Baš i nemam zanimljive priče za novine, no kad bih morao izabrati neku neobičnu životnu dogodovštinu, to bi svakako bila ona da mi je kum bio Josip Broz Tito. Naime, u Jugoslaviji je bio običaj da predsjednik kumuje svakom desetorođenom djetetu u obitelji, a ja sam upravo to bio svojim roditeljima, Petru i Mariji Nikifor. Doduše, Tita nisam nikada osobno upoznao, samo je njegov izaslanik mojima uručio darove i potvrdu o kumstvu. Premda je to bio tek protokolaran čin, veoma sam ponosan na tu činjenicu – kaže nam prilikom upoznavanja zamalo pedesetogodišnji Brane Nikifor, kojeg je ratni vihor devedesetih dopuhao iz rodnog Mišinog Hana u tadašnjoj jugoslavenskoj republici Bosni i Hercegovini do kordunskoga Slavskog Polja, gdje sada živi.
Rat koji je buknuo na prostorima bivše SFRJ-a milijunima je iz temelja promijenio živote, pa se tako i Brane našao u turobnim, a nerijetko i po egzistenciju pogubnim vrtlozima sudbine. Odlazak na front i zauzimanje jedne od zaraćenih strana izbjegavao je koliko je mogao, no kada je 1992. ipak regrutiran u Banjaluci, odbio je zadužiti oružje. Stoga mu je nametnuta tzv. radna obaveza u sklopu koje je u vrlo teškim uvjetima bio prisiljen obavljati sve i svašta.
Ipak, radeći potajice na crno i za novac, uspio je uštedjeti tadašnjih tisuću njemačkih maraka kojima je potplatio koga je već trebalo da napusti takvo, ne baš bajno okruženje. Tadašnje su ga vojne vlasti, jasno, tražile na sve strane, pa mu je jedini izlaz bio bijeg u Hrvatsku, gdje se kraj sukoba već pomalo nazirao. Došavši u nekadašnju bratsku republiku, prijavio se u Hrvatsku vojsku, u kojoj je bio nekoliko mjeseci, odnosno dok ratno ludilo nije bar službeno jenjalo.
Svi smo živjeli u slozi, ženili se i udavali bez obzira na vjeru i podrijetlo. Tek je s početkom rata počelo prebrojavanje po nacionalnoj liniji, kaže Brane
- To je moje vojevanje bilo kratko, pa nikakva prava na temelju njega nisam ostvario, ali mi je država darovala kuću u Slavskom Polju. Uselio sam u nju s roditeljima i započeo nov život: mi inače porijeklo vučemo iz Ukrajine, odakle su mojim pradjedovi čudnim igrama sudbine doselili u Bosnu. Zato nas u porodici ima katolika i pravoslavaca, ali se u Mišinom Hanu u to doba o tome nije ni razgovaralo ni razmišljalo, čak ni među rođacima. Svi smo prije živjeli u slozi, ženili se i udavali bez obzira na vjeru i podrijetlo.
Tek je s početkom rata počelo prebrojavanje po nacionalnoj liniji i tek sam tada zapravo doznao da sam ja katoličke vjere, moj ujak pravoslavne i sve tako nekako pomiješano. Kad sam dobio kuću u Slavskom Polju, osjećao sam nelagodu jer nisam znao hoće li selo s većinski srpskim stanovništvom prihvatiti došljaka katolika. Nasreću, moja je bojazan bila neopravdana. U ovih sam dvadesetak godina stekao mnogo prijatelja. Družimo se, pomažemo jedni dugima, zajedno se radujemo i tugujemo kafenišući. To me podsjeća na predratna vremena u Mišinom Hanu, što me čini sretnim – ispovijeda nam se Nikifor.
Braninih pet sestara i četvorica braće raspršeni su posvuda, ali su svi živi i zdravi. Ponekad se međusobno posjećuju, iako su za najmlađeg potomka – koji od smrti roditelja samuje na Kordunu – vrata bosanskohercegovačke Republike Srpske još zatvorena. Još dok je odrađivao nametnutu mu radnu obavezu u Banjaluci, vlasti su mu prema ugovoru bile dužne za to isplaćivati mjesečnu naknadu, ali u dvije godine nije primio ništa ni u kojoj valuti.
Radi toga je po završetku rata angažirao odvjetnika i tužio novouspostavljenu vlast, da bi mu kroz proces i pravomoćnu presudu, unatoč svim dokazima, odštetni zahtjev bio odbijen. S takvom bi se sudskom odlukom Nikifor još i pomirio da mu nakon nje nije stiglo sudsko rješenje po kojem je dužan podmiriti parnične troškove u iznosu od gotovo dvije i pol tisuće eura. Iz tog se razloga boji prijeći granicu koja njegovu sadašnju državu odvaja od one što ju je nekada smatrao domovinom. Strahuje, naime, da će ga zadržati dok ne uplati te troškove, a novca za to, naravski, nema.
- To mi stalno k'o mač visi nad glavom, iako su zapravo oni dužni meni, a ne ja njima. Živim od socijalne pomoći koja sada iznosi 108 eura mjesečno, pa možete zamisliti koliko se moram dovijati da preživim od te crkavice. Spašava me jedino to što sam koliko-toliko zdrav, pa mogu obavljati razne poslove po selu i dalje. Tako zarađujem za preživljavanje. U proljeće i jesen skupljam gljive i berem kestene pa ih tu i tamo prodam. Vrijedan čovjek ne može biti gladan ili bez novca, važno je samo da pazimo zdravlje kolikogod možemo. Eto, u šumi već ima kestena, a ja za jedno prijepodne uspijem skupiti i po deset kila. Otkupljivačima koji mi dođu na vrata prodam kilu za dva eura i to mi je dovoljno da preživim tri-četiri dana. A tako može svatko - smatra rođeni Bosanac.
Zatekli smo ga kako obrađuje bagremove stupove za ogradu koju mu je naručio susjed. Po struci je sjekač, pa u radu s drvom i drvnom građom nalazi najveće zadovoljstvo i takvi su mu poslovi najmiliji. Konačno, četvrt je vijeka, s kraćim ili duljim prekidima, proveo s motornom pilom po gustim šumama i gorama BiH i Hrvatske u kojima se odlično snalazi. Zato i stupovi ograde koju će podići izgledaju kao da su izrađeni preciznim strojem, ne tek žuljevitim rukama i zastarjelim, sad već prilično primitivnim alatom koji se kroz stoljeća sporo mijenjao.
- Ma ne bojim se ja nikakvog posla, samo istrošenosti i gubitka zdravlja. No šutim i trpim, ipak sam kumče Josipa Broza – zaključuje svoju priču naš sugovornik.
