>

novosti logo

Društvo Društvo

Inoministar o inocenciji

Pismo Grlića Radmana ZDF-u zbog serije ‘Balkan u plamenu’, u kojoj su glavni događaji uravnoteženo prikazani, simptom je temeljnog hrvatskog nesporazuma sa svijetom. Taj se svijet odbija povinovati deluzijama, poluistinama i lažima u koje vjeruje naša javnost

Njemačka javna televizija ZDF nije se dala naročito impresionirati podugačkim otvorenim pismom koje joj je uputio hrvatski ministar vanjskih poslova Gordan Grlić Radman. Ministarstvo vanjskih i europskih poslova 29. studenoga priopćilo je – a brojni domaći i regionalni mediji su objavili – da je Grlić Radman pisao ravnatelju ZDF-a Thomasu Bellutu i glavnom uredniku Peteru Freyu u povodu trodijelne serije o raspadu Jugoslavije ‘Balkan u plamenu’. Inoministar je tim pismom želio ‘činjenicama opovrgnuti niz tvrdnji iznesenih u dokumentarnom filmu i ukazati na neke nespomenute, a važne činjenice’. Dijasporski magazin ‘Fenix’ iz Frankfurta sažeto je definirao bit spora, proglasivši seriju ‘antihrvatskom’. Po svemu sudeći, Bellut i Frey su Grlić Radmanovu litaniju na osam stranica proslijedili ravno u koš. ZDF je naime 4. prosinca, šest dana nakon pisma, seriju reprizirao i time pokazao što misli o ministrovoj intervenciji. Zabilježimo i podatak da je serija originalno prikazana ljetos. Grlić Radmanova službena reakcija upućena je više od tri mjeseca nakon toga: o razlozima možemo samo nagađati.

Što točno tišti ministra i kakva je zapravo serija autorice Franziske von Tiesenhausen? Ukratko – nije savršena. Povremeno je površna i perpetuira neke mitove, a važne teme su izostavljene. Kao jedini kolaboracionisti u Drugom svjetskom ratu navedeni su ustaše: o Draži i četnicima ni spomena. Tek se u dijelu o devedesetima spominje da su srpski nacionalisti u prethodnom ratu poklali tisuće Hrvata i Muslimana. U seriji nema ni Stjepana Radića, poratnih egzekucija ili srbijanskog petog oktobra. Povijesne TV serije zahtijevaju pojednostavljivanje i selekciju činjenica kako bi bile razumljive široj publici te zbog ograničenog vremena. Dojam je ipak da se moglo bolje. Minutaža posvećena određenim temama i pojedine izjave odaju stereotipni antikomunistički i (neo)liberalni pogled. Ustaški pokolji, s naglaskom na Jasenovac, predstavljeni su korektno i uz izjave Ive Goldsteina. No Golom otoku posvećeno je nešto više vremena, dok se razlozi svjetski senzacionalnog raskida TitoStaljin jedva spominju. Nema terora hrvatske ekstremne emigracije, ali se zato natenane raspreda o represiji Udbe i ubojstvima emigranata po Njemačkoj. Novinar Misha Glenny tumači kako samoupravljanje nije moglo funkcionirati jer su radnici sami sebi podizali plaće. Serija ponešto orijentalistički govori o ‘vjekovnim neprijateljstvima’ i ‘mržnji među susjedima’, često ih uzimajući zdravo za gotovo. Nema riječi o privatizacijskim pljačkama ni bogaćenju elita koje su proizvodile taj nacionalizam. Utoliko se zaista može tvrditi da serija donekle iskrivljava povijest.

No glavni događaji od početka devedesetih pa sve do nezavisnosti Kosova u njoj su uglavnom točno i vrlo uravnoteženo prikazani. To i jest ono što izaziva zabrinutost Gordana Grlića Radmana. Njega ne brinu gore navedeni propusti, nego ga najviše more tri stvari: prikaz Oluje i lika Franje Tuđmana te uloga Hrvatske u ratu u Bosni i Hercegovini. Tuđmana serija opisuje kao fanatičnog nacionalista i političara koji je relativizirao ustaške zločine, otvorio vrata rehabilitaciji ustaških simbola i ideologije te otpuštao Srbe. Njegova politika 1991. ‘jedan je od uzroka rata’, a on i Milošević su ‘ideološki potpaljivači koji su izazvali rat’. Cilj Oluje, ističe serija, nije bio samo zauzeti Krajinu, nego i protjerati srpsko stanovništvo. U Hrvatskoj, kaže ugledna povjesničarka Marie-Janine Calic, nitko ne govori o ratnim zločinima, nego se oni smatraju ‘popratnim pojavama rata’. Što se BiH tiče, navedeni su razgovori u Karađorđevu, Tuđmanova želja da pripoji što veći komad BiH, razaranje istočnog Mostara i Starog mosta te logori za Bošnjake. Nisu sve od jedanaest Grlić Radmanovih primjedbi promašene: serija ne spominje Badinterovu komisiju koja je priznala pravo na odcjepljenje republikama, ali ne i narodima, niti srpsko odbijanje plana Z-4. No komentirajući tri spomenute teme, Grlić Radman poseže za licemjernim i netočnim konstrukcijama. Ministar piše da je hrvatska vlada pozivala krajiške Srbe ‘da po mogućnosti ostanu u svojim domovima’, kao da stotine onih koji su ostali nisu ubijeni. Hrvatsko-bošnjački rat opisuje kao ‘posljedicu srpske taktike’ te ‘politički, vojno i moralno najnižu točku u odnosu bosanskohercegovačkih Hrvata i Muslimana’ odbijajući, međutim, pomisao da krivnja za taj rat leži u Tuđmanovim opsesijama. Premda su Bošnjaci ‘strašno trpjeli i učinili velika djela za obranu zemlje’, bez potpore Hrvata i Hrvatske ‘sigurno ne bi uspjeli spasiti BiH’. Autor pisma podcrtava kako je Tuđman bio partizan i kako je potekao iz hrvatske ljevice te da se ‘cjelokupni ustavnopravni poredak Hrvatske uspostavljen za Tuđmanova vladanja temelji na osudi ustaškog režima’. U pismu se tvrdi da su ‘nažalost pojedini hrvatski vojnici počinili potresne ratne zločine’, kao da toleriranje i nekažnjavanje zločina nije bila državna politika. Stvari postaju urnebesne u komentaru tvrdnje Laure Silber, koautorice poznatog serijala ‘Smrt Jugoslavije’, koja spominje da je šahovnica za mnoge Srbe bila jednaka svastici. Pismo opširno navodi kako je šahovnica za čitavog postojanja SFRJ visila usred Beograda u grbu SR Hrvatske. To je, naravno, točno, no stranka čiji član je i Grlić Radman bjesomučno mantra kako se u Jugoslaviji ‘nije smjelo reći da si Hrvat’.

