Novosti

Društvo

In memoriam: G. M. Tamás (1948. – 2023.)

Istaknuti mađarski filozof i borac za demokraciju je 2000-ih postao žestoki kritičar kapitalizma i nove desnice. Njegova smrt gubitak je i za postjugoslavensku ljevicu, kojoj je bio svjetionik u mraku tranzicije

Large internacionala  in memoriam

Socijalistički internacionalizam je jedino što može spasiti Europu – Gáspár Miklós Tamás (foto Wikimedia Commons/SZDSZ-Archívum)

Jedan od najznačajnijih javnih intelektualaca srednjoeuropske ljevice, mađarski i internacionalni filozof i disident s kratkom političkom karijerom Gáspár Miklós Tamás umro je 15. siječnja u Budimpešti. Rođen je 1948. u rumunjskom Klužu (Transilvanija) u intelektualnoj komunističkoj obitelji iz mađarske manjine, obitelji duboko razočarane u Gheorghiu-Dejov i Ceaușescuov režim. Taj poliglot studira filozofiju i klasičnu filozofiju, a 1978. – nakon što ga je zbog "nelojalnosti" nekoliko puta privodila tajna policija Securitate – bježi u Mađarsku: u Rumunjskoj je, reći će, bilo tek pitanje vremena kada bi završio u zatvoru. U Budimpešti predaje na Sveučilištu ELTE, no zbog kritike vlasti gubi posao. Potom radi kao gostujući profesor na nizu uglednih zapadnih sveučilišta, poput Columbije, Oxforda ili Yalea. Krajem 1980-ih vraća se u Mađarsku i postaje jedan od lidera mađarske opozicije, a na prvim slobodnim izborima 1990. izabran je u parlament kao član liberalnog Saveza slobodnih demokrata. Od 1991. do 1995. ravnatelj je Instituta za filozofiju Mađarske akademije znanosti. Godine 1994. napušta aktivno bavljenje politikom te se posvećuje intelektualnom i akademskom radu. Autor je brojnih knjiga i članaka iz političke filozofije i društvene teorije, prevedenih na petnaestak jezika.

Početkom 2000-ih Tamás postaje žestoki kritičar kapitalizma uopće, a naročito njegove postkomunističke varijante. Napušta liberalizam i prvi puta postaje odlučni marksist. Nije plakao za bivšim sustavom – "Ne žalim ni trenutka što sam se borio protiv 'socijalističkog' režima – lažljivog, glupog, brutalnog, represivnog i podmuklog", rekao je 2013. u opsežnom biografskom intervjuu za New Left Review – istovremeno je smatrao kako je propast komunizma značila historijsku katastrofu za radništvo i najveći dio stanovništva, izdanog od strane neoliberalne "socijaldemokracije". U razgovoru za Novi list nešto ranije ustvrdio je kako je godina 1989. bila "predivan trenutak, toga se treba sjećati kao primjera moći naroda da samostalno promijeni situaciju. Ipak, to je bio promašaj. Većina ljudi mrzi sustav koji smo stvorili". Sudio je kako je sadašnja liberalna demokracija osuđena na propast i prazna od bilo kakvog sadržaja, mada bolja od nekih alternativa: "Jasno je da je Obama bolji nego Putin. No ako mi je krajnja aspiracija da ne budem ubijen ili pretučen, to je prilično malo." Tamás je u intelektualnom i javnom polju mnogo napravio za rehabilitaciju pojma klase i lijevih ideja uopće. Naročito je upečatljiv koncept postfašizma, kojim je već 2000. iznimno pronicljivo de facto predvidio tendencije društvenopolitičkog razvoja u nizu zemalja. Uspon nove desnice od Jobbika u Mađarskoj do Trumpa u SAD-u tumačio je pobunom protiv neoliberalizma, u ozračju uništavanja države blagostanja i rasta društvenih nejednakosti. Po njegovom mišljenju, "kada su ljudi zgađeni cijelom situacijom (a jesu!), pripisuju sve te stvari "demokraciji", a ne njezinoj suprotnosti koja je na snazi". Istovremeno su u kapitalizmu "sloboda i jednakost transformirani u 'raznolikost' i 'pluralizam', kojima dominiraju običaji, nasljeđe, sjećanje i slično. To otvara put prema etnicizmu." Zalagao se za borbu protiv privatizacije, odnosno za resocijalizaciju zdravstva, obrazovanja, kulture, javnog prijevoza, ali i nafte, plina, šuma i prostora, kao i za radničko samoupravljanje – "dokle god su ljudi razdvojeni od proizvodnih sredstava i dok postoji tržište rada i dobara, izručeni su nekom tko odlučuje o njihovoj sudbini". Isticao je egzistencijalnu nužnost ljevice da ponovno pronađe jezik kojim će se povezati s širokim masama, naime, "desnica je pronašla taj jezik – jezik paranoje, straha od nepoznatog, od budućnosti i stranaca". Europu od katastrofe može, smatrao je, spasiti jedino "socijalistički internacionalizam".

Kompleksnost Tamáseve životne putanje, kao i nezaobilaznu veličinu, pokazuje činjenica da se čak i Viktor Orbán od svog davnašnjeg poznanika javno oprostio. Autokratski mađarski premijer je na Facebooku – iskreno, ili vjerojatnije, licemjerno – napisao kako je "Otišao stari borac za slobodu". Ironično, sam filozof bio je ogorčeni neprijatelj Orbánove vlasti: tako je 2020. izjavio kako "Mađarska već dugi niz godina nije demokracija" te kako će Orbánova vlast dovesti do "širenja straha, indiferentnosti i političke pasivnosti, slično sustavima u kojima sam živio prije 1989." Smrt G. M. Tamása veliki je gubitak i za postjugoslavensku ljevicu. Ovdje je bio prisutan još i prije 1990. – kada je u Mađarskoj i Rumunjskoj bio cenzuriran, radove je objavljivao u novosadskom listu Magyar Szó. Posljednjeg desetljeća više puta je držao predavanja u Zagrebu i Beogradu te je nova generacija intelektualaca imala privilegiju uživati u njegovoj impresivnoj erudiciji i lucidnosti. Isticao je živost ovdašnje nove ljevice, koju je držao energičnijom nego bilo koju u srednjoj Europi. Niz puta govorio je za Novosti i druge ovdašnje lijeve medije. Ukratko, bio je učitelj, još i više – pouzdani svjetionik u tranzicijskom mraku.

Potražite Novosti od petka na kioscima.
Informacije o pretplati pronađite ovdje.

Društvo

Kolačići (cookies) pomažu u korištenju ove stranice. Korištenjem pristajete na korištenje kolačića. Saznajte više