima i činjenice zabludama, bez obzira na to što je bio svjestan da ono što danas živimo i s čime se moramo suočiti jest kriza novinarstva, kakvo smo do sada poznavali.’

Tjednik ‘Vreme’ nastavit će dalje sa svojim radom, naporima, usponima i padovima, ali sve će biti drugačije jer dobronamjernog Žareta koji je svoje novinare okupljao, tješio i branio više, nažalost, nema. Mnogi novinari i suradnici ‘Vremena’, a bilo ih je blizu hiljadu, ostavili su svoj trag u tim novinama. Neki od njih otišli su u druge medije, a neki su otišli među zvijezde: Stojan Cerović, Frano Cetinić, Dejan Anastasijević, Tanja Tagirov

Sada kada više nema Dragoljuba Žarkovića, ostaju njegovi tekstovi kao nijemi svjedoci jednog ludog vremena, ali i jedne izuzetne novinarske osobnosti koja se tom vremenu, u mjeri profesionalnog i ljudskog dostojanstva, hrabro suprotstavila.

1/1