Serija je, rekli smo, uravnotežena – najviše prostora posvećeno je zločinima srpske strane, od Kijeva i Vukovara preko Bijeljine, Srebrenici i Markala pa do Kosova, a kao najveći zločinci imenovani su Milošević, Karadžić i Mladić. Navode se i zločini mudžahedina koji su se borili za Armiju BiH, a više puta se spominju zločini OVK-a, uključujući i masakr u Klečki. ‘Balkan u plamenu’ ne da nije ‘antihrvatski’, nego se može reći i da štedi Hrvatsku, prešućujući mračne epizode njezine prošlosti. Premda nekadašnji gradonačelnik Knina Drago Kovačević priča o strahu Srba u Hrvatskoj – a ispravno se navodi i da je Beograd njima manipulirao – nema spomena o zločinima nad Srbima prije Oluje. Govori se o haškom suđenju Miloševiću, ali ne i o tome da je Tuđman u presudi za Herceg-Bosnu označen kao šef udruženog zločinačkog poduhvata.

Grlića Radmana naročito iritira ‘temeljni pristup dokumentarne serije u kojem se osjećaju gotovo jugonostalgični ton i simpatiziranje Tita’. Ministar ne može shvatiti da je, makar ne bila oduševljena komunizmom, Europi ideja multinacionalne Jugoslavije privlačnija od bigotnih šovinizama koji su je naslijedili. Njegov suštinski problem je to da je pismo koje je potpisao simptom temeljnog hrvatskog nesporazuma sa svijetom. Taj se svijet odbija povinovati deluzijama, poluistinama i lažima u koje vjeruje naša javnost. ZDF-ova serija u takvom gledanju nije izuzetak. Bivši predsjednik Njemačke Joachim Gauck događanja u Jugoslaviji nazvao je građanskim ratom, na što mu je Kolinda Grabar-Kitarović odbrusila da toga u Hrvatskoj nije bilo. Cijenjeni povjesničar Holm Sundhaussen piše da je Tuđman ugledu svoje zemlje naštetio kao ‘nijedan vodeći hrvatski političar od Drugog svjetskog rata’. Ukratko, propisana istina u Hrvatskoj razlikuje od toga kako nas vide Europa i ostatak svijeta. Posljedica tog raskoraka je da se govor Hrvatske o njoj samoj više uzima kao objekt kritičke analize, a manje kao nešto što se smatra vrijednim uvažavanja. Nedostatak kontakta s realnošću na individualnoj se razini inače naziva psihozom.

Donedavni veleposlanik u Njemačkoj i doktor međunarodnih odnosa Grlić Radman ovim je pismom naštetio ugledu Hrvatske – koliko se o tom ugledu može govoriti – primijetio je Damir Grubiša. Nekadašnji diplomat ističe kako je u zapadnim demokracijama nečuveno da ministar jedne države pokušava vršiti pritisak na programsku politiku medija u drugoj državi. Kako je nemoguće da Grlić Radman nije bio svjestan da će pismo hrvatsku državu obrukati, Grubiša smatra da ministar nije pravi autor pisma te da je bio izvrgnut pritisku da ga potpiše. Spomenimo i to da se pri kraju pisma navodi da su ministar i Hrvatska otvoreni za dijalog o tijeku i uzrocima raspada Jugoslavije. Šteta da naši ministri nikad nisu osjetili potrebu da o toj temi polemiziraju s Hrvatskom radiotelevizijom, čiji program vrvi falsifikacijama povijesti. Njemački je javni radio, inače, prošlog tjedna emitirao dokumentarac o HRT-u, u čijem podnaslovu stoji da je HRT ‘zastrašujući primjer u što se može pretvoriti javni medijski servis’. Možda su i to, kao što stoji u Grlić Radmanovu pismu, ‘odjeci jugoslavenske propagande’: ministra, po svemu sudeći, očekuje pisanje još mnogih pisama.

1/1